SELCE – Nitko još do danas nije odgonetnuo prave motive, a niti ušao u povijest nastanka brodomaketarstva. Moglo bi se reći da je to slično kao da pišete ponovo roman o nekom za života već opisanom, a i kasnije slavnom junaku i povijesnoj ličnosti, ali na svoj način i u – džepnom formatu!
Ipak, mnogima od njih duboko se klanjaju znalci o tom umijeću i toj umješnosti što bi se lako mogla nazvati i umjetnošću.

Jedan od njih je i selački zet koji je mnogima u toj »branši« bio i uzorom i nesebičnim mentorom.
Joso Rumora bio je rođen prije 90 godina, 23. siječnja 1931. godine (umro je 18. lipnja 2014.) te je imao zanimljiv životni put i poziv: gradio je dvije vrste brodova – one koji su bili »rođeni« za plovidbu morima svijeta, a onda i one koji su također impresionirali svakoga tko bi ih vidio, ali koji nisu nikada zaplovili. Bili su to ovi drugi brodovi, pravi i impresivni ploveći dvorci, koji su bili napravljeni, kao i oni prvi, da bi svojom ljepotom oduzimali dah, ali i da bi, za razliku od prvih, ostali vječno na suhom. Zauvijek nasukani! Bile su to i ostale makete mnogih brodova, ali zaista vrijedne divljenja.

Najljepše godine

Joso Rumora rođen je u Povljani na Pagu, ali je došao na kopno da bi se u Selcu upoznao s Margaretom, a svoje najbolje i najljepše godine doživio i proživio te najbolja ostvarenja postigao u Kraljevici, u tamošnjem Brodogradilištu, gdje je sve godine svojeg radnog vijeka i profesionalnog angažmana bio traser.

– Živjeli smo 42 godine u Kraljevici. Danas tamo živi moja druga kći sa svojom obitelji, govori Margareta Rumora.

Joso je kao traser određivao izgled i temeljne, ali i detaljne aerodinamične linije budućih, uglavnom željeznih, brodova, izrađivanjem maketa tih budućih plovila. Svoju darovitost u likovnom izražavanju pokazao je i dokazao već rano, kada je kao dječak u mjestu u kojem još nije bilo televizora izradio svoju prvu malu drvenu barku. Ali je svoja najpoznatija djela – makete brodova stvorene da impresioniraju i ostanu »na suhom« – napravio kod kuće, i to mahom nakon umirovljenja i odlaska iz kraljevičkog Brodogradilišta.

Svoje originalno brodogradilište stvorio je kod kuće. Bili su to modeli fregata, leuta, galijuna, jahti, trabakula, bracera, brikova… Bila je to flota Jose Rumore, koji je od 2001. godine živio u Selcu. Sa suprugom Margaretom (rođenom Lončarić), Selčankom, Joso ima dvije kćeri Matildu i Jasminu (udane za Branka i Branimira) te četvero unučadi.

Izložbe i nagrade

U obiteljskoj kući u Selcu, u Omladinskoj ulici, sve podsjeća na Josu Rumoru – od porculanskog autoportreta nevelikih dimenzija do brodova, ostvarenih u maketama ovog iznimnog brodomaketara. A brodomaketarstvom počeo se baviti još u ranom djetinjstvu. Izlagao je na mnogobrojnim izložbama u Hrvatskoj i u inozemstvu. Zlatne medalje zavrijedio je svojim maketama brodova na mnogim izložbama u Hrvatskoj (1998. i 2002.).

Na međunarodnim izložbama, kao član hrvatske reprezentativne vrste, osvojio je vrijedna priznanja za svoj rad: u Poljskoj (Gdanjsk) na svjetskom prvenstvu (1998.) njegov model nagrađen je srebrnom medaljom, te na europskom prvenstvu (1999.) u Španjolskoj, u Barceloni, također osvaja srebrno odličje. Visoke nagrade i priznanja donosi iz Constanze (Rumunjska), 2005. godine… Njegova zbirka od trideset brodova zaštićena je kao kulturno dobro od riječkog Konzervatorskog odjela i Ministarstva kulture.

Dobitnik je Nagrade grada Kraljevice za postignuća u oblasti tehničke kulture (1999.). Bio je član Udruge brodomaketara »Liburno« u Rijeci. Dobitnik je i godišnje Nagrade Zajednice tehničke kulture Rijeke za iznimne rezultate postignute u području i djelatnosti tehničke kulture 2004. godine.

Makete u rezidencijama

Njegove makete krasile su, a i danas krase prostore uglednih ličnosti i političara, kao što su Tito, Bill Clinton, papa Ivan Pavao Drugi, dr. Franjo Tuđman, Stjepan Mesić…
O Josi Rumori, brodomaketaru-umjetniku uz čije se ime može slobodno pridodati ono mitsko homo faber (spretan čovjek, obdaren smislom za tehniku), ili: što vidi, to rukama stvori, pisali su najpoznatiji specijalizirani svjetski časopisi i revije. Pomagao je nesebično mlađim brodomaketarima koji su mu na tome bili zahvalni. Osim u Rumorine brodove, mnogi su detalji izrađeni i mnoge pulene napravljene Josinim rukama pa ugrađeni u brodove njegovih mlađih kolega, zaljubljenika u brodove i u brodomaketarstvo.

Josina udovica, Margareta Rumora, brižljivo čuva modele brodova svojeg supruga, kataloge s izložaba, a u tome joj pomažu djeca, kćerke i zetovi, unuci… Za jedan od nedovršenih, posljednjih brodova, maketu Jose Rumore, zet Branko Ćiković, koji plovi na velikim brodovima, a sa suprugom Matildom živi u Rijeci – i koji ima snimke maketa svih brodova svoga tasta – kaže da su izričito rekli da neka nitko ne dovršava taj model, premda se ne bi ni reklo da je brod nedovršen!

Svi ti brodovi, izlagani i nagrađeni, svi drugi i svi ostali brodovi Jose Rumore, ti impresivni ploveći dvorci stvoreni da budu nasukani, koji nikada nisu (is)plovili, potiču na plovidbu u sjećanju na čovjeka koji je ipak tom svojom flotilom oplovio svijet, putujući na najprestižnija natjecanja i vraćao se u Selce – sa svim svojim brodovima i nagradama.