Sjećam se mnogih priča iz surovih godina očevog odrastanja. Kao sluge u Ličkom Lešću koji je mladost proveo u gladovanju i strahu od rabijatnog gazde i njegove kandžije. Nakon onoga rata spremali su se 1945. godine prvi izbori u Jugoslaviji, s jednim imenom na izbornoj listi. Iz Otočca je tih dana u sela dolazio polit-komesar Mika i pozivao narod da glasuju za Narodni front, jedino ime na izbornoj listi. Bila je to ujedno i agitacija za skorašnje Poljoprivredne zadruge.

– U kojima će, drugovi, naše krave postati narodne krave i davati više mlijeka. Konji će bolje vući i svi će postati narodni konji, kazivao je drug Mika, ne vjerujući ni samom sebi što govori.

Moj otac je tada prvi put čuo da nije više sluga, ili bolje reći rob. Napustio je selo, otišao u Dom za ratnu siročad i sa 16 godina naučio čitati i pisati. Prvi put je štalu i sijeno zamijenio za pravi krevet.

Godina je 2005. Likom se rasule lokalne stranke i kandidati ne bi li na izborima osvojili što više. Moj otac me tada upitao:

– Misle li ovi lokalni političari da smo svi mi ludi ili su možda oni izgubili pamet u svojoj pohlepi?! Kako će otvoriti nova radna mjesta kada svi znamo da to ne rade gradovi i općine? Za koga će se otvarati radna mjesta kada nas je sve manje? Sve mlado uteklo je u Zagreb ili u Njemačku. Polit-komesar Mika je pričao gluposti ‘45., ali je bio daleko iskreniji. Od njegovih obećanja bilo je i nešto istine. A ovo danas nema puno smisla, istine još manje, zaključio je moj otac prije 16 godina.

U beskrajno anemičnim obećanjima, njihovim kombinacijama i permutacijama i danas prepoznajem polit-komesara druga Miku. Nikada nisam bio jugonostalgičar, ali mi se komesar Mika danas čini kao dopuna demokratskog deficita naših multipraktik-političara, univerzalaca koji niti ne znaju što im je činiti ako (za divno čudo) postanu gradonačelnici ili načelnici općina. Kao ljudi koji bi svojom neinventivnošću uspjeli zakočiti i evoluciju.