Akademski slikar Ivan Golac zaljubljenik je u prirodu, ekolog koji na kopnu i moru provodi veći dio vremena. Upravo se uz njegovo ime mora dodati rečenica po kojoj „Ivan živi po svom“, birajući pri tome tek ono što u ljudskim aktivnostima  prirodi neće škoditi.

Diljem Like revno bere gljive, ljekovito bilje i šumsko voće. Jedan je od rijetkih koji se vrlo uspješno okušao u berbi crnog tartufa, vrste koja „ljubi Liku i velebitske visove“. Sa svoja tri izvrsno obučena psa pasmine Lagotto Romagnolo Ivan se iz takvih pohoda  rijetko vraća doma bez tartufa.

– Ovi psi, to su moja tri zlata, izvrsno obučena psa bez kojih bi potraga za tartufima svakako bila uzaludna. Sa svojim pomagačima sam uspostavio odličnu komunikaciju, imaju nevjerojatan njuh i inteligenciju pa je većina naših pohoda vrlo uspješna. Za koliko bih prodavao svoje pomagače?

To su psi čija vrijednost izlazi izvan gabarita uobičajenih vrijednosti pseće populacije. Neki kolege  iz Istre izjavljuju kako dobar pas za potragu tartufa stoji do 20 tisuća eura!

Ponavljam kako se dobar pas nikada ne prodaje, on nema cijene. Slično vam je i sa lovačkim psima, posebice s ptičarima. Uvježbanog i inteligentnog psa nitko ne prodaje pa se pri tome stvaraju fame oko njegove vrijednosti i cijene, kategorički ističe Ivan Golac.

Aroma

Kako nam je rekao potražnja za crnim tartufom koji obilno rađa diljem Like intenzivirala se tek zadnjih godina.    

– Crni tartuf ima nešto blaži okus i miris od njegovog bijelog srodnika kakav uspjeva u Istri. Ove sezone je bijeli tartuf dosezao cijene do perverznih 5 000 eura po kilogramu prve klase.

Tko god je probao crni tartuf hvali njegovu aromu. Zanimljivo je što  lički tartuf kude mnogi koji ga nisu niti kušali, uz nesuvisle komentare kako crni tartuf „ima prejak okus i miris“!

Lički tartufi prodaju se po cijeni od 250 eura na više, što naravno ovisi o ponudi i potražnji. Istarski bijeli tartuf prodaje se ponekad po nevjerojatnim cijenama. Kako sam rekao, na to utječe pravilo ponude i potražnje i tako mu se kreiraju i cijene, govori nam Ivan Golac.

A ostale vrste gljiva?

Budući da je naš sugovornik gotovo svakodnevno u šumi pitali smo kakva je općenito bila ova gljivarska godina. 

– Gljive su pomalo čudne jer im smeta premalo vlage, ali jednako tako i previše. Najtočniji odgovor je kako je protekla gljivarska godina bila osrednja. Našlo se nešto vrganja i njegovih srodnika, pečuraka, lisičarke, mrke trubače, sunčanice… Veći dio ubranih količina gljiva sam sušio jer ih potrošači redovno traže i jako cijene, kazuje nam Ivan Golac.

Na zadnjoj priredbi „Jesen u Lici“ održanoj u Gospiću na nekolicini štandova nudili su se vrganji i lisičarke po cijenama od po 10 eura za kilogram. Ovi su primjeri nailazili na kritike, prijezir i neodobravanje dijela potencijalnih kupaca. Svakako nepravedno jer su se iste vrste svježih gljiva u to vrijeme nudile na zagrebačkim tržnicama po 20 eura za kilogram.