Ono što se u posljednjih nekoliko mjeseci događa s dječjim vrtićem u Čabru vjerojatno se baš nigdje ne bi moglo zbivati, nego u Hrvatskoj, državi u kojoj su prosvjeta i predškolski odgoj nebitni jer je jedino važno odgojiti što tuplje pojedince kojima će se lako upravljati. Za one kojima ova priča, dostojna sarkastičnosti vrhunskih satiričnih romana još nije poznata, evo osnova »radnje«. Sredinom listopada prošle godine ravnateljica Dječjeg vrtića Buba Mara odlazi na bolovanje. Nije to ništa posebno pa se nikome i ne čini kao neki problem. No, vrlo brzo saznaje se da ona nema svoju zamjenicu ili zamjenika, a to onda već jest problem. Jer, potpise na sve potrebne odluke – od zapošljavanja do isplate plaća – mora davati ravnateljica ili njena zamjenica/zamjenik. Ako je ravnateljica na bolovanju, onda ona to ne smije raditi, već to spada u obveze njene zamjene. A zamjene – nema.

Da stvar bude još gora, od devet uposlenih odgajateljica niti jedna jedina – iz javnosti nikad pojašnjenih razloga – ne želi prihvatiti to mjesto! I tako počinje kriza koja je za sada kulminirala novim neradom dječjeg vrtića u naselju Plešce, a »eksplodirati« bi mogla krajem ovog mjeseca kad će i odgajateljicama u ostalim vrtićima tog kraja (Čabar, Gerovo, Prezid, Tršće) prestati važiti ugovor o radu. To bi se moglo riješiti tako da jedna od njih postane zamjenica i stavi svoj potpis. Ali one to ne žele… Zanimljivo!

U međuvremenu se aktualna ravnateljica smilovala i ipak dala svoj potpis. Ali samo za plaće. Za to, tvrdi, smije, a za ostalo ne smije davati autograme. I to je baš zanimljivo. Za plaće može. Za ostalo – jok. Za ostalo potpis može dati, tvrdi ravnateljica, predsjednica Upravnog vijeća Dječjeg vrtića, a to je ujedno i pročelnica Jedinstvenog upravnog odjela grada Čabra. Predsjednica pak tvrdi da to nikako ne može jer nije u skladu s zakonom. I tako, osim za plaće, nitko ne želi dati potpis i svi tvrde da bi taj čin bio nezakonit.

Logično, nakon takvih stavova obratili smo se nadležnom ministarstvu, točnije prosvjetnoj inspekciji koja bi morala znati što napraviti i reći što je rješenje u ovom »neću potpisati« slučaju. I sad slijedi još jedan, ali baš ono tipični hrvatski biser koji pokazuje koliko nam je školstvo, i to od samih temelja, odnosno predškolskog odgoja, u banani. Naime, na naš upit obrazložen pojašnjenjem da jedna strana (ravnateljica) tvrdi jedno, a druga (Grad Čabar) nešto potpuno suprotno, službeni odgovor glasi: »U svezi Vašeg upita upućujemo na vlasnika i osnivača vrtića, Grad Čabar. S poštovanjem, Ministarstvo znanosti i obrazovanja, Vesna Popović«.

Ma lipa moja gospođo Vesna, da su mi u Čabru znali dati odgovor ja ne bih vama ni pisao. Očigledno je, dakle, da u stvari nitko ne zna što treba napraviti! »Bravo« za sve! Od ministra prosvjete pa do svih nižih razina ovog komičnog sustava u kojem – iako to nitko neće ni slučajno priznati – djeca uopće nisu bitna. Ni roditelji. Jer da jesu, već bi se sve riješilo. Stranama uključenim u ovaj stupidni malomišćanski goranski spor bitno je samo iskazivanje snage, a ono se provodi kroz »neću ja to potpisati« stavove. Osim za, naravno, plaće. A plaće idu baš ovih dana i, nekako mi se čini, bit će za plaće potpisa.