GOSPIĆ – Među neospornim prirodnim, ali nedovoljno iskorištenim bogatstvima Like svakako treba izdvojiti gljive. Nitko nikada neće znati koliko stotina tona ovog »šumskog mesa« propadne svake godine. Smrčci, blagve, vrganji, sunčanice, lisičarke, krasnice, rujnice, pečurke, trubače, grabovci, topolovke – sve su ovo vrhunske vrste gljiva, ali ipak najvećim dijelom propadaju na ličkim pustopoljinama i šumama.

Vrijedni berači uvijek će vam izdvojiti vrganje. Više kao način da bi se popravio kućni fond, ali manje kao vrhunsku deliciju. Mnogi stariji Ličani od gljiva jedino dobro poznaju običnu ili livadnu pečurku. Gljive beru za sušenje i kiseljenje tek rijetki. U staroj Lici jedino su jeli livadne pečurke jer su bili sasvim sigurni da je riječ o jestivoj vrsti. Jestivost pečurki i danas potvrđuju ovce jer one će te male, bijele gljive uvijek halapljivo pojesti kada na njih naiđu. Tako su i Ličani nekada brali samo ovu vrstu gljiva. Završavale su pomiješane s pečenim jajima ili nakon što su ih tek malo pekli na ploči štednjaka ili kakve peći.

Crna nepoznanica

Iz prebogate prirodne riznice mnoštvo plodova koristi ugledni lički gljivar i ekolog prof. Ivan Golac, poznati gospićki akademski slikar. Ivan iz obilne prirodne riznice ubire i prerađuje mnoge plodove, isključivo samoniko bilje. Od gljiva najviše suši vrganje, zlatne i crne trubače, nešto rjeđe suši lisičarke. Zadnjih godina se otkrilo da u Lici uspijeva i crni tartuf, gljiva osebujna okusa i mirisa, prava blagodat za nepce.

Beru ga tek rijetki jer osim poznavanja terena za uspjeh treba imati posebno izvježbane pse pasmine lagotto romagnolo čiji nevjerojatni njuh tartufe pronalazi pod zemljom. Ivan Golac je uspješan i u toj »gljivarskoj disciplini«. U tome mu pomaže uigrani tandem pasa-pomagača bez kojih ne bi niti bilo berbe tartufa. Iako je ovih dana za većinu vrsta gljiva već pomalo kasno Ivan je svakodnevno u prirodi.

»Partibrejker« zvan korona

– Sve je hladnije pa se sada pronalaze zadnji primjerci vrganja, zlatne i crne trubače, poneka rujnica. Ova je gljvarska godina inače bila nešto slabija nego li inače. Berbom tartufa u Lici se uspješno bavi troje-četvero ljudi. Prije svega treba imati izvrsne pse. Na drugom je mjestu svakako i poznavanje terena. Cijena kilograma crnog tartufa je vrlo mala jer se ljetni prodaje po 500 kuna, jesenski je tek nešto skuplji. Imali smo najavu da bismo u restoranu Lička kuća u Nacionalnom parku Plitvička jezera promovirali delicije s crnim tartufom. Pokrenuli smo ovu priču jer taj restoran ima interes za nove delicije od prirodnih namirnica i dodataka, ali je korona sve pokvarila. Tako je crni tartuf ostao »na čekanju«, pripovjeda nam Ivan Golac.

Crni tartuf kakav raste u Lici cijeni tek nekolicina pravih gurmana. Ivan Golac i njegovi pomagači psi jedni su od rijetkih koji uspješno pronalaze crni tartuf, deliciju kakva se uz bijeli tartuf nekada nalazila samo na kraljevskim trpezama europskih dvorova.