Znate kome se najviše divim, koji su to ljudi od kojih bismo baš svi morali učiti i pridržavati se njihovih pravila, preslikati njihove postulate u naše svakodnevne živote i to baš na svim meridijanima i paralelama? Znate li tko su ljudi kojima na neki način i zavidim, iako je sasvim sigurno jako malo onih koji bi se u tom dijelu mog razmišljanja sa mnom i složili? Rudari!

Ljudi su to koji obavljaju istinski težak posao, zapravo rade u nestvarno riskantnim uvjetima, a opet rade na način da se maksimalno uvažavaju, da im je jasno kako ih tamo duboko ispod zemlje samo zajedništvo može voditi do svakodnevnog povratka na svjetlo dana.

Kad bismo njihove principe primijenili i na naše svakodnevno ponašanje, svijet bi bio divno mjesto za život. Bez sukoba, bez okretanja glave od onih koji nisu po nečemu kao mi, bez besmislenih ratova ili bilo kakvih neprijateljstava. Znate, kad ste u rudarskim oknima u koja sam zbog posla i sam često zalazio, na pamet vam ne pada baš ništa osim skladnog rada, jedan za sve, svi za jednog.

Ugodna atmosfera u domu Virgilia Giuricina, smještenom u jednoj od mirnijih ulica nedaleko središta Rovinja. Blizu, a opet dovoljno daleko od ekstremno temperamentnog centra grada koji se u prvim ovogodišnjim toplijim mjesecima doima ne samo poput centra Hrvatske – grad je to u koji se u samo jednom jedinom vikendu slila fotografska, kuharska, financijska i jet-setovska elita Europe – nego i čitavog Mediterana.

Naš domaćin, jedan od istaknutijih hrvatskih fotografa, istinski dokumentarist i do kraja iskreni umjetnik fotografije, u očekivanju svog 88. rođendana koji će proslaviti 3. srpnja, nedavno je, koncem travnja, u Muzeju grada Rijeke imao predstavljanje monografije »Pamćenje kroz vrijeme/La memoria attraverso il tempo«.

Fantastično sadržajna priča s 504 fotografije organizirane u 42 tematske cjeline pokušala je – nemoguće. Pokušala je rad dug 65 godina smjestiti unutar dvije korice, predstaviti cjelokupno Giuricinovo stvaralaštvo što je, stiješnjeno u knjigu, zapravo nemoguće.

Monografiju »Pamćenje kroz vrijeme« izdala je Talijanska unija Rijeka, naklada joj je 400 primjeraka koji će se, kako nam se čini, vrlo brzo nestati. Autorica Giuricinove monografije povjesničarka je umjetnosti Višnja Slavica Gabout koja je, kao i svi koji su bilo kad i u bilo kojoj situaciji došli u kontakt s Giuricinom – fotografom, zanimljivim piscem aforizama ili, bolje rečeno, misli o životu, osobom iznimnog umjetničkog senzibiliteta, čovjekom koji doslovno živi za svoje kadrove – zadivljena. Njegovim radom, ali i osobnošću.

Foto: Mateo Levak

Sedam desetljeća braka

Dočekali su nas Virgilio i njegova supruga apsolutno rovinjskog imena – Eufemia u toplo rovinjsko dopodne ispred kuće. Veliko, prostrano dvorište koje, za razliku od goleme većine rovinjskih dvorišta, nema pločice s informacijom o iznajmljivanju soba, apartmana, kreveta.

– Ma ja sam vam zapravo Fuma, Fumica. U Rovinju sam od kad znam za sebe, djevojačko mi je prezime Budicin, ali baš kad bismo govorili o mojem porijeklu, ipak dolazim iz tipične istrijanske sredine, iz Krmeda, mjesta nedaleko Bala, gore, prema Kanfanaru. Znate, 8. kolovoza proslavit ćemo 70. godišnjicu braka. Čitav smo život zajedno, volim ga i danas, naravno da ga volim, ma da je s njim bilo lako kroz život – i nije, sa smiješkom nam pojašnjava Eufemia.

Nismo je isprva shvatili jer nam se Virgilio, visok, elegantan i apsolutno stamen, doimao kao pravi gospodin. Kakve bi on probleme ikom mogao raditi u životu?

– Ma ne, krivo ste me shvatili. Nije on loš, ne bi nikom ništa nažao napravio, ma nikad, ali on vam je – potpuno svoj. Najčešće sam u svojim mislima, u svojim kadrovima. I onda kada većina kreće na počinak, moj Virgilio ide u svoju – radnu sobu. Kad gre iz nje van? Kako kada, nekad u dve, nekad i kasnije, u tri ure iza ponoći. Ali – to je vam je on, zaključila je Eufemia.

– Fotograf je posao, zanat, poziv. Može se obavljati na razne načine, bolje ili lošije. Ljudi naprosto imaju potrebe za fotografijama koje su im nekad mogli napraviti samo pravi zanatlije.

Ali ako svijet oko sebe vidite u kadrovima, kao što je to sa mnom slučaj, ako dakle vidite kompoziciju fotografije prije nego što ste »okinuli«, pokrenuli proces dolaska svjetla koji u konačnici stvara samu fotografiju, to vam je onda strast. Svakodnevna, cjelodnevna, to vam je neprestano traganje za idealnim kadrom, vašom idealnom slikom svijeta oko sebe.

Sve što vam privuče pažnju, vi odmah kadrirate. Nikad i nikud ne idete bez fotoaparata, a kad vam neka tema privuče pažnju, vi je vidite na mnogim mjestima i odmah je stavljate u kadar, smireno nam uz kavu, snažnu moku koju pije bez mlijeka i šećera, objašnjava Giuricin.

Povijesno gledano, pripadnik jedne od najstarijih i najuglednijih rovinjskih obitelji.

– Rovinježi stoljećima. Zahvaljujući nekim precima imamo i vrlo jasno obiteljsko stablo koje pokazuje kako smo u Rovinju od 1481. godine. Prezime moje supruge, Budicin, je također staro, dugovječno u Rovinju, ali mnogo je mlađe od mog jer bilježi se od 1820. godine.

Mnogo je Giuricina bilo i u svećeničkim redovima, a Domenico Giuricin je bio i zadnji župnik sv. Eufemije, po nacionalnosti Talijan. Obavljao je taj posao do 1947. kad je dobio premještaj u Bresciu. Ja sam pak tih godina polako stasao, išao u školu i usmjeravao svoj život prema fotografiji, prema životu fotografskog profesionalca, pojašnjava nam Virgilio.

Virgilio Giuricin, izbor iz monografije

Brz razvoj

Razvijao se dobro i brzo, no što zbog osobnih razloga, Eufemia i Virgilio su se vjenčali kad je njemu bilo tek dvadeset godina, da bi godinu nakon toga već bili roditelji, što zbog političkog sistema koji je pedesetih godina prošlog stoljeća propisivao kako se vojni rok služi najmanje dvije, nerijetko i tri godine, taj je njegov brzi razvoj – usporen. Ali kad je netko strasno uronjen u neki posao, kad je naprosto »umjetnički tip«, nema te sile, koliko god i brak i roditeljstvo prije i iznad svega bili emocija, što ga može »ukrotiti« i skrenuti s puta koji je u tom slučaju – životna misija.

– Burne su mi bile pedesete godine prošlog stoljeća. Brak, nakon toga skoro tri godine vojske, od 1954. do 1956. u Slavonskom Brodu. Rodi vam se prva kći, a vi morate u vojsku.

Iako, kad sam završio vojsku, dolazi opet na vidjelo moja posvećenost fotografiji, tako da sam postao prvim poslijeratnim polaznikom Akademije primijenjenih umjetnosti u Torinu kojem je adresa bila u Jugoslaviji. K tome, imajući u vidu i moju materijalnu situaciju, bio sam prvi kojem se dozvolilo da studira na toj akademiji, a da ne mora svakodnevno prisustvovati nastavi, već da u Torinu živi samo povremeno. To je i vrijeme kad se počinjem profesionalno baviti fotografijom, vrijeme otprije punih 65 godina, prisjeća se Giuricin.

No, osim zanesenosti i uronjenosti u fotografiju, Giuricin je u svojoj istinski dugoj karijeri bio još mnogo toga. Uostalom, sustav je bio takav da je, koliko god netko imao umjetničke porive, zahtijevao i posao »za stalno«. Pa je tako Giuricin dio karijere proveo kao muzejski djelatnik, kustos i galerist, kao osoba koja je Rovinj uvela u samo središte zanimanja fotografske javnosti. Kao već vrlo iskusan, 1985. godine pokrenuo je Photo Art Gallery »Batana« koji je do devedesetih godina postao Centar vizualnih umjetnosti. Pokrenuo je i Mundial fotofestival kojem je bio umjetnički direktor.

– Ne, nisam sudjelovao na aktualnoj manifestaciji Rovinj Photodays, aktivno bavljenje fotografijom je ipak iza mene. Prošla vremena. Mada, naravno da mi je svakako drago što je Rovinj i danas mjesto kamo dolaze najbolji fotografi, grad u kojem se izlažu njihova djela. Ja sam pak osobno uvijek bio u nekakvom dualizmu.

Privlačila me umjetnička dimenzija fotografije koja je nekad bila vrlo studiozna, za koju je trebalo vremena, provesti sate i sate u mračnoj komori ili ateljeu da bi se došlo do cilja. S druge strane, moj je posao bila fotografija, bilježenje najrazličitijih procesa, ponajviše u privredi na području današnje dvije županije, Istarske i Primorsko-goranske.

Nema vam značajnijeg graditeljskog procesa primjerice u Rijeci koji ja nisam zabilježio. Iako mi tada nije tako djelovalo, na mojim je fotografijama i čitava povijest transformacije Rovinja, od obrtničkog grada brojnih ribara, tvornica duhana i ribljih konzervi, pa sve do danas jako značajnog turističkog, mondenog grada skupocjenih hotela.

Sve vam to stane u nekih pola stoljeća, tako da kad danas ljudi vide moje fotografije iz šezdesetih godina, ne mogu vjerovati da je to ne tako davno bio jedan sasvim drugi i drukčiji Rovinj, pojašnjava nam Giuricin koji od nas traži lagani pokret. bolje rečeno okret, jer odmah iza terase nevelika je soba u koju nas vodi.

Na predstavljanju monografije u Rijeci, Foto: Mateo Levak

Riznica povijesti

Soba? Ma kakva soba – riječ je o fantastičnoj riznici fotografske povijesti, njegove osobne karijere, soba bez pogleda, ali soba koja vidi. Virgilio ulazi u nju polako, skoro nekako pobožno. Zbunjeni baš onako kako vam se uvijek događa kad dođete u kontakt s nečim posebnim, jedinstvenim, nečim što je ne samo dio obitelji Giuricin, sobom koja je zabilježila tisuće fotografija na kojima je uhvaćena i zauvijek zapamćena povijest.

– Ovdje, u ovaj dio vitrine sam smjestio svoje nagrade. Nisam osoba koja je baš studiozna po tom pitanju, ali znam da sam sudjelovao na stotinama i stotinama izložbi. Sa skoro svih imam i kataloge, a tu su i nagrade. S raznih strana svijeta, od Amerike do Irana, puno iz Italije gdje sam posebno mnogo izlagao. Ovdje gore, na vrhu ormara, su pak uredno posložene najvažnije fotografije, one napravljene posebnim tehnikama, tako da u velikoj mjeri izlaze iz same forme, sadržaja, pa i uobičajene poruke koju nam u pravilu daju fotografije, pojašnjava nam Giuricin dok nam ukazuje na najvrednija djela svoje bogate fotografske biblioteke.

Izađemo li iz Giuricinovih misli i prebiranjima po povijesti, posvetit ćemo se statistici. Iako se u nama mnogo toga buni, jer ima li groznije stvari od trpanja umjetnosti u statistiku, u njegovom slučaju nije loše izložiti i brojke. Giuricin je i u tome nevjerojatna priča. Kako naime shvatiti da je imao 177 samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu te da su mu radovi smješteni u 83 galerije 26 država svijeta. K tome, u što smo se u dobroj mjeri i sami mogli uvjeriti, objavio je više od 120 studija koje su bile od krucijalne važnosti za razvoj hrvatske fotografske umjetnosti druge polovice dvadesetog stoljeća.

– Teško je vama iz »digitalnog doba«, što god to značilo jer ne slažem se da smo mi fotografije radili na »analogni način«, objasniti kako su se primjerice bojile fotografije. Danas se samo stišće filtere, boja se formira po volji, trenutno se kolor fotografije postavljaju kao crno-bijele.

Nekad, da biste obojili fotografiju, ili joj skinuli boje, što su metode kojima sam se godinama bavio, nekad su vam za to bili potrebni dani. Sve one silne noći provedene u mjerenju protoka svjetlosti, brojenja sekundi, svi ti pokušaji na kraju su stvarali osebujne fotografije.

Minuciozno sam to zapisivao i davao ocjene, tako da bi to bilo od koristi i svima drugima. Da, danas toga nema, ali da bi netko programirao sve te današnje jednostavne, »digitalne« filtere, i on je trebao uvažavati sve to što smo mi nekad radili i bilježili, pomalo je sjetan Giuricin.

Foto: Privatna arhiva

Uvijek s fotoaparatom

Iz kuhinje je dopirao fini miris. Bližilo se vrijeme ručka. Iako Eufemia nije prisustvovala razgovoru, posebno ne kad smo boravili u dijelu Giuricinovog fotografskog raja, sobi koju bi se moralo proglasiti dijelom svjetske fotografske baštine, nakon nekoliko sati kao da je htjela poručiti – malo reda ne fali ni umjetnicima. Obroci i odmor trebaju biti uredni.

– Moj Virgilio. Jednostavno rečeno – umjetnik. Znali smo putovati, recimo, na krstarenje. I kad bismo sišli s broda i krenuli u obilazak nekoga grada, on uvijek s fotoaparatom. I ne vidi ono što vidimo mi ostali turisti, on vidi svoje – kadrove. Potpuno zanesen, ide za njima. A ja, ja sam u tim situacijama ne turistica, ja ga pratim, idem za njim kako bismo se na vrijeme, koje on u takvim situacijama ne doživljava, na vrijeme vratili na brod, smije se Eufemija, Fuma, Fumica, životna družica, partnerica u zajednici koja dogodine očekuje svoj 70. rođendan.

– Moje izložbe, moje fotografije, 65 profesionalno aktivnih godina s fotoaparatom. Velika je to povijest. Ali dvije kćeri, pet unuka i devet praunuka naša su zajednička pobjeda. Život s mnogo lica. Neka su u monografijama, jedno od njih govori kako je moje djelo bilo izloženo u Parizu na fantastičnoj izložbi povodom 150 godina od izuma fotografije, neka i ovdje u našem domu, mjestu gdje je najviše toga nastajalo, zaključio je naš razgovor Giuricin.

Da, baš kao što i sam zna isticati, priroda nam je podarila svjetlo. Ostao su napravili ljudi. Oni poput Virgilia Giuricina od svega toga su napravili fotografiju. Kako shvatiti doprinos njegovog predanog posla, izgubljenih dana i noći, u vremenima današnjim, vremenima hiperprodukcije fotografija koje nastaju u bezbrojnim primjercima, iste sekunde kad svjetlost prodre u moderne, digitalne uređaje. Teško. A možda i jednostavno.

Baš kao što prebirući po Teslinoj ostavštini, procesima kojima je stvarao ono što je danas samorazumljiva električna energija, vidimo moderni svijet, baš tako možemo doživjeti i Virgilia Giuricina. Elegantnog gospodina čija su studioznost, kreativnost i predanost toj igri svjetlosti i fotoaparata podarili – fotografiju.

Onu koju svakodnevno, onako potpuno odsutni bez ikakvog razmišljanja, produciramo u milijunima. Probajmo se ipak, dok hvatamo neki digitalni kadar, sjetiti ljudi poput Virgilia. Bez njih ne bi bilo ni svih naših fejsova ili instagrama, svog tog digitalnog, već pomalo kaotičnog svijeta. Koji da ga je bilo pitati i slušati, sistematični gospodin Virgilio dakako ne bi dozvolio.

Virgilio Giuricin u mlađim danima