Nitko neće u mornare – naziv je davnašnjeg (1982.) hita Meri Cetinić i klape Šibenik. Uz male izmjene, itekako se priča o tome kako »ni za ljubav, ni za novce, nitko neće u mornare«, može primijeniti na goranske, ali i slične mu ruralne, i to ne samo gorske, već i otočne sredine. Neće doktori iz grada, ili neće doktori na selo, mogla bi glasiti neka nova verzija starog hita, pri čemu bi umjesto nekadašnjeg veselog adria popa, novoj pjesmi puno više odgovarala čvrsta i žestoka punk podloga. Jer, umjesto blage nostalgije vezane uz mediteransku tužaljku za nestašicom mornara, ova svehrvatska žalopojka za mladim liječničkim kadrom u manjim sredinama uglavnom je praćena ne baš blagim krikom i bijesom.

Kao i obično, i u ovom je slučaju Gorski kotar svojevrsni lakmus-papir za sve slične ruralne dijelove Hrvatske, a njih itekako ima. Nedostatak mladog liječničkog kadra uočen je već prije dva-tri desetljeća, ali ništa bitnije nije napravljeno na rješavanju sve izraženijeg problema. Stanje je danas puno teže jer su devedesetih i desetljeće kasnije tada tek sredovječni liječnici danas već u mirovini iz koje lijep broj njih radi jer – mladih nema. Pogotovo ih nema kad je riječ o liječnicima opće prakse, a rijetki i povremeni izuzeci ne mogu bitnije promijeniti sve gore i gore stanje.

Da nešto treba učiniti jasno je svima, pogotovo ljudima koji žive u sredinama poput Gorskog kotara. Goranski čelnici pokušavaju već desetak godina ponudom stipendija, stambenog prostora i drugih olakšica i pogodnosti privući sa studija i iz prakse buduće i sadašnje mlađe liječnike, ali i tu su uspješna nastojanja, na žalost, više iznimka no pravilo. Tu bi, očigledno, nužno trebala pomoć države, možda čak i županije, i to u vidu rasta mjesečnih primanja liječnika jer je to ipak najjači mamac. Uostalom, da je novac glavna stavka potvrđuju posljednjih godina i sve brojnija iseljavanja iz Hrvatske iz koje ljudi u Irske, Belgije, Švedske i Danske ne idu jer ih vole, nego stoga jer su tamo puno bolje plaćeni za svoj rad.

No, ima Gorski kotar još jednu svoju zasebnu prednost koja se, na žalost, prerijetko ističe pa ljudima još nije dovoljno osviještena. Izgradnja autoceste Zagreb – Rijeka približila je Gorski kotar Hrvatskoj više no ikada. Iz Rijeke za 30-45 minuta, iz Zagreba za 60 do 90 minuta – vrijeme je potrebno da bi se stiglo do Delnica, Ravne Gore, Vrbovskog, Fužina… Vrijeme potrebno da se iz tih velikih gradova stigne u gorski raj zna često biti i kraće no što u spomenutim gradovima treba do svog radnog mjesta! Mnogi to još i ne znaju jer im pojam Gorski kotar i dalje predstavlja sinonim za izraz »Bogu iza nogu«. Na svu sreću ima i onih koji nisu povjerovali toj odrednici, ipak su došli te uglavnom – ostali. Jer, u ovim sve uočljivije izmijenjenim klimatskim uvjetima Gorski kotar postajat će sve prihvatljivije i poželjnije mjesto ne samo za odmor, već i za život. Zime više nisu onako žestoke kao nekad, a ljeta su, u odnosu na obalu, prava blagodat.

Gorski kotar nije više kazna. Gorski kotar je prilika. Za sve, pogotovo za liječničku, ali i bilo koju drugu struku.