​Mnogi poznavatelji prirode u Lici često gljive apostrofiraju kao najveće prirodno bogatstvo koje nije dovoljno iskorišteno. Nitko ni približno ne zna kolika količina ovog »šumskog mesa« propadne svake godine po šumarcima i krčevinama Like. Osim popularnih vrganja i njegovih jestivih srodnika ovdje se ubraja i sva sila lisičarki, sunčanica, trubača, rujnica, prosenjaka, čavlića i pečuraka. Zadnjih godina u ovaj popis uključilo se i »njegovo visočanstvo« – crni tartuf!

Skoro pa ništa

Mnoštvo plodova iz ličke prirodne riznice koristi ugledni lički gljivar, ekolog, ribolovac i akademski slikar prof. Ivan Golac iz Gospića. Iz te obilne prirodne riznice Ivan ubire i prerađuje mnoge plodove, isključivo samoniko bilje. Koristi i prerađuje šumsko voće (divlja kruška, dren, divlja jabuka, gloginje, trnjine…), brojne vrste ljekovitih trava, kiseli i suši brojne vrste gljiva.

Tek se zadnjih godina otkrilo da u Lici uspijeva i crni tartuf, gljiva osebujna okusa i mirisa, prava blagodat za nepce koji gurmani posebno cijene. Beru ga tek rijetki gljivari, njih ne više od četiri, jer osim dobrog poznavanja terena i staništa crnog tartufa, za uspjeh treba imati posebno izvježbane pomagače, pse pasmine lagotto romagnolo. Njihov nevjerojatni njuh ključan je pri traženju tartufa. Bez njih nemate razloga niti krenuti u potragu. Ivan Golac prepričao nam je proteklu gljivarsku sezonu u Lici.

– Psi tartufe pronalaze pod zemljom. Za to morate imati dresirane pse pomagače bez kojih ne bi niti bilo berbe tartufa. Pitate me za proteklu sezonu? Bila je iznimno slaba, najlošija koju pamtim. Veći dio ljeta vladala je ekstremna suša. Čini se da smo na ovaj način i mi u Lici osjetili znatne klimatske promjene o kojima se stalno govori, ali za to malo tko mari. Berba svih vrsta gljiva, pa tako i tartufa, bila je skoro pa – ništa! Podbacile su sve vrste gljiva. Jesenski crni tartuf je najkomercijalniji i lako se proda, ako ga ima. Prodaje se po 500 eura za kilogram. Od kolega iz Istre doznajem da je bijeli tartuf protekle sezone podbacio i u Istri pa je desezao cijenu od čak 3 tisuće eura za kilogram.

Vrganj i dalje No1

Lički berači najviše vole brati vrganje. Lako ih pronalaze, gljiva je masivne građe, ali je konzumiraju tek rjeđi berači. Njihova berba je uglavnom dobar način da bi se popravio kućni proračun, govori nam Ivan Golac koji zbog slabe gljivarske sezone ove godine nije niti nastupio na tradicijskoj priredbi »Jesen u Lici«, gdje je inače redovni izlagač s obiljem šumskih plodova.

Stariji Ličani su od mnoštva gljiva jedino dobro poznavali livadnu pečurku. Gljive i danas za sušenje i kiseljenje beru tek rijetki. U staroj Lici jedino su jeli livadne pečurke jer su bili sigurni da je riječ o jestivoj vrsti. Sezona gljivarenja je okončana. Kiše i mrazevi naizmjenično okivaju Liku, pa za narednu sezonu valja pričekati proljeće. Ukoliko temperature zraka i vlažnost pobude micelije brojnih vrsta gljiva.