Brojne prijateljice i prijatelji mogli su samo žalosno i sjetno uzdahnuti na vijest da je preminuo Pavle Vukoje, svjesni neumitnog prolaska godina u kojima su se družili s čovjekom koji je ne samo vještim radom, nego i smislom za komunikaciju, uvijek dobro raspoloženim i spremnim za šalu i ćakulu, davao onaj nužni okus i miris kultnom kafiću kakav je godinama u Starom gradu bio Premier.

Pokojnog Vukoju nitko živ imenom nije nazivao, za sve je tolike godine bio jednostavno Pajo, a sada kada ga više nema, ostao je jednostavno samo Pajo Premier. Bio je čovjek jednostavno rođen za posao koji je obavljao, jednako je vješto znao pristupiti nekom odvjetniku ili sucu te novinarima naše crne rubrike Ici Mikuličiću, Alešu Ternovcu, Branku Škoriću i ostalima kojima je ovo bio kafić za razmjenu informacija, ili tolikim drugima koji su svakodnevno navraćali na obavezne ćakule tijekom prijepodnevnih pauza na poslu. Uz Ljubu i Nelicu bio je trokut s one strane šanka koji su rado godinama viđali toliki naši sugrađani i sugrađanke koji je dugo vremena uz obližnji Sport i Rozi bar bio u trokutu hitova među kafićima u centru grada.

Dragi Pajo je bio i ostao konobar, novo mu je odredište bilo Ferrari, a na koncu je na Kozali postao dio simpatičnog i diljem Rijeke dobro znanog tandema s vječito boemski raspoloženim Sinišom Sekulićem. Siniša »Seksi«, koji je sa »Sovom« Srdočem činio jedan od najboljih sudačkih parova u onodobnoj vrlo jakoj i popularnoj košarkaškoj Prvoj ligi bivše Jugoslavije, imao je tu pizzeriju. Pizza je svakako bila kvalitetna, ali toliki su najviše navraćali da bi se susreli s prijateljima Sinišom i Pajom.

Dragi naš Pajo je pak jedna od stranica trokuta obitelji Vukoje, ostavio je dubok trag u riječkom ugostiteljstvu. Preostala dva brata, Nedeljko i Vlado, su sudjelovala u raznim lijepim sportskim pričama našeg grada, Nedeljko, za prijatelje samo »Gari,« bio je napadač s lijevog krila slavne Rijeke koja je u šezdesetima u dva navrata bila četvrti prvoligaš u eks Jugoslaviji s Jantoljakom, Milevojem, Brnjcem, Tomljenovićem, Naumovićem, Bursačom. Uz ino ju je po zlu upamtio Belinov Dinamo, svježi osvajač Kupa velesajamskih gradova koji su ti Bijeli na Kantridi matirali 3:2 i rasplinuli mu snove o naslovu prvaka. Drugi Pajin brat, Vlado, bio je sjajan bek rukometaša Kvarnera, koji je sjajnim nastupima na asfaltu ispred Ekonomske škole pomogao klubu povratak među prvoligaše. Probio se u reprezentaciju, taj sjajni bek bio je i golgeter prvenstva one Jugoslavije.

U trenucima kada nas je Pajo napustio, uz žal za njim utjeha je nizanje tolikih lijepih uspomena, sjećanja na njega i njegovu braću, sva su trojica dio riječke povijesti.