LIČ – Hoće li već dugi niz dana s visokim temperaturama imati negativan utjecaj na poljoprivredu i stočarstvo Gorskog kotara, pitaju se mnogi, a mi smo odgovor potražili kod Željka Mihelića, jednog od najznačajnijih poljoprivrednika i stočara s područja Primorsko-goranske županije. Mihelić, koji je i zamjenik predsjednika Hrvatske poljoprivredne komore, u Liču već niz godina na velikoj površini uzgaja stoku, sijeno i neke druge poljoprivredne kulture pa je jasno da su mu trenutačne (ne)prilike itekako poznate. Stoga najprije i pitamo kakvo je stanje u poljoprivredi te ima li bojazni od poskupljenja hrane ove jeseni.

​Izazovna godina

– S obzirom na to da je poljoprivreda »tvornica pod vedrim nebom«, doista možemo reći da je ovo za poljoprivrednike jedna iznimno izazovna godina. Neuobičajeno hladan travanj i kasni mraz, 21. i 22. travnja, kad su se temperature spustile na minus 14 stupnjeva Celizija, uvelike su smanjile urod voća, ali i trava za sijeno. Nadalje, poljoprivredne kulture koje su sađene na proljeće doživjele su temperaturni šok sredinom lipnja jer su pretrpjele vrlo visoke temperature, nerijetko i preko 30 stupnjeva Celzija. To je dovelo do prekida vegetacije i dio ranije posađenog krumpira ušao je u fazu hibernacije. Kiše krajem lipnja dijelom su spasile stvar i mislim da urod krumpira neće biti loš, posebno na području Gorskog kotara. No, u drugim dijelovima Hrvatske bit će značajno manji urod. Naročito će se taj pobačaj u urodu osjetiti kod kukuruza kojeg će biti bitno manje od uobičajenih količina. Zbog toga očekujem drastično povećanje cijena poljoprivrednih proizvoda, naročito krumpira i ne bih se čudio da mu cijena bude oko 10 kuna ove zime, govori Mihelić.

​Složeniji problem

Na pitanje kakvo je stanje u stočarstvu, kaže da je to »poseban problem, puno dublji i složeniji«.
– Tu se proizvodni proces odvija dugo, godinama i bojim se da stočarstvo odumire. Naprosto je to posao koji ne donosi profit, a traži 365 dana u godini brigu i obavezu. Ako se tome pridodaju promjene prehrambenih navika ljudi koji sve manje fizički rade, a sve više sjede, jasno je da ljudi manje jedu meso. Malo je tom odmaku od prehrane mesom kumovala i moda gdje se propagira zdrav život i mršavljenje tako da realno opada interes za kupnju mesa. Zbog toga dolazimo do apsurda da je stočarska proizvodnja sve manja, a cijene mesa umjesto sve veće – jer se manje proizvodi – također sve manje jer je potražnja manja. Mislim da će meso, naročito teleće i juneće, postati luksuzna roba koju si prosječan građanin neće moći priuštiti. Pritom mislim na onu vrstu mesa kakvu imamo u Gorskom kotaru, ali i u cijeloj Hrvatskoj gdje uzgajamo manji broj goveda veće kvalitete, dok se u Zapadnoj Europi ide na tzv. »industrijsko stočarstvo« u kojem je najbitnije imati što više goveda. Cijena takvog mesa koje se prodaje u trgovačkim centrima bit će nekoliko puta manja od mesa proizvedenog na poljoprivrednom gospodarstvu u Gorskom kotaru, Lici ili Slavoniji. Dakle, naši će proizvođači ili moći prodavati imućnima, ili neće imati tržišta«, smatra Mihelić.

Nacionalno dobro

Komentirao je i ovih dana za sve koji su vezani uz poljoprivredu »vruću temu« donošenja Zakona o poljoprivrednom zemljištu.
– Problem Zakona o državnom poljoprivrednom zemljištu je to da se njega planira donijeti prije no što je donijeta Strategija razvoja hrvatske poljoprivrede. Da ona postoji i da se znaju ciljevi poljoprivredne proizvodnje do 2050. godine, lakše bi se donio taj zakon jer bi tada bilo jasnije koga mora zakon preferirati. Ovako svaka interesna skupina vuče na svoju stranu. Uz to prijedlog tog Zakona nudi i niz nedoumica – pitanje je ima li dosadašnji posjednik kojemu je istekao ugovor o zakupu prednost ili nema; ima li netko tko je ušao nasilno u posjed državnog poljoprivrednog zemljišta pravo na status dosadašnjeg posjednika i ostvaruje li pravo na bodove kao dosadašnji posjednik… Mene osobno najviše smeta činjenica da se na zakup državnog poljoprivrednog zemljišta može javiti netko kome poljoprivreda nije osnovna djelatnost, netko tko nije zaposlen u OPG-u koji se javlja na natječaj za zakup državnog poljoprivrednog zemljišta. Smatram da to nije u redu i da državno poljoprivredno zemljište mora služi za proizvodnju, a ne kao kompenzacija ljudima koji žive u ruralnom prostoru pa će eto kroz mjere poljoprivrednih poticaja ostvariti još neki prihod. Državnim poljoprivrednim zemljištem treba upravljati kao nacionalnim dobrom i dati ga u zakup onom tko će od njega ostvariti najveću dobit. Za rješavanje ovih pitanja nužne su ponajprije političke odluke koje mora donijeti Ministarstvo poljoprivrede, rekao je Mihelić.

Nasade krumpira u Liču spasila lipanjska kiša / Foto M. KRMPOTIĆ

Mnogi odustaju

Hoće li takav pristup dovesti do još većeg iseljavanja ljudi iz ruralnog prostora, pitamo Mihelića.
– Zasigurno neće. Poljoprivreda već davno nije radnointenzivna grana privrede. Danas jedan OPG s dva stalno zaposlena bez problema, ako se bavi ratarstvom, obrađuje 300 hektara zemlje. Toliko zapošljava svaki kafić i to ne može biti razlog iseljavanja. Nažalost, u Hrvatskoj je poljoprivreda grana koja traži velika ulaganja i vrlo je spor povrat investicije. Primjerice, od trenutka kad se izleže telica, pa do trenutka kad će početi ostvarivati prihod, a to znači i sama rađati, trebaju proći tri godine koliko joj treba da spolno sazrije, ostane stelna te izleže tele koje će moći biti prodano. Zbog toga, ali i zbog velikih utjecaja vremenskih prilika na rezultat poljoprivredne proizvodnje, poljoprivredom se mogu baviti samo oni koji su spremni na ogromna financijska ulaganja u tehniku, ali i tehnologiju proizvodnje. Nažalost kod nas je malo takvih. Ljudi krenu entuzijastično u neki projekt u poljoprivredi i kad vide koja su to ulaganja i koji je to rok povrata investicije, najčešće odustanu već prve godine. Malo tome pridonosi i naš mentalitet koji je sklon omalovažavanju uspjeha i pripisivanju pripadnosti nekom političkom ili etničkom klanu ili grupi, a sve koji ne uspiju izloženi su podcjenjivanju i omalovažavanju, zaključio je Željko Mihelić.