Zadnji u seriji potresa 17. prosinca bio je toliko jak da su nakon njega na svim objektima u gradu bila prisutna manja ili veća oštećenja. Isusovac Mainardi u jednom od svojih pisama piše kako je svjedočio potresima u Firenci, Anconi, Veneciji i Napulju, ali niti jedan se prema njegovim riječima nije mogao opisati s onim u Rijeci. Također, zapisuje da je bilo ozlijeđenih, ali nitko nije smrtno stradao.

Uvodno je to o nizu jakih potresa koji su pogodili Rijeku i riječki prsten od kraja studenog pa do sredine prosinca 1750. godine, a o čemu nam više govori dr. sc. Mario Pintarić, viši asistent na Odsjeku za povijest umjetnosti riječkog Filozofskog fakulteta. Istražujući i pišući o kiparu, altaristu i arhitektu Antoniju Michelazziju, koji je svojim radom i djelovanjem obilježio umjetnost 18. stoljeća u Rijeci, Pintarić se dotaknuo i njegova mramorna oltara sv. Filipa Nerija u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije (Assunti), a koji su građani dali podignuti u znak zahvale za prestanak potresa. Tako je doznao više o potresu te njegovim posljedicama za grad na Rječini. Mnogo je tu detalja pa krenimo redom.

Arhivska vrela

Koliko možemo doznati o potresu iz dokumenata koje ste istraživali?

– Za proučavanje riječkog potresa od presudne su važnosti arhivska vrela u Rijeci, Zagrebu, Trstu, Ljubljani i Beču. To su uglavnom administrativni spisi sastavljeni odmah nakon potresa zbog detaljnog izvještaja o stanju u gradu i nužnim hitnim intervencijama. Njihovim istraživanjem, kao i istraživanjem tiskanih publikacija iz sredine 18. stoljeća koje tematiziraju potres u Rijeci, događaji se mogu vrlo vjerno rekonstruirati. Prva trešnja tla dogodila se 28. studenog 1750. godine u 23 sata što je kod građana izazvalo paniku i nelagodu. Odmah je zatim uslijedio puno jači potres u ponoć, ali nije uzrokovao nikakvu veću štetu. Prema dostupnim dokumentima znamo da se zemlja nastavila tresti različitim intenzitetom svaki dan do 17. prosinca. U popodnevnim satima toga 17. prosinca je dobar dio riječkih građana prisustvovao misi u nekadašnjoj isusovačkoj crkvi svetog Vida, današnjoj katedrali, kada je oko 17 sati grad pogodio najjači udar.

Sačuvani su i utisci onih koji su iskusili taj najjači potres?

– Da, prema zapisanim riječima očevidaca potres je trajao toliko dugo koliko je bilo potrebno da se izmoli jedna »Zdravo Marijo«. U trenutku nakon završetka trešnje tla nastupio je opći kaos te su ljudi mahnito bježali van gradskih zidina kroz sjeverna i južna vrata. Kako smo uvodno istaknuli, isusovac Mainardi naveo je da je osobno svjedočio potresima u Firenci, Anconi, Veneciji i Napulju, ali niti jedan se prema njegovim riječima nije mogao opisati s onim u Rijeci. On se u svojem pismu kraće osvrnuo na mramorni oltar svetog Franje Ksaverskog u crkvi svetog Vida koji su dala podići braća Giuseppe i Giorgio Francesco Saverio Marotti koji je bio pićanski biskup. Zapisao je da se skulptura Ljubavi smještena visoko na atici oltara tijekom potresa odvojila od željezne šipke kojom je bila pričvršćena i postojala je velika mogućnost da će pasti. Međutim, brzom intervencijom neimenovanih zidara ona je ubrzo ponovno fiksirana na zadovoljstvo svih redovnika.

Drvena crkva

Kažete da su svi objekti u gradu manje ili više oštećeni.

– Da, na primjer, znamo da je stradao isusovački kompleks zajedno s crkvom svetog Vida. Iz arhivskih podataka također doznajemo da je dodatnu štetu kolegiju te seminaru nanio i požar koji su uzrokovale svijeće u redovničkim prostorijama. Razne pukotine bile su vidljive i na nekadašnjem augustinskom samostanu i crkvi svetog Jeronima, kao i Zbornoj crkvi te ostalim manjim gradskim crkvama. Također, ista je situacija bila i s brojnim obiteljskim kućama koje u tom trenutku više nisu bile pogodne za stanovanje. Zbog toga je dobar dio građana 1751. godinu proživio u drvenim barakama ispred gradskih zidina. Privremene daščare pružale su se na morskom lidu od današnjeg početka Korza i zgrade Kraša pa sve do Burger Kinga. Kako se niti u jednoj gradskoj crkvi nisu mogla održavati misna slavlja, građani su odlučili izgraditi improviziranu »drvenu crkvu«.

Gdje se ona nalazila?

– U blizini današnje palače Modello. To je bio vrlo jednostavan prostor koji je izgledao poput nadstrešnice, a unutar nje je bio smješten maleni drveni oltar na kojem se nalazio Presveti sakrament. Spomenimo i kako je pomalo »filmski« bio premještaj benediktinki koje su živjele u strogoj klauzuri. Naime, i njihove samostanske prostorije, uz samostansku crkvu sv. Roka, koja se nalazila pored današnje Assunte, nakon potresa nisu se mogle nastaviti normalno koristiti. One su uz pomoć tadašnjeg pulskog biskupa Giovannija Andree Balbija pod okriljem noći odvedene u jednu od kuća koja se nalazila u blizini današnje kapucinske crkve na Žabici.

Epicentar u Bakru

Epicentar je bio kod Bakra, koja su još mjesta stradala?

– U potresu su stradali i drugi gradovi te manja naselja na širem prostoru Hrvatskog primorja koji uključuje Kvarnerski zaljev i Vinodol. Epicentar je bio u Bakru, stoga su tamo i zabilježene najveće štete. To je posebno bilo vidljivo na tamošnjoj župnoj crkvi svetog Andrije koja će se obnavljati sljedećih sto godina. Posljednjih nekoliko godina povijesni potresi na Kvarneru bili su i u fokusi grupe seizmologa s Geofizičkog zagrebačkog odsjeka na PMF-u. Tako je sada poznato da je prema MSK ljestvici intenzitet potresa u Bakru bio oko VIII, a onaj u Rijeci VII. Stoga su stručnjaci zaključili da je tog nesretnog zimskog prosinačkog dana 1750. godine bilo riječ o vrlo jakom, pa čak i razornom potresu.

Oltar svetog Filipa Nerija autora Antonija Michelazzija i radionica, koja se nalazi u Zbornoj crkvi u Rijeci

U znak zahvale za prestanak potresa uvedeno je zavjetno štovanje sv. Filipa Nerija te je u čast tog sveca podignut mramorni oltar. Obnovljena su i gradska vrata, a na oba je posla bio angažiran Antonio Michelazzi.

– Da, na inicijativu građana te uz suglasnost i podršku vijećnika 26. svibnja 1751. godine bila je donesena odluka o uvođenju pobožnosti prema svetom Filipu Neriju. Tada je usuglašeno kako će se svake godine na svečev spomendan, ali i na godišnjicu potresa u gradu održati velika svečana procesija. Osim toga, na gradskoj sjednici održanoj u prosincu 1751. određeno je kako će se uz svetog Filipa Nerija velika pobožnost iskazati i prema svetom Emigdiju. Stoga je Grad odlučio sa 100 dukata pomoći u gradnji zavjetnog mramornog oltara u Zbornoj crkvi posvećenog upravo svecima zaštitnicima od potresa. Cijenjeni kipar, altarist i arhitekt Michelazzi je 1753. godine ugovorio gradnju oltara za 540 dukata te se obavezao kako će posao dovršiti za četiri mjeseca. Međutim, radovi su kasnili više od godinu dana, a konačno su privedeni kraju u drugoj polovini 1754. godine. Tada je na oltar postavljena i pala vodećeg udomaćenog ljubljanskog slikara Valentina Metzingera. Njezin ikonografski sadržaj prenosi jasnu poruku o ispunjenju zavjeta riječkih građana. Svetom Filipu Neriju pridružen je sveti Emigdije, zaštitnik od potresa, te obojica svetaca kleče na oblacima pred Bogorodicom s Djetetom zagovarajući zaštitu grada. Ispod njih se proteže veduta obnovljenog grada s prepoznatljivim gradskim vratima, crkvom svetog Vida i Zbornom crkvom Uznesenja Marijina sa zvonikom. Michelazzi je 1755. godine završio i obnovu gradskog tornja za što mu je bilo isplaćeno 80 dukata. Isklesao je novu atiku iznad portala u koju je smjestio starije kamene biste cara Leopolda i Karla VI.

Riječki Novi grad

Carica Marija Terezija je nakon velikog potresa odobrila gradnju riječkog Novog grada, odnosno novih prostornih rješenja izvan zidina?

– Ti projekti su 1750-ih godina najvjerojatnije rađeni u okviru građevnog ureda Tršćanskog namjesništva, a u čijoj je nadležnosti tada bila i Rijeka. No, arhitekti su imali sužene mogućnosti po pitanju širenja grada tako da su sve značajnije nove gradnje trebale krenuti prema zapadu. Također, u tom smjeru je vodila i glavna prometnica za Trst. Već je 1760-ih planirano da se širenje provede i na južnoj morskoj strani nasipavanjem obale kako bi se potom mogli graditi stambeni i javni objekti. Tih godina ključna osoba za javnu gradnju bio je vojni inženjer Francesco Saverio Bonomo. Taj arhitekt je u Rijeku došao zbog radova oko novog kompleksa rafinerije šećera, današnjeg Art-kvarta »Benčić«.

Kako je Bonomo zamislio novi izgled dijelova Rijeke?

– On je 1756. godine izradio specifikaciju nužnih urbanističkih preinaka u gradu, a koje su uključivale rušenje bastiona svetog Jeronima, otvaranje novih zapadnih gradskih vrata kod augustinskog samostana svetog Jeronima, kao i istočnih na mjestu bastiona svete Marije. Također, Bonomo je izradio i troškovnik obnove luke, ali i riječnog kanala Fiumare, odnosno Rječine. Prema njegovim specifikacijama trebalo je proširiti i produbiti korito Fiumare te s obje strane kanala napraviti kameni mol s bitvama za vezivanje brodova. On je predložio i da se sagradi novi moderan kameni most preko Rječine kako bi se lakše pristupalo susjednom Trsatu, ali i kraljevskoj cesti koja je vodila prema Karlovcu.

Nacrt mosta preko Rječine (Fiumare) autora Francesca Saverija Bonoma koji se čuva u Državnom arhivu u Rijeci

Kada je nasipan prostor ispred gradske ure? Rijeka se time počela pretvarati u veću luku? Koji su još veći zahvati promijenili lice Rijeke nakon potresa?

– Tijekom 1750-ih i 1760-ih godina Bonomo je proveo spomenute urbanističke zahvate i time je na neki način započela modernizacija grada, ali još uvijek unutar zidina. Tada se istovremeno nije krenulo s nasipavanjem prostora ispred gradskog tornja ili južnih morskih vrata iako su za to postojali uvjeti te su bili pripremljeni planovi. Čini se da je za ponovno aktiviranje tog pitanja bio ključan posjet cara Josipa II. On je u Rijeku došao 15. svibnja 1775. godine i nije bio previše oduševljen gospodarskim stanjem niti dotad vidljivim preobražajem gradskog tkiva. Zbog toga su gradske vlasti na čelu s inženjerom Antonom Gnambom u lipnju 1781. odlučile konačno krenuti s konsolidacijom prostora ispred bedema. Za taj je posao angažiran kipar, altarist i arhitekt Sebastiano Petruzzi. Tada je zatrpan okopni jarak ispunjen vodom, Foša, uz južni obod zidina i formirana nova prometnica koja će ubrzo postati središnja gradska ulica danas poznata kao Korzo. Taj prostor tijekom 1780-ih postaje mjesto reprezentativne javne i privatne izgradnje, a predvode je imućni trgovci, brodovlasnici i činovnici.

Terribilissimo terremoto

Što ste istraživanjem novoga otkrili o potresu?

– Možda najvažniji doprinos je bio pronalazak do tada nepoznate knjige pod naslovom »Vera, e distinta relazione di un terribilissimo terremoto accaduto nella città di Fiume posta sulle frontiere della Carniola, e dell’Austria in Germania il dì 17. del prossimo caduto mese di decembre 1750«, a koja se danas čuva u Sveučilišnoj knjižnici u Trstu. Iz nje možemo saznati neke nepoznate podatke oko svega onoga što se događalo tih zimskih dana 1750. godine, a o čemu smo upravo govorili.

Koje ste još dokumente koristili u istraživanju?

– Uz spomenute, svakako je bitno djelo tadašnjeg gradskog liječnika Saverija Grazianija »De usu mercuri’’ izdano u Beču 1755. godine. On je jedanaesto poglavlje vlastite knjige posvetio upravo potresu i osobnom opisu događaja tih prosinačkih dana 1750. godine. Tu publikaciju su poznavali i koristili lokalni historiografi u 19. stoljeću poput Vincenza Tomsicha i Giovannija Koblera kada su pisali o riječkom potresu. Početkom 20. stoljeća je otkriveno i objavljeno pismo isusovačkog redovnika Antonija Mainardija koji je zapisao svoja viđenja oko trešnje tla u izvještaju poslanom u bečki kolegij. Naposljetku, spomenimo i kako sam o oltaru sv. Filipa Nerija i potresu prvi put govorio na međunarodnom skupu »Art and Adversity: Patrons, Masters and Works of art«, a koji je organizirala Katedra za umjetnost ranog novog vijeka 2021. godine. Skup je bio posvećen upravo povijesno i povijesno-umjetničkim temama povezanima s raznim nedaćama poput potresa, požara ili osobnih tragedija. Uskoro će biti objavljen i zbornik tog skupa čiji su urednici prof. dr. sc. Nina Kudiš, prof. dr. sc. Damir Tulić i izv. prof. dr. sc. Laris Borić.