Marica Šimić s fotografijom snimljenom prije 77 godina / Snimio Marinko KRMPOTIĆ
Kad smo iz logora iz Italije vlakom stigli u Zagreb, mama me uzela i izašla van i ne znajući da je vani i fotoreporter koji je uhvatio trenutak kad izlazi iz vagona sa mnom. Fotografija će dan kasnije biti objavljena na naslovnici tadašnjeg lista »Zaštita« – svjedoči danas 78-godišnja Marica Šimić
povezane vijesti
ČABAR – Da život piše priče, stara je istina u koju smo se mogli uvjeriti i za tijekom proteklog vikenda u mjestašcu Mali Lug održanog komemorativnog skupa vezanog uz sjećanje na tragediju čabarskog naroda četrdesetih godina prošlog stoljeća. Naime, ratna zbivanja 1942. godine dovela su talijanske fašističke okupatore koji su tada vladali ovim područjem do odluke da što veći broj ljudi iz ovog područja preseli u koncentracijske logore u Hrvatskom primorju i Italiji.
U te su logore upućivani, bar se tako govorilo, politički protivnici tadašnje talijanske fašističke vlasti. No, u slučaju područja Čabra tamo su – kao čin odmazde zbog nekoliko oružanih pobuna protiv okupatora – slani i ljudi koji s politikom i komunizmom nisu imali nikakve veze.
Istraživanja pokazuju da je od 12.263 stanovnika tadašnjeg Kotara Čabar njih čak 3.650 odvedeno u logore! Iz svojih domova i svog mira u logore nisu, dake, slani samo muškarci i oni koji su se direktno borili protiv talijanskih okupatora, već su tu sudbinu doživljavale cijele obitelji!
Na naslovnici
Među njima je bila i tada mlada majka Franka Hećimović koja je s tek rođenom, tri mjeseca starom kćeri Maricom, iz Prezida kamionima upućena u Italiju. Sedamdeset i sedam godina kasnije Marica je, sada noseći suprugovo prezime Šimić, posjetila spomenik u Malom Lugu, a pažnju svih privukla je ponajprije zahvaljujući velikoj crno-bijeloj fotografiji na kojoj se vidi ona kao dvogodišnja djevojčica i njena majka kako silaze s vlaka koji ih je u rujnu 1943. godine, neposredno po kapitulaciji Italije, iz Primorja doveo do Zagreba. Izlazeći iz vlaka, Fanika nije ni primijetila da je netko slika, a dan kasnije ta je fotografija objavljena na naslovnici tadašnjeg ustaškog časopisa »Zaštita«.
Dorica Vilhar joj darovala sliku nakon diplome– Za očuvanje ove fotografije najzaslužnija je Dorica Vilhar koja je pratila tadašnje novine i uočila je na naslovnici lista »Zaštita« sliku moje majke i mene. Potpis pod slikom bio je »Majka i dijete«, ali nas je ona prepoznala, kupila nekoliko primjeraka i sačuvala ih. Ja za sve to nisam znala, ali mi je gospođa Vilhar, kad sam godinama kasnije završila Učiteljsku školu i donijela joj diplomu kako bih joj zahvalila za sve dobro što su nam učinili, priredila veliko iznenađenje. Darovala mi je ovu sliku koju sam ja, naravno, poslije uvećala i uokvirila pa i danas predstavlja jedno od za mene najdragocjenijih sjećanja na moju majku koja je učinila sve što žena može učiniti da me očuva u životu – rekla je Marica Šimić. |
No, evo što nam o svemu govori sama Marica, danas 78-godišnja prosvjetna djelatnica u mirovini:
– Imala sam samo tri mjeseca kad su mene, moju majku i baku kamionima iz Prezida gdje smo živjele prevezli najprije u Treviso, a potom i u Gonars. Naravno, ja se ničega iz tih dana ne sjećam i sve što vam mogu reći je ono što mi je pričala moja mama koja je uz baku uspjela nekako preživjeti te i mene održati u životu, iako sam bila mala i krhka, a uvjeti užasni. Kad je bilo hladno, stavile bi me između svojih tijela i grijale svojim tijelima i dahom. Tako smo nekako preživjele, a po kapitulaciji nismo s ostalima krenuli za Prezid i Čabar, već sjeli u kompoziciju teretnih vagona koja je dio interniraca vozila prema Zagrebu. Mama i baka tako su željele jer su se nadale da će iz Zagreba lakše doći do Perušića gdje je trebao biti moj tata. Kad smo stigli u Zagreb, mama nije odmah shvatila da je to kraj puta pa je na pozive izvana brzo ustala, uzela me i izašla van i ne znajući da je vani i fotoreporter koji je uhvatio trenutak kad izlazi iz vagona sa mnom, a budući da je sve radila u žurbi, pelene nisu bile omotane oko mene, već su visjele sa strane. To je svakako dalo dodatnu dramatičnost slici koja će dan kasnije biti objavljena na naslovnici lista »Zaštita« koji je izlazio u tadašnjoj NDH koja je u tom trenutku bila na vlasti u Zagrebu.
Prijateljica iz Prezida
No, taj nagli izlazak iz vagona nije bio jedini loš trenutak našeg dolaska u Zagreb. Naime, baš sve koji su stigli tim vlakom tadašnji je Crveni križ smjestio na razne lokacije. Sve – osim nas. Nas su ostavili na željezničkoj stanici, a na pitanje moje mame zašto i nas nisu uzeli, rečeno joj je da se za nas interesira netko iz Zagreba i da će doći po nas.
I zaista je bilo tako jer je koji sat kasnije po nju došla Dorica Vilhar, njena nekadašnja školska kolegica i prijateljica, kći bogatog industrijalca iz Prezida. Odmah kad je rat počeo oni su se preselili u Zagreb i tamo su živjeli. Dorica je po kapitulaciji Italije saznala da se Franka s kćeri vraća iz logora pa je otišla u Crveni križ i rekla da će nas oni primiti. I danas sam im zahvalna jer su nas spasili i pokazali veliko srce. Iako su bili bogataši, itekako su imali razumijevanja za nas i punih osam mjeseci mi smo ostali kod njih, oporavili se – pogotovo ja jer sam bila u teškom stanju – te stvorili temelje za daljnji život. Nakon toga smo otišli za Perušić, a potom sam ja tri godine kasnije kao petogodišnja djevojčica iz Perušića otišla u Prezid te sam odrasla kod sestre moje mame koja nije imala djece i koja je olakšala svojoj sestri život, prihvaćajući jedno njezino dijete. Tu sam odrasla, završila Učiteljsku školu u Rijeci te najveći dio života radila u Prezidu u školi – rekla nam je Marica Šimić.
