Jedna nepreciznost iznesena u tekstu objavljenom prije nekoliko mjeseci rezultirala je telefonskim pozivom u redakciju i – u konačnici – novom temom. U tekstu o Josipu Paučiću, inženjeru brodogradnje iz Rijeke koji je, između ostalih, projektirao dvije Titove jahte, »Podgorku« i »Jadranku«, napisao sam da su veliki patrolni brodovi JRM-a »Kotor« i »Pula« građeni u Brodogradilištu Split. Grešku sam uvidio čim je tekst objelodanjen u novini. Dva dana kasnije na telefonu je Marin Grbčić iz Jadranova, čovjek koji je čitav radni vijek proveo u Brodogradilištu Kraljevica. Pogodila ga je ta kratka rečenica.

– Te smo brodove napravili mi u Kraljevici. Kakov Split, nisu oni bili u stanju napraviti takovi brodi.

Krvavo smo se nadelali na njima. Obavljali smo najkompliciranije poslove. Malo nas je još ki smo živi s tih brodova, rekao je u prvom kontaktu.

Brzo smo dogovorili susret uživo, a sporo realizirali. Konačno smo se našli u Jadranovu, kod crikve. U kraljevičkom škveru Marin Grbčić radio je 36 godina, do 2012.
– Morao sam silom u mirovinu, brodogradilište su ugasili. Kraljevica je mogla opstati, imala je vrhunske majstore. Šteta… Vidimo danas da brodogradnja može uspješno poslovati, imamo primjer i u Kraljevici!

Prva novogradnja HRM-a

Da nije imala vrhunski kadar, Kraljevica sigurno ne bi dobila povjerenje za gradnju najvećih brodova jugoslavenske ratne flote. I ne samo njih…
– U Kraljevici je izgrađeno 88 ratnih brodova. Gradilo se za jugoslavensku mornaricu, ali i za mnoge nesvrstane zemlje. Kraljevica je izgradila gotovo čitavu jugoslavensku ratnu flotu, sve najbolje brodove. Jedino su raketni čamci kupljeni u SSSR-u. Kad se gradio »Rade Končar«, 1976. godine, prva iz serije topovnjača, bio sam u vojsci. Poslije sam se uključio u posao. Većina jugoslavenske flote dolazila je i na remont.

Marin Grbčić

U vremenu dok sam ja radio, napravljeno je 20 novih. Za Jugoslavensku ratnu mornaricu zadnje su napravljene dvije naftne peniše. Kad je počeo rat, u gradnji je bila raketna topovnjača »Sergej Mašera«. Trebalo je napraviti seriju od šest takvih brodova. Odugovlačili smo radove i na kraju je to bila prva novogradnja Hrvatske ratne mornarice, »Petar Krešimir IV«. Porinut je 10. ožujka 1992. Zbog ratnih okolnosti pokusne plovidbe smo izvodili noću.

Bolji poznavatelji naše brodogradnje to znaju, a ostalima recimo: Brodogradilište Kraljevica koje se u jednom razdoblju zvalo Titovo brodogradilište, imalo je poseban odjel specijalne gradnje. U njemu nije mogao raditi svaki zaposlenik.

– U škveru sam počeo raditi 1976. godine, nakon vojske. U Specijalnoj sam bio od 1980. Imao sam dobre karakteristike iz vojske, to se tada jako gledalo. Tamo je bila bolja plaća. Vladao je red i disciplina, bila je dobra organizacija pa se lakše delalo. Ali, bile su i stroge kontrole, na ulazu i izlazu. Ratne brodove gradilo se u posebnoj hali, ona je izgrađene kada je na završno opremanje došla Titova jahta »Jadranka«, ona se gradila 1976. i 1977. godine. Drveni trup građen je u Puntu. Kraljevica je izgradila gotovo čitavu jugoslavensku ratnu flotu, sve najbolje brodove. Jedino su raketni čamci kupljeni u SSSR-u. Kad se gradio »Rade Končar«, 1976. godine, prva iz serije topovnjača, bio sam u vojsci. Poslije sam se uključio u taj posao.

Prvo pa Titova jahta

Početak u Specijalnoj za Marina Grbčića bio je odmah izazovan i maksimalno odgovoran.
– Prvi posao imao sam na remontu jahte »Podgorka«. Titove jahte, na njoj nije smjelo biti greške, ni najmanjeg propusta. Zadnji mi je bio patrolni čamac »Durmitor«.

Povod razgovoru bili su veliki patrolni brodovi. U jugoslavensko vrijeme čak su svrstavani u razarače, ali su u stvarnosti bili daleko od pravih razarača. Maloj Kraljevici povjeren je velik i zahtjevan posao.
– Najprije je Jugoslavija kupila u SSSR-u dvije fregate, »Split« i »Koper«.

Dokovanje Kotora. Dragan Barić,
Marin Grbčić, Marijan Zebec i Zvonko Šegota

Potom je odlučeno da se kod kuće grade dva slična broda, poboljšana verzija prema vlastitom projektu. Dobili su imena »Kotor« i »Pula«. Građeni su od 1984. do 1986. godine. Bili su zadnja riječ tehnike onog vremena, svaki je stajao 250 milijuna dolara. U usporedbi s ruskim brodovima, bili su prave jahte! Spomenuti mogu neke detalje. Pokretali su ih motori Pielstick. Pomoćni motori i turbine bili su ruske proizvodnje, tada sovjetske.

Nevjerojatno je kako su ti brodovi bili veliki potrošači goriva, sedam kubika lake nafte na sat. Sa svakim smo imali po mjesec dana pokusne plovidbe. Lako je izračunati koliko se trošilo svaki dan. Nitko nije pitao za cijenu i troškove. Ugrađivani su vrhunski materijali i oprema, uključujući i naoružanje. Što god je trebalo nabaviti, to je kupljeno, nije bilo problema. Sve se kontroliralo, svaki detalj, sve što je ugrađivano. I te kontrole bile su na vrhunskoj razini. Ništa nije prepuštano slučaju! A, koliko smo se mi naradili! Ponekad čitav dan i noć, bez predaha. Istina, bili smo i dobro plaćeni, puno bolje od ostalih u škveru.

Sve najbolje

Za ondašnje vrijeme naša brodogradnja bila je na vrhunskoj svjetskoj razini. Veliki i renomirani brodari ukazivali su povjerenje našim brodogradilištima, ispunjavali su njihove najsloženije zahtjeve. Kada je riječ o ratnim brodovima, tražilo se puno više, neusporedivo u odnosu na brodove trgovačke mornarice. A Jugoslavija je uvijek težila tome da bude vojna velesila. Trošilo se za vojsku i naoružanje, sve je moralo biti najbolje, ili među najboljim. I u nas se gradilo! Brodove kao što su »Kotor« i »Pula« nije mogao svatko graditi.

– Kotor se radio prvi, njegova je gradnja trajala dosta duže, dvije i pol godine. U poslu smo imali velikih problema, ali sve smo rješavali. Treba reći da je velik dio naoružanja tih brodova, posebno ono najsuvremenije, bio zatvoren. Vanjski promatrač nije mogao ništa vidjeti. Sve je bilo tako izvedeno da se u trenu otvaralo. Maksimalna funkcionalnost svih brodskih sustava. Na »Puli« je bilo dosta lakše, imali smo znanje i iskustvo s prvog broda, puno brže smo je zgotovili. Mornarički zapovjednici često su dolazili u obilazak, najčešće admiral Branko Mamula, tadašnji zapovjednik ratne mornarice. Neki dan je umro, imao je više od sto godina. Neizbježni su bili susreti s njima, davali smo im mnoga objašnjenja o gradnji. Moram reći da su bili izuzetno korektni, cijenili su nas radnike. A njihov dolazak u brodogradilište značio je istodobno bogatu i kvalitetnu marendu za mnoge od nas. Toga dana nismo jeli u radničkoj menzi!