STARA SUŠICA – U Staroj Sušici će u drugom dijelu ovog mjeseca, točnije od 19. do 23. siječnja biti održana treća Zimska škola pisanja u organizaciji uglednog zagrebačkog CeKaPea. U zimsko doba, smještena u prekrasni romantični starosušički dvorac ova bi »školica« mogla postati mala zimska bajka za sve koji vole književnost i žele je što bolje upoznati, usavršiti se i razviti. Sanja Vučković, voditeljica CeKaPea, najavljuje kako u tih pet dana slijedi za svakog sudionika intenzivan rad na tekstu, cjelodnevno iskustvo pisanja, čitanja i učenja, poticajni razgovori, kreativna atmosfera te sjajni voditelji i voditeljice.

– Ove zime moguće je birati između tri radionice, troje sjajnih mentora i mentorica. Radionicu poezije vodit će sjajna pjesnikinja Frida Šarar, prozu pišemo s višestruko nagrađivanim Markom Tomašem, a radionicu romana vodi mlada, odlična i nagrađivana autorica Milica Vučković. Na svim radionicama intenzivno pišemo i čitamo, u kreativnoj i poticajnoj atmosferi. Radionice se održavaju u jutarnjim i popodnevnim terminima, svakim danom od 10 do 12.30 i od 16.30 do 19 sati. Slobodno vrijeme rezervirano je za pisanje zadaća, druženje i otkrivanje tajni dvorca i šume koja ga okružuje. Večeri su posvećene čitanju i razgovoru o književnosti, govori Sanja Vučković dodajući kako je prijave moguće ostvariti na mail [email protected].

Oslobađanje

O čemu će konkretnije biti riječ u radionici poezije porazgovarali smo s Fridom Šarar koju smo najprije upitali kako je zamislila koncepciju radionice i što će se sve moći naučiti?

– Koncept radionice dolazi direktno iz mog najintimnijeg doživljaja stvaralaštva i odnosa prema stvaralaštvu. Dakle, to nisu neki opći principi i uputstva, već jedno unutrašnje i neposredno, autentično iskustvo koje prenosim onima koji su voljni da napreduju u pisanju i priđu jeziku rasterećeno i bez ustezanja. Smatram da svaki voditelj radionice prenosi na polaznike ono čime raspolaže u svojoj glavi i u svom srcu, te da ne može predavati iz nečije tuđe glave. Svako od nas je drugačiji i od svakoga se ponešto može naučiti. Ono što karakterizira moj pristup je oslobađanje svih zadatosti i kanona, kako u jeziku, tako i u mišljenju i radu, jer ne postoji šablona po kojoj se piše poezija, ona je sloboda u svakom svom aspektu. Zato je cilj i namjera moje radionice da polaznike što više oslobodim, suočim ih s onim što jesu, da im pomognem da razgrnu sve smetnje koje su se ispriječile između njih i autentičnog pisanja poezije, da otklonim neke predrasude o tome što poezija jest i da im približim i pripitomim jezik, koji nije nikakav bog, već samo alat koji moramo koristiti krajnje opušteno ako želimo da umjetnost iskrsne u našem tekstu.

Kako će biti osmišljen rad i što očekujete od polaznika?

– Od polaznika očekujem ljubav prema poeziji, iskrene motive koji ih tjeraju da pišu, i to je sve. Ne očekujem nikakvo predznanje i bogznakakvu erudiciju. Bitna je spremnost i želja da se otvore i stave sebe na list papira, a ja ću im pomoći da to urade najbolje što mogu. Radionica traje tri dana, u jednom prostoru izmještenom iz gradske vreve, iz obaveza i vremena, satovi su dva puta dnevno, bit ćemo fokusirani samo jedni na druge i na umjetnost i to iskustvo je zapravo vrlo intenzivno. Tijekom boravka u dvorcu ćemo čitati, pisati, analizirati pročitano i napisano, razgovarati o smislu i estetici umjetničkog djela, jasno definirati biće poezije, upoznati jedni druge, začeprkati jedni po drugima u stilu kolektivne psihoterapije, pokušati pronaći to mjesto u sebi odakle poezija dolazi i gde se stvaralački nagon rađa.

Samopouzdanje

Imate li iskustva s ovakim oblicima rada i smatrate li da se kroz ovakav oblik poduke može pomoći ljudima koji žele ojačati i razviti svoju potencijalnu literarnu nadarenost?

– Ove jeseni sam deset tjedana vodila radionicu poezije u Centru za kreativno pisanje u Rijeci i sigurna sam da je korist od ovakvih radionica višestruka. Ljudi tu zaista dođu s nekim svojim nesigurnostima i tjeskobama koji se, kroz proces razgovora, učenja, upoznavanja i pisanja, drastično umanje. Osim toga, odnos prema pisanju se iskristalizira i sve dobije jednu ozbiljniju i jasniju dimenziju. Ljudi steknu samopouzdanje i zdrav kritičan odnos prema svom tekstu. Naviknu se da pišu redovitije, da pišu pod pritiskom, da ne odlažu, da ne okolišaju, da izbacuju iz sebe ta slova kad je pravi trenutak i kad je najhitnije. A kad se opreme tako dragocjenim navikama i vještinama, onda im ništa više ne stoji na putu osim sami sebi. Zato se tim pitanjem »nas samih« najviše bavimo na radionici. Nije lako i treba hrabrosti da istupite pred grupom onakvi kakvi jeste, da pokažete neke slabosti i boli, da se ogolite… No, ja nikad nisam sumnjala u hrabrost onih koji su se odvažili da pišu poeziju.