MRKOPALJ – Premalo se zna o zemljišnim zajednicama i o tome koliko bi povratak tog sustava upravljanja šumama značio šumovitim ruralnim krajevima Hrvatske, posebno Gorskom kotaru, smatra Ivan Butković koji već niz godina nastoji probuditi kod Gorana, ali i drugih, svijest o svim prednostima zahvaljujući kojima su ruralni krajevi na čijim su područjima postojale zemljišne zajednice bili daleko razvijeniji no danas. Taj je oblik upravljanja šumama stvoren zakonom koji je 1894. godine donijela tadašnja Austro-Ugarska Monarhija, a temelj tog zakona bio je da se tadašnjim tzv. selištima iz dotadašnjeg posjeda vlastelina i državnih šuma dodjeljuje dio pašnjaka i šume kojima potom upravljaju ta selišta i to na opću korist tog područja.

Drugim riječima, to prirodno bogatstvo određenog područja postaje temelj razvoja tih krajeva.

Brojke ne lažu

Nažalost, pola stoljeća kasnije, točnije 1947. godine, dolazi u okviru tada uspostavljene SFRJ do nacionalizacije, a to znači da privatna imovina postaje društvena, a ukinute su i pod državnu vlast smještene i zemljišne zajednice. Time su postavljeni temelji i za današnje odnose jer nekadašnje zemljišne zajednice nikad u Hrvatskoj nisu vraćene »selištima«, odnosno lokalnim samoupravama, a to znači da stanovništvo koje danas živi na područjima nekadašnjih zemljišnih zajednica nema nikakvu korist od njih. A ta bi korist, smatra Butković, mogla biti velika.

– Analiziramo li samo stanje na području Gorskog kotara, onda treba reći da je u Gorskom kotaru bilo 114 zemljišnih zajednica – u kotaru Delnice njih 57, kotaru Vrbovsko 36 te kotaru Čabar 21. Dakle, bilo ih je puno i donosile su jasnu i uočljivu korist ovom području jer se iz njihovih prihoda izdvajalo i ulagalo u sve što je bilo važno za napredak svakog područja na kojem su postojale. Tada su te zajednice obuhvaćale 24.070 ha i na njima se nalazila drvna zaliha od 6.672.863 kubičnih metara, ili 277 kubičnih metara po hektaru. Prirast je tada u desetogodišnjem razdoblju bio 1.356.290 kubika, a desetogodišnji etat, dakle sječa, 974.084 kubičnih metara.

Poigramo li se brojkama te pretpostavimo da se i sad kod nas svake godine sječe tih 97.408 »kubika«, te uzmemo li po metru prosječnu cijenu od 50 eura, onda dolazimo do godišnje svote od 4.850.000 eura zarade koju bismo ostvarivali prodajom šume s područja zemljišnih zajednica. Kad bismo to pretvorili u pilansku rezanu građu (grede, daske) kojima je cijena minimalno 250 eura po kubiku, pa čak i uračunavši gubitak od visokih 50 posto na prorezu, došli bi, množeći 48.704 kubika s 250 eura, do čak 12.176.050 eura godišnje i to samo od pilane građe, dakle primarne proizvodnje. Brojke su još veće okrenemo li se mogućnostima finalne proizvodnje!

Zadruge

Primjerice, Zadruga Gorski kotar unazad 15 godina izradila je projekt drvene goranske kuće s Urbanističkim studiom iz Rijeke i to uz financijsku i stručnu pomoć Ministarstva poljoprivrede i šumarstva, Hrvatske gospodarske komore, Primorsko-goranske županije, Konzervatorskog odjela te Drvno-tehnološkog fakulteta iz Zagreba. U tzv. rohbau izvedbi takva kuća dimenzija 10×8 m košta 100.000 eura, a za nju je potrebno 200 kubika građe i to trupaca, dasaka, letvi i greda. Ako jedna takva kuća treba 200 m3 građe, to znači da bismo mi s etatom nekadašnjih goranskih zemljišnih zajednica mogli osigurati sirovinu za gradnju 243 takve kuće. Kad bi se to ostvarilo i kad bi svaka na tržištu prošla za spomenutih 100.000 eura, to bi od šuma s područja zemljišnih zajednica donijelo godišnju zaradu od 24,3 milijuna eura!

Mislim da ne treba pojašnjavati koliko bi to značilo Gorskom kotaru, i to ne samo financijski. Jer, to bi donijelo i zaposlenje i posao mnogima. Što se tiče nas Gorana, mi smo do sada zastupali ideju da se zemljišne zajednice vrate današnjim goranskim jedinicama lokalne samouprave. Osobno smatram da to nije dobro, jer su lokalne samouprave podložne partikularnim političkim i stranačkim interesima pojedinaca koje ponekad nemaju veze s društvenom imovinom. Moj je prijedlog da se za upravljanje tim zemljišnim zajednicama registriraju zadruge u čijem bi statutu moralo stajati da se imovina zemljišnih zajednica ne može prodati, niti založiti kao hipoteka.

Nezainteresiranost

Nažalost, stanje je sada takvo da Gorani ni izbliza nisu zainteresirani za povrat zemljišnih zajednica. Smatram da ne treba tako olako dignuti ruke od onoga na što imamo mi Gorani apsolutno pravo, a država nam to osporava kroz razne pravne floskule koje nemaju veze sa strukom. Želio bih da se naša Vlada ugleda na Austro-Ugarsku Monarhiju i da svojim djelima pokaže da joj je stalo do hrvatskog naroda i nas Gorana i da vrati zemljišne zajednice po istom postupku kao što su to napravili naši susjedi Slovenci, ali i niz drugih zemalja nekadašnjeg socijalističkog bloka. Isto tako pozivam Županiju da financijski potpomogne osnivanje udruge zemljišnih zajednica PGŽ-a u kojoj bi trebali biti članovi svih općina i gradova Gorskog kotara, Primorja i otoka.

Pozivam i sve Gorane, Primorce i otočane da ne ostanemo pasivni promatrači u zahtjevima za povrat zemljišnih zajednica, da nam se ne bi dogodilo da svi oni koji budu ustrajni u svojim zahtjevima uspiju u povratu, a mi u našoj županiji zbog svoje nezainteresiranosti i pasivnosti ostanemo bez tog ogromnog potencijala za daljni razvoj, zaključio je Butković.

Gluhi telefon

U Hrvatskoj je prije njihova ukinuća bilo registrirano 2.835 urbarskih zemljišnih zajednica i krajiško imovinskih općina s oko 400.000 ovlaštenika. Svima njima nacionalizacijom 1947. godine oduzeto je milijun jutara poljoprivrednog i šumskog zemljišta u vrijednosti od 300 milijardi kuna, što je danas 40 milijardi eura! Zahtjev za povrat dalo je oko 1.700 zemljišnih zajednica, ali država, a pogotovo Hrvatske šume, o tome ne žele ni čuti, kaže Butković.