Prije nekoliko dana navršena je 31. obljetnica od mučke likvidacije srpske obitelji Zec u Zagrebu. Tada je ubijena i 12-godišnja Aleksandra čijoj su se žrtvi opet poklonili mnogi. Na zadnjoj komemoraciji na mjestu njihove lividacije zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević najavio je postavljanje spomen-obilježja. Civilizacijski i s respektom. Ovome su svjedočili i brojni političari stranaka srpske provenijencije.
Civilne žrtve nikada nije bilo pošteno razdvajati po bilo kojoj osnovi. U Širokoj Kuli nadomak Gospića okupila se 13. listopada ove godine rodbina, sumještani i prijatelji 40 ubijenih civila. Nitko od ubijenih nije imao nikakve veze s Domovinskim ratom. Čak je četvero ubijenih bilo srpske nacionalnosti, dokaz da se u toj patološkoj bestijalnosti nije previše gledalo po ključu »naši i vaši«. U prvom privođenju kasnije ubijenih civila, paravojne snage tadašnjeg ministra Mile Martića privele su i 13-godišnju Vericu Nikšić koja je u trenutku smrti bila tek nešto starija od Aleksandre Zec. Verica je privedena zajedno s majkom Mandicom. Njihovi posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni jer je gospodarska zgrada s desetero ubijenih civila hrvatske nacionalnosti nakon zločina spaljena do temelja. U tim svirepim danima ubijen je i Ivan Nikšić, star nepunih 17 godina.

Ivan Špoljarić poginuo je od četničke granate u turističkom naselju Grabovac u Plitvičkim jezerima. U trenutku smrti dječak je imao svega tri mjeseca. Tri mjeseca za život i smrt. Napad se strusio topničkom vatrom na stotinjak hrvatskih civila, staraca, žena i djece, protjeranih iz sela nadomak Grabovca. Ivan je najmlađa žrtva Domovinskog rata. Petero ubojica obitelji Zec bilo je odmah privedeno, ali im se nije sudiilo zbog tzv. proceduralne greške. Stotine ratnih zločinaca iz redova agresora nije dostupno hrvatskom pravosuđu jer Srbija ne izručuje svoje građane. Iako su mnogi osuđeni u odsutnosti pred hrvatskim sudovima, koja je korist svega toga? Jednako tako znaju se mučitelji, ubojice i zapovjednici zatvora u Sremskoj Mitrovici i Zabeli kamo su nakon pada Vukovara odvođeni hrvatski vojnici i civili. Mnogima od njih bila je to zadnja životna stanica.

U državi na koju tijekom rata nije pao niti jedan projektil i koja se voli hvalisati da nema nikakve veze s ratnim zbivanjima. Od 1995. godine redovno pohodim komemoracije u Širokoj Kuli, potajno se nadajući da ću ondje vidjeti neke od blagoglagoljivih hrvatskih političara iz redova srpske nacionalne manjine. To se još nije dogodilo. Da se makar poklone ubijenoj djevojčici Verici. Ili da im razlog dolaska bude žrtva Srbina Mane Rakića i njegovo troje djece koji su također likvidirani u pogromu ratnih zbivanja u tom dijelu Like. Ako je zločin nad malom Aleksandrom Zec svojevrsna paradigma bestijalnosti ubojica, što je onda s Vericom i Ivanom Nikšić, bebom Ivanom Špoljarićem i ukupno 405 djece ubijene u Domovinskom ratu?!?