Jučerašnji istup čelništva PGS-a u Delnicama za svaku je pohvalu, ali se teško oteti dojmu da će – nikako ne njihovom krivicom – sve iznova samo ostati na konstatacijama i jadikovkama. Jer, ono što je na kraju svog istupa napomeno Darijo Vasilić, »malo dobre volje«, ne postoji prema Gorskom kotaru – ni u Županiji, ni u državi. Naravno, takav stav ni u snu neće prihvatiti ni državni ni županijski čelnici koji će i dalje uporno bombardirati medije slatkorječivošću i brojkama koje njihovim uvijek lijepo obučenim izaslanicima služe samo da neupućenima zamažu oči i stvore dojam kako se, eto, zaista pomaže. Drugdje – u alpskim zemljama – zaista je drukčije. Evo osobnog iskustva niže potpisanog.

Kao ljubitelj nogometa 2008. godine odlučio sam pratiti hrvatsku reprezentaciju u austrijskom dijelu njenog nastupa na Europskom prvenstvu, u tzv. grupnoj fazi. Smještaj nije bilo nimalo lako naći pa smo prijateljica i ja pristali na 400 km od Beča udaljeni Bad Kleinkirchheim, rukovodeći se činjenicom da se tri predviđene utakmice ionako igraju svakih pet dana, a u ta tri tjedna boravka uživat ćemo ne samo u izletima na te utakmice, već lutajući oboma nam iznimno dragim alpskim krajolicima. I zaista je bilo divno (a bilo bi famozno da nije bilo one utakmice s Turskom!). Smješteni smo bili u malom obiteljskom hotelu iznad Bad Kleinkirchheima. Desetak soba, odlična kuhinja koja je radila kad gost zaželi, divan pogled… Vlasnici su bili mladi bračni par s tri prekrasne curice koje će, već su nam tada rekli, naslijediti posao. Jer i njih dvoje preuzeli su posao od njenih roditelja. Upoznali smo i njih, i saznali priču koja je kasnije i objavljena u Goranskom Novom listu.

Ukratko, nakon Drugog svjetskog rata taj alpski dio Austrije bio je jedan od najsiromašnijih dijelova države. »Doslovce smo znali biti gladni i itekako se pazilo na zalihe hrane, posebno zimi«, pričao nam je najstariji član. I onda se dogodilo, neki će reći čudo, a drugi nešto potpuno normalno. Austrijska je država za to, kao i niz drugih sličnih područja, u potpunosti ukinula sva porezna davanja. Štoviše, za uzgoj goveda ili poljoprivrednih kultura davane su znatne državne benificije, a država je, ako je trebala, kupovala sve proizvedeno. Svaki ulagač imao je potpuno besplatno pravo na korištenje državnog zemljišta ili objekata. Uz takve uvjete stanovništvo toga kraja ne samo da je ubrzo »stalo na noge«, već su počeli osiguravati višak prihoda, od čega se moglo ulagati u nešto. U što najviše? Naravno, u turizam. I počeli su nicati najprije mali apartmani i pansioni, uređivati se skijaške i sanjkaške staze, graditi najprije manji, potom i veći hoteli… Tad su i naši domaćini izgradili svoj mali prekrasni hotel. Već šezdesetih Bad K. je bio mnogima jako zanimljiv, sedamdesetih je procvjetao, a danas… Danas ukucajte u tražilicu Bad Kleinkirchheim i vidjet ćete mondeno odredište svjetskog renomea koje cijelu godinu živi od turizma. A sve je krenulo tako što je netko pametan u austrijskoj vladi krajem četrdesetih rekao – ma oslobodimo ih poreza.

Može li Gorski kotar postati Bad K. Vjerojatno ne može, ali ni ne treba. Sve što treba je da hrvatska vlada učini baš ovo što je pred 70 godina učinila austrijska vlada. I stvari bi krenule same od sebe. Naravno, reći će netko da bi time sebi država uskratila dio dobitaka. Pa bi. Ali koliki bi bio taj gubitak? Od 19.032 stanovnika Gorskog kotara po popisu iz 2021. (ne brinite, već nas je manje od 19 tisuća), možda je tek trećina zaposlena. Pa da ih je i 7-8 tisuća, koliki bi to bio gubitak kad bi se država odrekla tih »ogromnih« poreznih davanja? Slabašan i itekako podnošljiv, a zauzvrat bi donio puno, puno veće koristi jer bi se taj gubitak kompenizirao većim brojem zaposlenih, većim brojem turista, većim brojem firmi, snažnijim protokom novca… Moglo bi se, sigurno bi se moglo. No, što bi rekao Vasilić, treba samo »malo dobre volje«. A toga nema.