Bilaj i okolna mjesta danas su se prisjetili žrtava najveće prometne nesreće koja se ikada dogodila u Lici i Hrvatskoj. Na današnji dan 1983. godine školski autobus je u svitanje ogrnuto gustom maglom na neoznačenom pružnom prijelazu  u Bilaju udario je putnički vlak. U toj je strašnoj tragediji poginulo 26 ljudi, mahom srednjoškolaca i radnika koji su toga jutra hitali u školu ili na posao. Bio je to dan kada je plakala cijela Lika.

Na mjestu ove tragedije lani je postavljen okrugli spomenik nazvan “Krug života” s uklesanih 26 imena poginulih iz sela Mogorić, Vrebac, Barlete i Bilaj. Za duše poginulih zajedno s okupljenima molio je bilajski župnik fra. Domagoj Jelača. Uz članove obitelji poginulih vijenac je položio župan ličko-senjski Ernest Petry sa suradnicima, zamjenica gradonačelnika Grada Gospića Kristina Prša, kao i brojni mještani ovoga kraja.

Ovim je riječima opisala Ankica Valentić-Žagar iz Bilaja, jedna od preživjelih putnica iz autobusa smrti:

-Imala sam tada 17 godina i vraćala se iz Mogorića gdje sam vikend prije bila u gostima kod nabolje prijateljice Gordane. Gordana i ja sjedile smo zajedno na zadnjem sjedištu autobusa. Sudar se dogodio oko 06,25 sati. Od siline udarca ja sam ostala priklještena između dva sjedala, a Gordana  je pala i tako poginula. Sjećam se snažnog praska i loma, čula sam zapomaganje i vrisku unesrećenih. Onda sam se onesvijestila i probudila nakon niza operacija  u vojnoj bolnici u Zagrebu. Pukla mi je zdjelica, oštećena slezena i bubreg, imala sam unutarnje krvarenje, slomila sam nogu. Posljedice toga sudara osjećam i danas, priča nam ova hrabra žena koja se u životu nikada nije predavala i danas radi kao učiteljica u OŠ “Jure Turić” u Gospiću i svakoga dana preko toga pružnog prijelaza putuje u Gospić.

Darinki Busiji poginula je bliska rođaka od pokojnog supruga.

-Godine prolaze, ali se ovaj kraj nikada nije oporavio od te tragedije. Mala smo sredina, svi se poznajemo i mnoge su obitelji među poginulima i ozlijeđenima imale  svoje članove. Poginula je tada i mlada djevojka  Marija Lisac koja je živjela  s roditeljima moga supruga.  Tada je najviše stradala srednjoškolska mladež, starosti 17-18 godina, pripovijeda nam Darinka.

Za ovu tragediju nitko nije snosio odgovornost jer se dogodila u uvjetima kada je bilo nemoguće vidjeti vlak u maglovitom jesenskom svitanju,  uz vrlo slabu vidljivost.