Ravnogorska OŠ Dr. Branimira Markovića dobila je 1986. godine najznačajniju državnu pedagošku nagradu, Nagradu »Ivan Filipović«. No, od ove školske godine ta se škola može s pravom ponositi i prvom prosvjetnom djelatnicom iz te škole koja je dobila tu najznačajniju državnu nagradu. To je Gordana Podobnik, učiteljica razredne nastave koja je nakon punih 36 godina rada u prosvjeti posve zasluženo stekla ovo veliko priznanje:

– Nisam se baš nadala tako značajnoj nagradi jer znam kako u prosvjeti veliki broj ljudi radi jako kvalitetno i predano pa se uvijek pitaš »pa zašto bi baš mene primijetili«. Uz to, za samu kandidaturu zaista treba brdo podataka, što su marljivo pripremale ravnateljica Nataša Možgon Kauzlarić i pedagoginja Monika Bajt Stepić koje su pripremile materijal od kojih petstotinjak stranica i težak nekoliko kilograma te sve to poslale na natječaj Ministarstva. Naravno, kad smo obaviješteni da sam dobila nagradu, zadovoljstvo je bilo veliko, ponajprije zbog škole i mog mjesta, ljudi s kojima sam godinama surađivala, naravno i mene same, ali i Gorskog kotara i Primorsko-granske županije, jer kad smo među 15 nagrađenih ja i kolegica Nensi Araminčić iz Medicinske škole u Rijeci vidjele da smo dvije iz naše Županije, bilo nam je drago i bile smo ponosne, govori nam Gordana Podobnik.

Očuvanje zavičajnosti

Rado se prisjetila prošlosti, odnosno svojih početaka.

– Oduvijek sam željela raditi u školi, pa sam upisala i završila Pedagoški fakultet u Rijeci. Taj prvi dio mog školovanja bio je gotov 1986. godine, ali potom sam se doškolovala na Učiteljskom fakultetu u Rijeci još dvije godine te stekla zvanje diplomiranog učitelja s pojačanim programom iz nastavnog predmeta Tjelesna i zdravstvena kultura. To mi je doškolovanje jako puno značilo budući da sam mogla kombinirati i uspoređivati teoriju i praksu. Prvo radno mjesto bilo mi je u Delnicama, u OŠ Ivana Gorana Kovačića gdje sam počela svoju prvu i nezaboravnu pedagošku godinu. Već naredne školske godine dobila sam posao u svojoj Ravnoj Gori i od tada sam, evo, sve do danas, a to znači punih 35 godina, u OŠ Dr. Branimira Markovića u Ravnoj Gori, govori Gordana Podobnik koja je itekako znana i van školskih okvira i to ponajprije stoga jer je sa svojim učenicima iz generacije u generaciju radila na očuvanju brojnih elemenata zavičajnosti. Na upit zašto se baš tome posvetila, ona kaže:

– Na to me motivirala ne samo ljubav prema zavičaju, posebno mojoj Ravnoj Gori, već i poštovanje jednog od temeljnih pedagoških smjerova našeg rada, a to je načelo zavičajnosti. Od prve godine rada poštovala sam tu odrednicu i željela sam je realizirati, a budući da sam to godinama radila, logično je da smo se dotaknuli brojnih područja i napravili zaista puno – od čuvanja jezičnog blaga, proučavanja običaja, arhitekture, povijesti, zemljopisnih karakteristika našeg kraja, šumarstva, poljoprivrede… ma, postoje stotine područja na kojima se kvalitetno može razvijati zavičajnost, a svakako je vrlo motivirajuće i to da je djeci to uvijek zanimljivo i ne treba se mučiti pri nagovaranju da ispunjavaju te zadatke. Drago mi je da u tome nisam sama jer brojni moji kolege u drugim goranskim škola to rade, a posebno bih pohvalila i zahvalila se delničkoj Matici Hrvatske i njezinoj predsjednici prof. Nives Marijanović koja godinama realizira literarno goransko sijelo »Govor našeg zavičaja« kojim se uspješno čuvaju naša brojna goranska narječja.

Gordana Podobnik

Nagrada u pravo vrijeme

Dio tog rada vezan uz proučavanje povijesti ravnogorskog kraja zabilježen je u knjizi »Zavičaju« objavljenoj 2005. godine te u slikovnici »Gorski potok Klok«. No, nisu to jedine knjige s potpisom Gordane Podobnik. Naime, uz Dijanu Arbanas, Vesnu Trope i Silvanu Šebalj Mačkić, ona je autorica četiri udžbenika i radne bilježnice za učenike nižih razreda osnovne škole. Kad se sve to pogleda i sabere, onda je jasno kako je »Ivan Filipović« došao u prave ruke. Podobnik ističe kako joj to priznanje znači jako puno.

– Mislim da malo tko od nas prosvjetara radi za novčanu nagradu. Radimo zato jer nam je ovo ne samo posao, već i životni poziv. I sad, kad ti netko ipak za to oda priznanje, posebno najveće državno priznanje, onda to znači da je tvoj rad i trud primijećen i van okvira tvoje sredine. Uz to, čini mi se da je jako dobro dobiti nagradu u ovo vrijeme, nekih 5-6 godina pred mirovinu. U trenucima kad možda malo počinješ i posustajati, a onda te jedno ovako značajno i ugledno priznanje iznova podigne, motivira i pokaže ti kako i dalje treba davati sve od sebe. I inače sam bila zadovoljna i sretna zbog divnog posla koji radim, a nakon ove nagrade sam još sretnija. Vjerujem da će tako biti do mirovine koja me čeka za šest godina, rekla je Gordana Podobnik.

Čeka se plaketa

– Svečarski ton koji prati dodjeljivanje ove nagrade malo je pomućen činjenicom da nije bilo nikakve ceremonije uručivanja. Nema još nikakve plakete, kaže Gordana Podobnik i dodaje – obavijest o nagradi došla je na adresu škole, imala sam poziv iz Ministarstva znanosti i obrazovanja i objavljena je u Narodnim novinama. Dobila sam i onaj financijski dio nagrade koji je značajan dio nagrade, i to je u redu. No, baš onog priznanja koje bih uokvirila za sada nema. Nadam se da nas Ministarstvo neće zaboraviti, a jedini koji su nas se do sada sjetili bili su župan Komadina i PGŽ koji je organizirao primanje za nas dvije dobitnice, rekla je Podobnik.

Evica i Nadica

Među kolegicama koje su joj pomogle na samom početku bile su Evica Luketić u Delnicama te Nadica Ivančić u Ravnoj Gori, prisjeća se Gordana Podobnik i dodaje:

– To su bili počeci, mnogo inicijativa, ideja, a potom je bilo još jako puno divnih ljudi, učitelja, nastavnika i profesora od kojih sam puno učila i naučila. Svaki član kolektiva ostavio je svoj trag u nekom dijelu rada ili promišljanja. Uz njih veliku zahvalu moram uputiti i mnogim kolegama, te mojim učenicima, jer sam od njih također naučila jako puno, a da ne govorim o motivaciji, istaknula je Gordana Podobnik.

Nekad i sad

– Mislim da je nekad bilo i jednostavnije, i lakše i bolje raditi. Sada se od nas prosvjetnih djelatnika traži velika količina posla koji je gotovo pa birokratski. To oduzima jako puno vremena i energije, pa je moj dojam da se pri tome gubi kvaliteta, kao i da nestaje one spontanosti i emocionalnosti koje je ranije u odgojno-obrazovnom procesu, čini mi se, bilo puno više. Primjerice, nekada je dolazak u zbornicu bio zaista prilika za mali odmor i opuštanje. Sada se često samo zatečemo kako i tih pet ili petnaest minuta koristimo da bismo se dodatno pripremili za predstojeći sat. Nisam sigurna da je ta velika količina podataka, zapisa i obveza koje su nam nametnute dobra za kvalitetan rad, smatra Gordana Podobnik.