Kroz Prihvatni centar za izbjeglice u Gospiću, od početka bezumne agresije Rusije na Ukrajinu, prošlo je 550 osoba. Bile su to mahom majke s djecom i poneka starica. Tko god se susretao s tim napaćenim ljudima koji su nakon 1.500 i više kilometara oazu mira našli u Lici, na licima im je čitao tjeskobu, strah i brigu za najdraže koji su ostali braniti domovinu. U državi koju već više od 40 dana oplakuju samo horizonti očaja, ali ne i beznađa, najavljeni su novi konvoji čija će zadnja postaja biti u Lici.

Starijim Ličanima se ovih dana nehotice vratilo vrijeme kada je polovina Like bila okupirana, kada su gole živote spašavali žitelji Lovinca, Plitvičkih Jezera, Ličkog Osika i cijelog prstena naselja u okolici većih ličkih mjesta. Tko tada nije pobjegao pred tiranima, nekadašnjim susjedima, nikada više nije viđen. Kao ovih dana u ukrajinskoj Buči.

Unatrag zadnja dva dana izbjeglice su obilazili timovi UNICEF-a, hrvatskog Crvenog križa i nacionalnog Stožera civilne zaštite. Svi oni ostali su začuđeni dobrom organizacijom ličkih humanitaraca, smještajem, prehranom, odnosom prema tim ljudima što su nam u Liku stigli iz pakla Mariupolja, Kijeva, Harkiva i mnoštva donedavno prelijepih gradova Ukrajine. Po onoj staroj poslovici »U muci se poznaju junaci« postupio je poznati korenički ugostitelj Željko Orešković Macola.

Njegovi smještajni kapaciteti su hotel »Macola«, Wooden Houses Macola i potpuno novi Holiday centar Grabovac. Macola je u svega nekoliko dana zbrinuo čak 329 izbjeglica. U telefonskom razgovoru Macola ima samo jedan komentar:
– A kud će jadni ljudi, moraš im pomoć’! Pa neće valjda spavat’ na ledini?

Macola je skroman čovjek, cijelog života s ljudima. Uvijek spreman na šalu, oličenje je prostodušnog Ličanina velikog srca i široke duše. Srećom, nismo svi Putini koji su na »velika vrata« povijesti odlučili ući kao okupatori i zlikovci. Prije pola stoljeća neumrli sarajevski bend Indexi objavili su skladbu »Da sam ja netko«. Njezina poruka bezvremenski zvuči i danas kada, baš ovih dana, obilježavamo tri desetljeća okupacije njihovog rodnog Sarajeva.

Ne bi, ne bi ljudi život proklinjali,
Sve bi ruže ženi poklanjali.
Kako bi se živjelo i kako bi se voljelo,
I kako bi dobro bilo.
Kako bi se živjelo i kako bi se voljelo
I kako bi dobro bilo.
Da sam ja netko.