Planinski prijevoj na Velebitu ljetos je bio pravi klimatski raj. Na 900 metara nad morem, u vrijeme nesnosnih vrućina, imao je mnoštvo poklonika koji su između 36 na moru i 22 stupnja Celzija u Baškim Oštarijama birali ovo potonje. U večernjim satima gostima na terasi hostela uvijek je zbog svježih velebitskih noći trebalo još nešto odjeće.

Direktorica karlobaškog poduzeća »Vegium« Lucija Tomljenović živi i radi doslovno 100 na sat. »Petkom i svetkom«. Svoj angažman lako definira.

– Tako radi i većina naših djelatnika. Pri tome Baške Oštarije posebne su jer je tu hostel, restoran, sirana, štale, krave, svinje, konji i magarci. Ljudima i životinjama treba njega i briga svakoga dana, kaže nam Lucija.

Razgovor povremeno prekidaju telefonski pozivi jer posla ne nedostaje. Od prosinca prošle godine Lucija je direktorica Vegiuma, poduzeća koje uz Baške Oštarije brine o ukupnoj komunalnoj djelatnosti na području Općine Karlobag.

Tu je i velika atrakcija plaža Tatinja. Tatinja je postala jadranski biser, uređena plaža s prostranim parkingom, ugostiteljskim resursima, šetnicom i netaknutom prirodom. Lucija naglašava kako je Tatinja po cijenama daleko od hrvatskog prosjeka, ali po ljepoti i kvaliteti usluga po mnogo čemu je izvan konkurencije.

Bogom dani zrak

Dok razgovaramo, na terasu restorana hostela dolaze gosti. Iz smještajnih kapaciteta od 22 postelje silaze i piju kavu, potom slijedi lagani doručak i dogovor kuda krenuti na izlete. Dobni raspon tih izletnika je od vrlo mladih ljudi do vremešnih gostiju u sedmom ili osmom desetljeću života.

Kreće se na »kubus«, Stupačinovo, Crni Dabar, Ljubičko Brdo, obližnje jezero, u smjeru Visočice… Destinacija previše, a dani su sve kraći.

– Korona nam je donijela promjene jer se sve više ljudi odlučuje za boravak u prirodi. Za šetnje i boravak na ovom »Bogom danom« zraku. Sadašnji kapacitet hostela odavno nam je premalen. Uz hostel nalazi se i restoran.

Cijene su vrlo pristupačne, ali kvaliteta kuhinje je iznad očekivanja. Sagradili smo novu kućicu, restoran ima kapacitet od 50-ak gostiju u zatvorenom dijelu, a tu je i velika terasa. Imamo velike količine vlastitog svježeg mesa, a naši su sirevi odavno poznati po vrhunskoj kvaliteti.

Pitaju me neki koja je tajna u tome. Sve naše životinje hrane se travom i sijenom s velebitskih pašnjaka i piju vrhunsku vodu. Zato se mlijeko naših krava ne može mjeriti s onima iz drugih dijelova Hrvatske. Tako je i sa sirom.

Još se nismo vratili s nekog takmičenja, a da naši sirevi nisu osvojili neku nagradu. Osim mlijeka i tehnologije na prvom je mjestu higijena i sazrijevanje nekih vrsta sira.

Tako mi na trpezu gostima iznosimo namirnice čije su kvaliteta i ekološki pristup zajamčeni. Zato ovdje rado dolaze sudionici seminara, grupe planinara, skupine »team building«, obitelji i pojedinci, navodi Lucija i vodi nas do sirane.

Omanja zgrada sirane opremljena je sa svim najmodernijim uređajima za proizvodnju sira. Nedjelja je, ali dežurna ekipa u sirani neprestano radi. Kapacitet proizvodnje je svakako ograničen. Lucija naglašava kako svu količinu sireva lako prodaju.

– Osim za naše potrebe sir vozimo i na nekoliko prodajnih mjesta i sve se proda. Tvrdi i polutvrdi kravlji sir, lički škripavac, skuta i basa. Kada bismo imali još, sve bismo prodali. Sada se pripremamo za manifestaciju »Jesen u Lici«. I lani smo ondje osvojili nagrade. Vjerojatno će tako biti i ove godine, uvjerena je Lucija i vodi nas do velike štale s kravama.

Nepalci kao spas

Prolazimo pored dva mlina za proizvodnju stočne hrane.

– Naša farma ima 110 krava vrhunskih mliječnih pasmina. Tu je i sedam konja i isto toliko magaraca. Držimo i 30 svinja. O životinjama se brine sedam radnika. Tu je jedan od najvećih problema u našem poslu.

Radnicima dajemo smještaj, prehranu i solidnu plaću, ali se lokalni radnici ne žele prihvatiti toga posla. Zato smo nešto ljudi morali zaposliti izvan ovoga kraja. Goran je iz Donjeg Lapca, a tu je i ekipa od četvorice Nepalaca.

Angažirali smo te dečke preko jedne agencije. Vrijedni su i skromni i brzo su se snašli u poslu, govori nam direktorica Lucija i moli da krenemo prema koralu (oboru) za konje.

»Glavna faca« je poni Vihor koji se onako malen ponaša kao veliki šef. Svi su konji krotki, ali djeca najviše vole jahati ponije. Jahanje se organizira uz vodiče. Upravo je završila jedna tura vožnje kočijom koja prolazi sporednim putevima po Baškim Oštarijama. Zimi se konji uprežu u saonice.

– Evo mojih mezimica, govori nam Lucija dok ulazi u obor s magarcima. Dva malena puleta, stara manje od mjesec dana, njezina su najveća radost. Za Lucijom trčkaraju poput kućnih ljubimaca i traže nježnost i češkanje. Malene magarice trenutno su najveća atrakcija Baških Oštarija čije su fotografije obišle Hrvatsku i Europu.

Nedaleko od konja i magaraca pod prastarom jabukom postavljen je stol sa stolicama od panjeva. Jedna gospođa iz Zadra sa sinom tinejdžerom uživa u hladovini i tišini koju tek povremeno prekida glasanje životinja.

– Ovo je raj za koji, na sreću, još mnogi ne znaju. Udisati ovaj zrak, slušati tišinu i diviti se Velebitu. Što čovjeku još treba?!