Ovih dana obilježili smo 33. obljetnicu prvog postrojavanja 25. satnije Zbora narodne garde Gospić. Bila je to šačica iskrenih domoljuba koji su se s lovačkim naoružanjem postrojili na gospićkoj Stočnoj tržnici i odmah potom krenuli držati položaje u okolici Gospića gdje su koncem kolovoza 1991. godine počele nicati prve balvan-barikade. Bilo je to surovo i neizvjesno vijeme jer je svega koji dan ranije u Lovincu odvedeno i brutalno likvidirano petero civila. Njihova beživotna tijela ostavljena su pored željezničke pruge. Kao opomena živima što im slijedi ako ne odu iz Lovinca. Bilo je to vrijeme kad su bez ijednog povoda u tzv. Krajini do smrti pretučeni Gospićani koji su se našli na širem terenu obavljajući svakodnevne poslove.

Na prvom postrojavanju 25. satnije našli su se tad i dragovoljci iz Pazarišta. Osim ponekog pištolja, bili su gotovo nenaoružani. To ih ipak nije spriječilo da odmah nakon okupljanja krenu na prve crte razgraničenja gdje su se već čuli prvi rafali i detonacije. Treba biti iskren: to su bili pravi dragovoljci, za razliku od fantazera koji su koncem ljeta te godine već počeli smišljati svoju nepostojeću ratnu biografiju i godinama je bezuspješno plasirati kao činjenice. Jedino što se poslije mijenjalo jesu tzv. intelektualni dosezi u kojima su ti isti iz »Minhen bojni« dodavali svoje bliske veze s predsjednikom Tuđamanom, nabavom oružja hrvatskoj vojski i sličnim nebulozama.

Ujutro 25. kolovoza 1991. godine u obližnji Lički Osik stigle su s obuke iz Golubića prve postrojbe tzv. Martićeve milicije. Gradić od nepunih 2.000 stanovnika odmah su preimenovali u Teslingrad, kino je pretvoreno u komandu Milicije, počela su prva privođenja i mučenja nepodobnih Hrvata i Srba. Sve je rezultiralo smrću ukupno 40 civila od kojih neki posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni. Kao djevojčice Verice Nikšić (13) koja je u smrt pošla zajedno s majkom Mandicom. Umjesto u 8. razred osnovne škole, odlična učenica Verica otišla je u smrt.

Tih prvih ratnih dana nije bilo dovoljno oružja i streljiva. Sjećam se pokušaja trgovine u skloništu kod starog mosta na rijeci Novčici. Jedan je dragovoljac preuzimao položaj i pitao kolegu koliko će mu platiti tromblonsku minu koju je trebao preuzeti. Objašnjenje bilo svakako originalno.

»Znaš, ja puno bolje ciljam s tromblonskom kumulativnom minom pa ako na nas krenu tenkovi, ipak imamo neke šanse da iz zaustavimo. Prodaj mi minu, evo dajem 20 maraka jer više nemam«, bio je kratki razgovor dvojice branitelja. Tromblonska mina nije prodana, ostala je na tome položaju sve do 16. rujna iste godine. Tad je zaustavljen nalet »krajinskih tenkova«, tad je poginuo i zapovjednik Dragovoljačke srpske garde, poznati beogradski kriminalac Đorđe Božović Giška. Giška je ubijen 15. rujna, svega dan uoči 36. rođendana. Iako njegovi suborci tvde suprotno, čini se da je bila riječ o tzv. prijateljskoj vatri jer je danima prije toga Giška sumnjao da je iz Beograda stigla ekipa koja je imala zadaću ukloniti ga s vojne i političke scene. Rat je postao surova zbilja za Gospićane kada su noću 30. kolovoza u 1.14 prve granate pale na usnuli grad. Mete napada bili su taktički ciljevi: škole, crkve, Dom umirovljenika, Gradsko groblje i stambene zgrade…. I tako cijeloga rata u kojemu je tek šačica »odabranih« okupatora imala korist.