Radilo se složno. Radilo se puno. Rad je bio vrednovan. Postojala je norma i koliko si storil, toliku si plaću dobil. Radili smo od ponedjeljka do petka, a kome je trebalo više novca, mogao se prijaviti za rad subotom, nedjeljom, pa čak i praznikom kada je trebalo. Posla je bilo za svakoga tko je želio raditi i mi smo svi bili ponosni na našu »fabriku«. Iz male Ike, mjestašca na Opatijskoj rivijeri, konzervirana riba je putovala u cijeli svijet…

Ispričala nam je to Zdenka Debelić iz Dobreća, danas 68-godišnjakinja koja je 25 godina života »ostavila« u svima u to vrijeme poznatoj tvornici ribljih konzervi u Iki. I nije joj žao, jer kaže da je kolektiv bio izuzetno dobar i nikada se nije gledalo tko od kuda dolazi. Važno je bilo da si čovjek, a tko je pristao raditi u teškim uvjetima, uz puno ručnoga rada, u svakom je slučaju to i bio…
Povijest same »fabrike u Iki«, sažeta je u monografiji iz 1985. godine, kako je istaknuto, »u povodu 80 godina postojanja tvornice«.

Led iz Ike

Naime, autori knjige, pokojni Mario Glogović i glavni i odgovorni urednik Miloš Vrenc, za godinu osnutka ovog postrojenja uzeli su daleku 1905. godinu, kada je zapravo u Iki bila otvorena za tadašnje uvjete suvremena tvornica leda. Led iz Ike u to doba se prodavao čak i u Trstu, a s jačim procvatom turizma, 1912. godine je u Iki započela s radom i praonica i glačaonica rublja. Zanimljivo je da je prema podacima iz spomenute monografije, tiskane na 110 stranica, Ika 1914. godine imala hotel i dva pansiona, kavanu u okviru jednog pansiona, te 12 kuća koje su iznajmljivale sobe turistima. U Iki su u to vrijeme bile tri gostionice, no puno je jači po tom pitanju bio Oprič u zaleđu koji je imao čak četiri gostionice i sve su dobro radile. Također, Ika je imala čak pet prodavaonica mješovite robe i radionicu za popravak i izradu cipela.

Prostor pored potoka Banina, gdje je na desnoj obali 1905. godine izgrađena tvornica leda, a na lijevoj 1912. godine s radom počela raditi praonica i glačaonica za potrebe ugostitelja s Opatijske rivijere – temelji iz kojih će kasnije izrasti Tvornica ribljih konzervi Ika – mijenjao je kroz povijest vlasnike, a najnoviji su postali Liburnia Riviera Hoteli. Proizvodnja konzervirane ribe tu je zaustavljena 1989. godine odlukom tadašnje Skupštine Općine Opatija kao »ekološki neprihvatljiva«. Tvornička zgrada s dvorištem i tvorničkim dimnjakom (bivša tvornica leda) s desne strane potoka, kao i nekretnine s lijeve strane gdje se nalazila upravna zgrada, poslovna zgrada i skladišta, s pripadajućim zemljištem – veliki su ikarski potencijal, no to je već neka druga priča.

Djevojke i žene

Što se u godinama ne tako davne prošlosti, otkada je 1948. godine i osnovana pod nazivom Tvornica ribljih konzervi Ika, događalo, kako je bilo raditi u njoj i kakva su to bila vremena, ispričala nam je Zdenka Debelić.

Zgrada u kojoj se nalazila stara tvornica za preradu ribe u Iki

Nije tajna da su roditelji kćerima govorili »ako ne voliš školu, nije problem – poslat ćemo te raditi u tvornicu u Iki«. Naime, u ovoj je »fabrici« radilo najviše žena, često i vrlo mladih djevojaka. Obavljale su teške poslove, ali se zbog toga nisu žalile…

– U mirovini sam osam godina. Rođena sam na Voloskin 1953. godine i oduvijek živim na Dobreće. Išla sam u osnovnu školu na Dobreću i u Lovranu. Škola mi je išla slabo, pa sam već s petnaest godina šla delat va fabriku. Zaposlila sam se i ostala raditi 25 godina, sve dok se tvornica na kraju nije zatvorila i ja sam ostala bez posla i morala čekati starosnu mirovinu, ispričala je Debelić.

Posvjedočila je da joj je kao običnoj radnici u tvornici ribljih konzervi bilo jako dobro, s obzirom da je oduvijek navikla puno raditi, jer su u vrijeme njezine mladosti svi koji su živjeli na selu imeli blago i kampanju. Drugim riječima – nakon rada u tvornici, obrađivala se zemlja i brinulo za životinje i tako rivalo naprvo.

– Bila sam navajna delat. Bila sam obična radnica, što znači da sam delala sve. Čistila sam ribu, slagala u škatuleti frišku i slanu. To se sve delalo na ruki. Nije bilo strojeva kao u današnje vrijeme. A bilo nas je sigurno barem stotinjak radnica. Sve su žene radile zajedno, a muškarci su papaline dimeli, pomalo, uz pomoć drva.

Prava je istina da mi je raditi u tvornici bilo jako lijepo. Radni dan je počinjao u šest ujutro i trajao do dva sata popodne, uz marendu od 10 do 10 i pol i odličnu hranu, topli obrok u menzi koja je bila na raspolaganju. Imali smo svega dovoljno i bili smo zadovoljni. Tko je želio, mogao je subotom i nedjeljom biti slobodan, a tko je želio ki šolad više, mogao je odraditi i zaraditi. Prekovremeni rad se dobro plaćao, a i plaće su bile dobre i redovne. Onda se moglo živjeti bolje nego sada od mirovine, primijetila je naša sugovornica.

Uvijek veselo

Premda je posao u tvornici zahtijevao ručni rad, olakotna je okolnost bila to što se nije moralo stalno stajati. Dio poslova se obavljao u sjedećem položaju, pa su se noge odmarale…

– Rano ujutro bi dolazila svježa riba, inćuni, sardele i papaline. Glavu smo im znimale uz pomoć škara, na ruke. Te škare i danas čuvam kao uspomenu na rad va fabrike. Kada se je riba oprala i prišla na stol, umetali smo je u latice. No, dimile su se samo papaline. Osim tih pola sata za marendu, radile smo bez prestanka, jer je trebalo prebaciti normu. I tako sam za osam sati uspjela napraviti, kao da sam radila 14 ili 15 sati, i to se odmah osjetilo na plaći.

Koliko storiš – toliko dobiješ. Mislim da je tako i najpravednije. Jedna je žena bila zaposlena kako bi posluživala sve nas koje smo radile u pogonu. Ribu je stavljala na stol, nosila latice koje su bile pakirane po 100 komada, a i čistila je za nama, pogotovo sav papir koji je ostao nakon što smo raspakirale latice. Jako smo se dobro slagale i u tvornici je uvijek bilo veselo. Svaka je od nas radila svoj posao i bilo nam je lijepo. Sprijateljile smo se, pa smo i danas ostale u dobrim odnosima. Radile smo u tri smjene i ja sam delala kako god se je moglo. Suprug i ja smo puno radili, on u Komunalcu, a ja va fabrike, dok nam je moja mama doma čuvala troje djece, ispričala je Zdenka.

Danas je drukčije

Danas je u kolektivima vrlo često sakako. Rijetki se mogu pohvaliti da su složni kao jedno, da skupa rade i skupa odmaraju. No tada je, barem prema svjedočanstvu tete Zdenke – sve bilo drukčije… Ljudi još nisu bili »kao rogovi u vreći«… Sloga i zajedništvo nisu bili tek mrtva slova na papiru…

– Istina je ovo što vam kažem. Složni smo bili kao jedan, jili i pili skupa i počivali skupa. Slagali smo se jako dobro, no toga danas više nema ili je rijetko onako kako je bilo jedanput. Znači, nismo imali kompjutore, tablete, laptope ni mobitele. Možda samo crno-bijeli televizor, ali su sva djeca bila sretna i bez posebnih prohtjeva. Nakon posla, doma smo delali kampanju i hranili blago, ali ne mogu reći da smo bili umorni. Danas je drukčije. Mladi doma dođu s posla i stalno se žale kako su umorni. Voze se autima, a mi smo nekada na posao i s posla išli uglavnom pješice. Kretala sam zajedno s kolegicom, sa susjedom oko 5 ujutro, da ne bih zakasnila na delo u 6, spuštajući se iz Dobreća hodeć prema Iki.

Postojala je kurijera, ali je i do nje trebalo pješačiti pa mi je draže bilo potegnuti pješice. Kako smo samo šli zdolun i po snege i lede, svega je bilo… Bila sam zadovoljna što imam posao, Bog da su me držali na dele. Ali danas je drugačije. Mladi traže posao, ali istovremeno mole Boga da ga ne nađu, zaključila je ova vrijedna gospođa, dodavši još i kako je nejasno ostalo uslijed čega se koncem osamdesetih godina prošlog stoljeća ova tvornica u Iki ugasila. Naime, bez obzira na poslovne rezultate o kojima se šuškalo da baš i ne idu kako bi trebalo, plaće uz sve dodatke isplaćivale su se redovno i u to vrijeme se još nije čulo da netko radi, ali ne dobiva plaću…