Kada sam saznao da se otvara mogućnost rada vezan za očuvanje i zaštitu creskih supova u Centru za posjetitelje i oporavilištu za bjeloglave supove Beli, snovi su postali tako opipljivi, realni. Osim silne ljubavi prema prirodi, morate znati da je na vijest o mogućnosti dolaska na ovaj dio Cresa posebno razdragana bila moja – genetika. Obitelj, porijeklo mi je, kao što moje prezime pokazuje, iz Ivanja, mjesta što se nalazi na krovu Tramuntane, svega nekoliko kilometara udaljeno od Belog.

S Tomislavom Banderom Anićem, koji između ostalih posjeduje i titulu CWR – Certified Wildlife Rehabilitator, odnosno Certificirani rehabilitator divljih životinjskih vrsta, razgovaramo na uzvisini iznad Belog, u miru terase uronjene u hladovinu starog cedra. Onog što pamti kako je mjesto današnjeg etnografskog muzeja i sjedišta Centra nekad bilo škola. Nažalost, u spirali nelogičnosti koje se već osam desetljeća obrušavaju na mjesta sjevera Cresa, skoro da je i u Belom nestalo stanovnika. Posebno djece. Istina, zahvaljujući doseljavanju nekoliko mladih obitelji malčice se demografski oporavio, no frustrirajuća je istina da je na desetke njemu bliskih sela, pa i ne baš malih, potpuno mrtvo.

– Upravo zbog činjenice da već desetljećima na Cresu nestaje ljudi, a on je oduvijek bio i stanište supova, došlo je do ugrožavanja te ptičje vrste. Nestanak ljudi značio je i smanjenje ekstenzivnog stočarstva pa tako i broja ovaca i njihovih strvina što je jako prijeteće počelo djelovati na mogućnost daljnjeg opstanka populacije supova. Da se nije prije trideset godina pokrenuo projekt njihova spašavanja, na čijem je čelu godinama bio dr. sc. Goran Sušić, vjerojatno bi došlo do nestanka te ptičje vrste s našeg područja. Srećom, njegov su rad i zalaganje spriječili najgore, kazuje Bandera Anić.

Spasitelji

On je pak na mjestu voditelja Centra već četiri godine. I ma koliko imao onu za zaljubljenike u prirodu karakterističnu samozatajnu crtu, neosporna je činjenica da se danas upravo uz njega i kolegicu Bejanku Dariu Martinčić, odnosno uz Javnu ustanovu Priroda iz Rijeke, vezuju aktivnosti na očuvanju populacije supova na Kvarneru. S obzirom na opadanje broja supova koji se počeo događati prilikom odlaska dr. Sušića iz Belog te zatvaranja tadašnjeg Eko centra, populacija je supova spala na manje od stotinu parova. Najviši je njihov broj bio od 130 do 140 parova tako da je smanjenje za trećinu prijetilo lošim raspletom. Trenutačno je populacija stabilna, no mora se također znati da bez umjetnog prihranjivanja kao i permanentnih akcija spašavanja mladih supova, dakle bez ljudskog napora i inicijative, ne možemo očekivati stabilnu budućnost za kvarnerske supove.

Lutalice

Baš kao što im i raspon krila prelazi golema dva metra, djelokrug »rada« supova seže sve od Učke i Ćićarije s jedne te otoka Raba i Paga s druge strane.

– Ono što je točno jest spoznaja do koje se došlo znanstvenim metodama prema kojoj supovi u najmlađoj dobi imaju izraziti karakter lutalice. I lete po velikom dijelu Europe, jako vole Mediteran, Bliski istok, Sjevernu Afriku. Do ovih spoznaja došlo se dugogodišnjim akcijama prstenovanja mladih supova u gnijezdima, koje svake godine provodi dr. sc. Sušić sa svojim timom. Također, najnovija tehnološka dostignuća u tome nam jako pomažu tako da posljednjih godina pratimo smjerove njihova letenja, pojašnjava Bandera Anić.

Pojedini su supovi danas naime »opremljeni« GPS uređajima, šaljući nam podatke o kretanju. A oni su uistinu nevjerojatni. Koliko god dakle sup djelovao poprilično opasno – pogled na njegov kljun i kandže to posebno ističu – riječ je ipak o relativno plahoj ptici.

– U prošloj smo generaciji na oporavku imali deset supova. Dio njih je prije puštanja na slobodu zahvaljujući našim partnerima u projektu, udruzi Biom, dobio GPS uređaje što nam pokazuju kako su njihove lutalačke avanture uistinu nevjerojatne. Imali smo tako jednog supa koji je naišao na probleme u Albaniji, dok smo o drugom, u čijem je spašavanju iz mora pomogao i Mario Sintić-Bugar, sasvim sigurno jedan od sinonima Belog kada govorimo o spašavanju supova iz mora, snimili prigodan film koji je moguće pogledati u našem Centru. Taj sup ide u red istinskih čuda. Nakon oporavka imao je očigledne probleme s orijentacijom. Kad smo ga pustili, poletio je u smjeru juga Istre, ali je tom prigodom uletio u ekstremno jaku buru. Prema nekim spoznajama ta je bura bila toliko jaka da se osjetila do – Rima!

Zahvaljujući sili orkanske bure, preletio je s Cresa do Ravenne. Da nije bilo te snage vjetra i očigledno povoljne njegove prilagodbe buri, sasvim bi se sigurno srušio iznad Jadrana. K tome letio je nisko, svega 300 metara nad morem, što je drugi zanimljivi moment. Supovi mogu letjeti na visinama višim i od dvije tisuće metara. I u Italiji je s njime bilo problema. Dezorijentaciju je pokazivao dolaskom na plaže i krovove mjesta u Liguriji, čega se inače izrazito kloni, da bi ga se konačno u pokrajini Abruzzo opet moralo udomiti, što mu dalo novu snagu njegovu preživljavanju i odrastanju. Danas je taj isti sup uglavnom na širem Alpskom području gdje je očigledno našao društvo drugih supova, pojašnjava nam Tomislav.

Volonteri

Nema stoke, ovaca, nema ljudi, buja populacija divljih svinja – »zahvaljujući« pogubnim utjecajima koji su devastirali demografiju, kolateralna je žrtva i sup.
– Ono što nas posebno veseli jest projekt zaštite prirode koji provodi udruga Biom iz Zagreba. Njihov volonterski projekt »Islands birds« ugostio je u Belom volontere koji su nam od velike pomoći u radu. Oni dolaze na deset mjeseci, ne boraveći stalno u Belom, nego i na Učki, kao i u nekim dalmatinskim odredištima poput Lastova, a, evo, upravo na dan kad izlazi ovaj članak oni će otići od nas, s nemalo je sjete u glasu istaknuo Bandera Anić.
A kolika je tek tuga kod volontera vladala! Srećom da je Anja Bizjak iz slovenske Borovnice baš na dan našeg dolaska imala rođendan pa je atmosfera ipak bila razdragana, vesela, jasno dajući do znanja s koliko su nesputanosti prigrlili Beli i Centar. Osim Anje u Belom su svoje volonterske mjesece proveli i Carolina Vieria iz Portugala, s ponosom nam je pojasnila kako ona samo radi u Lisabonu, no moli nas da istaknemo kako je iz Porta, potom Imogen Coverdale sa sjevera Engleske, iz Newcastlea te jedini muškarac među njima, Nika Budaghashvili, Gruzijac iz Tbilisija kojem je nakon studija biologije subspecijalizacija upravo – proučavanje ptica.

Opstanak

Sa svime su što su naučili u Hrvatskoj, s naglaskom na Beli, prezadovoljni, a kako nam se čini, s obzirom na to da je već završila formativno obrazovanje kao i blizinu Borovnice, Bizjak ne bi imala ništa protiv da se zaposli i nastani u Belom.

– Pomoć Primorsko-goranske županije nezaobilazna u mnogim smjerovima našeg rada te zapravo i preduvjet opstanka. No, iako je možda u startu bilo teže u to vjerovati, nadamo se s ovim projektom koji u sebi sadrži i velik turistički i edukacijski potencijal, doći u nekom trenutku i do faze samoodrživosti. Ova je sezona, kako znamo, atipična ali uvjeren sam da dolaze bolje godine, zadovoljan je Bandera Anić.
Kako ne bi bio jer zadovoljni posjetitelji osim obilaska poučnog centra u totalnoj tišini te kroz male otvore u daskama ograđenoj letnici mogu i iz velike blizine promatrati supove, tako veliko zanimanje posjetitelja, koje smo uostalom imali prigodu vidjeti dok smo razgovarali s timom Centra, i ne čudi.

– Čitav Cres ima priliku izgraditi potpuno drugačiji, suptilniji te sa svojim nasljeđem povezaniji turizam. On niti jest, niti treba biti kao neki drugi jadranski otoci čiji je turizam u nekim sasvim drugačijim, uobičajenijim vodama. Cres može biti predvodnik aktivnog turizma, magnet za dolazak ljudi koji žele doživjeti sve specifičnosti njegove prirode. Naravno da se naš Centar, ali i čitava Tramuntana u to sjajno uklapaju, poručuje Bandera Anić, koji je zadovoljno dodao da je u završnoj fazi izrada dugoročne razvojne turističke strategije Cresa koja uvažava i većinu onog što nam je i sam naveo.

Razgovor i obilazak bližili su se kraju. Anja je nakon pozdravne rođendanske pjesme, pa tako i na gruzijskom, jednom od najstarijih europskih jezika, krenula u rezanje torte kojom su je iznenadili kolege i prijatelji volonteri. A Tomislav, iako ne nužno bitno stariji od njih, smireno je, skoro s nekom očinskom, zaštitničkom brižnošću, sa strane sve promatrao. S obzirom na sljubljenost ne samo s Centrom nego i s čitavim Belim, naravno da su volonterima poznati najznačajniji protagonisti društvenog života Belog predvođeni s već spomenutim Bugarom, ali rastanak je – neodgodiv. Nakon njih doći će nova grupa, novi zadovoljni volonteri, nova spašavanja mladih i nesamostalnih supova. Da, i tisuće turista.

Fenomen

A Bandera Anić, onog trenutka kad je dobio posao u Belom svjestan da se predaje određenom životnom asketizmu, svake će večeri put svog doma u Ivanju, koje zajedno s nekolicinom suseljana još uvijek održava na životu. Sela sve praznija, iako je riječ o zanimljivoj točki u kojoj se miješa nekoliko klima, najviše kontinentalna i submediteranska, mjestu u kojem se jutro, dana kojeg je u podne u Belom grijalo 17 stupnjeva, probudilo na svega – šest »celzijusa«. Ali to je naprosto – Cres. Fenomenalan otok, po mnogo čemu i sam istinski fenomen. Neka takvim i ostane. Uz obavezu društveno-političkoj zajednici na što je brže mogućem stvaranju infrastrukturnih uvjeta kako bi se i demografski oporavio. Jer koliko je zahvaljujući ljudskom maru i trudu moguće na životu držati populaciju supova, s ljudima to baš tako ne ide. Oni naime u letnicama ne mogu oporaviti brojnost svoje vrste.

Odlazak iz Belog… Nije emocionalno baš lagan. Nije ni prometnica koja vodi do njega jednostavna, no nju se ipak bez većih problema nekako svladava. Nevjerojatno je naprosto kojom brzinom Cres, posebno njegov sjeverni dio kojem po ljepoti i atraktivnosti prirode malo tko može konkurirati, kao i »glavni grad« Tramuntane Beli tjeraju loše misli iz ljudske glave. Dvorište Centra za posjetitelje, uronjenost u posao Tomislava Bandere Anića i njegov zarazan optimizam kao i razdraganost volontera za svega nekoliko desetaka minuta vraćaju vas u život.

Normalni, onakav kakav bismo istinski morali živjeti. Pa tako i sam pogled na Beli s vidikovca uz cestu ističe: ima smisla!
Upravo stoga, jer itekako ima smisla spašavati supove, svi koji još niste bili, otiđite. Doživjet ćete nevjerojatnu priču o creskim supovima, kao i izlet s jako ugodnim sjećanjima. Memorijom što će vam dugo biti obrambeni lijek protiv života koji, posebno u urbanim sredinama, sve više gubi smisao. I ne, nije Tramuntana bijeg. Tramuntana je povratak. Radosti života.