Ispraćaj stare 1970. godine i doček nove 1971. godine na području Delnica zaista je bio, kako se to kaže, za povijest, a glavni razlog toj odrednici činjenica je da su baš ti novogodišnji praznici bili zaslužni za osnivanje delničke stanice spašavanja, organizacije koja ove 2025. godine, nakon 54 godine postojanja i rada, predstavlja jednu od najuglednijih, najznačajnijih i najkvalitetnijih gorskih stanica spašavanja u Hrvatskoj.

Događaj koji je inicirao i motivirao osnivanje GSS-a Delnice bio je vezan uz doček Nove 1971. godine koja se veselo i feštarski dočekala po brojnim dijelovima Gorskog kotara, pa i na Petehovcu gdje se u tadašnjem Planinarskom domu Petehovac tradicionalno organizirao odličan i, kako se to kaže, nezaboravan ispraćaj Stare i doček Nove godine. Brojni gosti, ponajprije iz Rijeke i Zagreba, došli su još i prije Stare godine te uživali na Petehovcu u pravom goranskom snježnom ambijentu bez kojeg je svaki doček Nove godine pomalo praznjikav. Nikoga u tom prednovogodišnjem raspoloženju nije posebno zabrinulo što se baš na Staru godinu pokvarila žičara koja je od Delnica vozila ljude do Petehovca i natrag.

Sve je bilo sasvim u redu do 2. siječnja kad je počeo padati gusti snijeg. Prvih se trenutaka nitko nije previše zabrinuo jer obilnije snježne padaline na početku nove godine nisu za Gorski kotar ništa neobično. No, snijeg je padao i padao pa je ubrzo svima postalo jasno kako će itekako velik problem biti spustiti se s Petehovca do Delnica. Jer, žičara je bila u kvaru, a oko 5 kilometara ceste do Delnica iz sata je u sat bilo sve zametenije. S druge pak strane dio gostiju planirao je povratak u svoje sredine i na radna mjesta nedugo po dočeku, dakle trećeg, najkasnije četvrtog siječnja. Uz to gotovo sve što je bilo spremno za iće i piće pojelo se i popilo kroz još jedan odličan delnički doček Nove godine. Sve skupa ukazivalo je na to da bi najbolje bilo da se ljudi nekako spuste do Delnica. No, to je lako reći, ali nešto teže učiniti po uvjetima kad su ceste u potpunosti zametene s metar do metar i dvadeset centimetara snijega, odnosno na određenim mjestima, zahvaljujući i zapusima, znatno većim visinama!

Očigledno, trebalo je tražiti pomoć pri silasku gostiju s Petehovca pa su iz Planinarskog doma Petehovac nazvali tadašnji Radio Delnice, rekli o čemu je riječ te zamolili jedini goranski radijski medij da uputi javni poziv svima koji to žele te da krenu na skijama iz Delnica prema Petehovcu u pomoć gostima, odnosno da ih pokušaju svojim znanjem i sposobnostima izvući iz snijegom zametenog doma. Radio Delnice obavijest je emitirao oko 11 sati, a već sat vremena kasnije kod tzv. »Staklenika«, nekadašnjeg ugostiteljskog objekta smještenog uz benzinsku postaju Ine, počeli su se skupljati ljudi voljni na skijama krenuti prema Petehovcu. Bilo je tu vatrogasaca, lovaca, planinara, ljubitelja i znalaca skijanja, ali i običnih ljudi voljnih pomoći.

Bez nekog posebnog vodstva, uskoro je pao dogovor da se krene prema Planinarskom domu Petehovac te da se već pri usponu radi postupkom tzv. »štampanja« što kvalitetnija staza koja će služiti za spuštanje ljudi nevičnih ovakvim vremenskim prilikama i previsokim snježnim nanosima. Oko 13 sati krenulo se ispred »Staklenika« prema Petehovcu, a tijekom uspona koji je trajao više od sat vremena na čelu skupine izmjenjivali su se sudionici »štampajući« skijama stazu po kojoj će se vraćati zajedno s gostima.

Poziv upomoć

Iako su u snijegu na Petehovcu zarobljeni gosti znali da se iz Delnica krenulo spašavati ih, u trenutku kad su ugledali čelo kolone delničkih mladića i muškarca, zavladalo je veliko oduševljenje jer su svi shvatili da će uz pomoć domaćih ljudi ipak uspjeti doći do Delnica, a to znači i vratiti se kućama i radnim obvezama. To se zaista i dogodilo, ali nije bilo nimalo lako. Naime, gotovo nitko od gostiju – čak ni oni rijetki Gorani među njima – nije bio opremljen za pješačenje po snijegu u dužini od dobrih 5 kilometara. To je i logično jer su svi na Petehovac došli feštati, a ne se probijati kroz snijegom zametenu cestu. Neprikladno odjeveni i obuveni za prave zimske uvjete kakvi su u tom trenutku vladali, ti su ljudi jednostavno trebali pomoć kako bi se spustili s Petehovca. Krenuti se moralo što prije jer su dani zimi puno kraći pa je ubrzo dogovoreno što i kako. Svaki od gostiju dobio je svog vodiča, dio spašavatelja bio je zadužen za prebacivanje kofera i prtljage gostiju, a dio je, izmjenjući se, predvodio kolonu.

Naravno, gdje je god to bilo moguće koristila se »naštampana« staza. Put nije bio ni lagan, ni brz i tek negdje oko šest sati predvečer, dakle već po prvom mraku, spašavatelji i gosti iz Petehovca stigli su do Delnica, točnije do tadašnjeg motela Delnice (danas je to Domska vila Vinka, objekt za smještaj starijih ljudi) gdje su svi smješteni u sobe te prespavali i narednog se dana, uz brojne zahvale svima koji su ih spasili i pomogli im pri spuštanju sa snijegom zametenog Petehovca, uputili kući. Tako je, u stvari, izvedena prva prava akcija buduće Gorske stanice spašavanja Delnice. Jer, nepunih deset dana kasnije, baš na temelju opisane akcije, odlučeno je osnovati delničku, a to je značilo i goransku, Gorsku stanicu spašavanja.

I ljudi, i koferi

U samoj akciji izvedenoj 3. siječnja 1971. godine sudjelovalo je tridesetak Delničana, a jedan od njih bio je i Josip Tomac Pičo koji je sa svojih 17 i pol godina bio među najmlađima. Njegova su sjećanja još uvijek itekako jaka i taj mu događaj i danas puno znači.

– Čuo sam poziv na radiju i odmah odlučio krenuti. Volim skijanje, stalno sam bio po snijegu i znao sam da mogu pomoći. Skupili smo se kod »Staklenika«, popili po jednu cugu, dogovorili se što ćemo i kako te krenuli. Snijega je zaista bilo puno, ali za nas skijaše i ljubitelje zime to nije izgledalo ništa strašno, ali se sjećam da sam već tada pomislio kako sve skupa meni možda i ne izgleda baš problematično, ali pitanje je kako će se po tim prilikama kretati ljudi koji baš i nisu navikli pet kilometara pješačiti kroz metar snijega. I zbilja nije bilo lako probiti se do Petehovca, jer smo morali po tzv. turističkoj stazi »štampati« skijama snijeg kako bi ga otvrdnuli i kako ljudi ne bi propadali kad se budu vraćali. Kad smo došli gore, iznenadila me količina kofera i to nam je bilo nekako i najteže, bolje reći najnezgodnije jer smo uz ljude spuštali i kofere. Za spuštanje ljudi i prtljage trebalo nam je cijelo popodne. Krenuli smo oko jedan, a u Delnice smo, do motela, došli negdje oko šest sati. Meni sve skupa i nije bilo baš fizički teško, ne samo jer sam bio mlad, nego sam na skijama bio od treće godine pa sam itekako imao iskustva. Na kraju, kad smo sve spustili s Petehovca, u motelu je za nas i za njih priređena jedna dobra večera i fešta. Oni su nam bili zaista jako zahvalni pa smo se poprilično dugo još družili u motelu, tako da je ta naša čuvena prva akcija meni itekako dugo ostala u lijepom sjećanju, rekao nam je Josip Tomac Pičo.

Cika i vika

Među sudionicima akcije bio je i Milivoj Andlar, poznati delnički obrtnik i vatrogasac. U Delnicama svima znani Mile imao je tad 29 godina, a prisjećajući se zbivanja prije više od pola stoljeća, kaže:

– Kao i ostali i ja sam čuo poziv na radiju, a koju minutu nakon toga kroz prozor sam ugledao nekoliko dečki sa skijama. Izašao sam van i upitao ih kamo su krenuli, oni su rekli da idu pomoći ljudima na Petehovcu. Naravno, odlučio sam im se pridružiti. Rado sam to učinio jer sam vatrogasac i smatram da ljudima treba pomagati kad im je pomoć potrebna. Put do gore nije bio lagan, ali smo ga bez problema savladali i napravili dobru stazu za spuštanje. Gore su nas ljudi dočekali s oduševljenem i pamtim ciku i viku kad su nas ugledali. Samo spuštanje nije bilo jednostavno jer je snijega bilo oko metar i dvadeset. Pomagali smo ljudima koje smo spuštali na razne načine. Ja sam, primjerice, jednoj gospođi pokušao pomoći tako da sam joj rekao da stane iza mene na skije, uhvati me oko struka te da se onda sinkronizirano krećemo koliko je to moguće. Kad mi je stala na skije, vrhovi skija dignuli su se toliko da sam sam sebi izgledao kao torpedni čamac. Ipak, nekako smo se namjestili, a onda i uskladili pokrete. Ja bih govorio lijeva pa desna, ona je na to odgovarala i tako smo polako napredovali. Nekoliko smo puta i pali, ali smo na kraju uspješno stigli, istina zadnji, ali to nema veze, iako su me neki, poput Pičota, zezali. Na kraju, kad smo sve doveli do motela, sve nas je Nedeljko Lučić, koji je tada bio direktor Petehovca, počastio večerom i pićem i to nam je bilo drago jer je bilo jasno da netko cijeni to što smo tog dana napravili, rekao je Andlar.

Začetak

Zanimljiva je svakako i priča Janeza Kezelea, dugogodišnjeg člana delničkog HGSS-a, ujedno i čovjeka koji je prvi od svih, uz Josipa Petranovića, već 1972. godine, stekao službenu značku gorskog spašavatelja. I Janez je tih dana bio »u akciji« na Petehovcu, ali ne kao spašavatelj, već kao – gost. Tad dvadeset i trogodišnji Kezele baš je Petehovac, zajedno sa svojim delničkim društvom, odabrao za doček Nove 1971. godine.

– Mi smo već nekoliko novih godina gore dočekivali pa smo odlučili i tu novogodišnju noć provesti na Petehovcu. Nažalost, baš na Staru godinu pokvarila se žičara i to će se kasnije pokazati kao najveći problem, jer je zbog toga i došlo do akcije spašavanja. Nama koji smo odlučili Novu godinu dočekati na Petehovcu taj kvar nije bio problem jer smo bili mladi, željni provoda i zabave, a u tom trenutku i nije bilo puno snijega. Kao i obično na Petehovcu je sve bilo super i doček je bio odličan. Na svu sreću naše društvo planiralo je povratak već 2. siječnja i to negdje oko 13 sati. I sve bi bilo u redu da u međuvremenu nije palo oko metar snijega. No, što je tu je, rekli smo sami sebi te, kako god smo pješke došli, tako se i pješke vratili s Petehovca, samo što je povratak bio uz znatno veću količinu snijega nego kad smo išli gore. Tako smo mi domaći, ustvari, izbjegli probleme koje su dan kasnije doživjeli svi koji su ostali. U toj akciji održanoj 3. siječnja 1971. godine nisam sudjelovao, jer za nju nisam ni znao, ali sam se rado odazvao 12. siječnja te godine kad je upućen poziv svim sudionicima te akcije, kao i onima koje zanima osnivanje Gorske službe spašavanja, da se nađu na osnivačkoj skupštini koja je održana u motelu Delnice. Rado sam se pridružio i već tada mi je bilo jasno kako radimo nešto dobro i vrijedno i to na razini cijelog Gorskog kotara, prisjetio se Janez Kezele.

I tako su, u stvari, na samom početku prvog mjeseca davne 1971. godine, postavljeni temelji za osnivanje delničke Gorske stanice spašavanja, prve i za sada jedine goranske stanice spašavanja koja ide u red onih rijetkih hrvatskih GSS stanica koje nisu osnovane pa su tek nakon toga imale prvu akciju, već su najprije imale akciju i tek nakon toga – osnovane.

Kašnjenje

Sve ovo što ste pročitali dio je knjige »Hrvatska gorska služba spašavanja Stanica Delnice – Prvih pola stoljeća« koja je svečanu promociju doživjela početkom ove sadašnje 2025. godine. Naravno, plan je bio da knjiga bude objavljena 2021. godine, na pedesetu godišnjicu rada i postojanja delničke Stanice HGSS-a. Ali, kako to već ide u Hrvatskoj kad je riječ o tiskanju i svemu drugom što prati objavljivanje knjiga, kasnilo se lijepe četiri godine. No, bolje ikad, nego nikad – reći će opimisti i realisti, tim više što je promocija, koju je znalački vodila bivša novinarka Radija Gorski kotar Slavica Kljaić, po svemu bila izuzetna i privukla pažnju velikog broja gostiju i uzvanika vezanih uz rad delničkih gorskih spašavatelja. Našao se tako na jednom mjestu veliki broj ljudi koji su obilježili rad ove vrlo kvalitetne HGSS Stanice, a svi su oni, kako svojom nazočnošču, tako i predstavljenom knjigom, odali i počast svima kojih više nema, a ugradili su dio svog života u rad goranskih gorskih spašavatelja.

Delnički gorski spašavatelji nisu ni među najstarijim, ni među najbrojnijim GSS Stanicama u Hrvatskoj, ali su po mnogočemu u vrhu po nizu stvari – od ozbiljnosti pristupa tom poslu, preko vrlo visokog broja registriranih gorskih spašavatelja pa do, između ostalog, vrlo kvalitetne opreme, kao i ukupnog broja realiziranih akcija izvedenih najčešće u iznimno teškim vremenskim prilikama. Pisati o pedeset godina rada jedne takve družine nije nimalo lako i jednostavno, a pomalo nerješiv problem javio se već na početku rada. Naime, iako se zna kad je točno i zašto osnovana Gorska stanica spašavanja Delnice, nikakvih pisanih dokumenata o tom činu – bar koliko je za sada poznato – nema. Prvi dokument koji govori o radu GSS Delnice dostupan je tek s kraja 1972. godine i njegov je autor Zlatko Klepac, prvi predsjednik GSS-a Delnice, koji je krajem te godine za potrebe središnjice u Zagrebu napisao izvještaj o prve nepune dvije godine rada delničkih gorskih spašavatelja. Kasnije su godine ipak u većoj ili manjoj mjeri pokrivene potrebnom dokumentacijom, a stanje se bitnije popravlja osamdesetih te pogotovo devedesetih godina prošlog stoljeća kad se kreće u digitalno bilježenje brojnih aktivnosti pa je lakše pratiti rad i život delničkog »pedesetogodišnjaka«, rečeno je na promociji knjige koja je uspjela sačuvati dio prošlosti te ostaviti temeljne zapise o prvih pedeset godina rada i postojanja delničke Gorske stanice spašavanja te obraditi, između ostalog, brojne akcije i tečajeve, djelatnosti i doprinos svih pročelnika delničke Stanice, pohode i ekspedicije na svjetski znane planine, doprinos liječnika i žena radu Stanice HGSS-a Delnice…