Krekova kuća, jedna od postaja Slovenske planinarske poti
Konačno sam ove godine uspio završiti obilaznicu i to osvajanjem vrlo teške Škrlatice (2.740 m), zadnjeg vrha koji mi je nedostajao da bih prikupio sve žigove Slovenske planinske poti, kaže Gile
povezane vijesti
Jedna od najpoznatijih kineskih poslovica je ona po kojoj put od tisuću milja počinje prvim korakom, a baš tu je mudrost na vlastitom primjeru potvrdio Tomislav Majnarić Gile, poznati goranski (delnički) planinar koji je nedavno ostvario jedan od svojih snova, savladao je Slovensku planinsko pot (Slovenski planinarski put). No, učinili su to i mnogi drugi, pogotovo Slovenci kod kojih je to pitanje nacionalnog ponosa, ali Majnarićev je slučaj poseban jer je njegov put do posljednjeg pečata te čuvene slovenske alpske nacionalne obilaznice, popularne »Enke« nazvane tako (Jedinica) jer je bila prva ikada stvorena u Sloveniji i bivšoj državi, trajao ni manje ni više nego trideset i tri godine. Sve je počelo, govori nam Gile, 16. kolovoza 1991. godine.
Pečati iz knjižice SPP-a
Iz ponude izdvajamo
– U Hrvatskoj je prekrasan Mrkopaljski planinarski put i Kapelski planinarski put. Više sam ih puta obišao i uvijek je bilo prekrasno, od fantastičnih Bijelih stijena na mrkopljskom području do spoja gora i mora koji nudi Kapelski planinarski put. Od drugih zemlja i dalje mi je najdraža Slovenija, posebno Jezerska planinska pot na granci Slovenije i Austrije te vrhovi oko Kriških podov s osam fantastičnih i vrlo zahtjevnih planinskih vrhova, rekao je Majnarić. |
Puno želja, malo godina
– Moji su me roditelji još od malih nogu vodili u planine. Uvijek smo planinari, uvijek smo bili u prirodi. Svaki vikend. Znalo se da je vikend rezerviran za prirodu i planine. Naravno, najbliže ovim našim goranskim planinama su slovenske Alpe i meni je od djetinjstva želja bila otići u te prekrasne planine. Ali kao klinac, kao maloljetnik nikako to nisam uspijevao. Nisam imao s kim, nisam imao auto, nisam imao vozački, nisam imao novaca… No, ta je želja bila stalna i napokon sam kao tinejdžer od 14, 15 godina, a to je bilo 16. kolovoza 1991. godine, prvi put dobio priliku otići u Sloveniju i to s prijateljima iz GSS-a, stanica Delnice. Kad sam vidio te planinarske domove i okolne planine, bio sam oduševljen! Tada sam prvi put posjetio Vršič te, ne znajući još točno što je to Slovenska planinska pot, kupio knjižicu. Naravno, brzo sam shvatio o čemu je riječ i tada sam, u stvari, počeo maštati o tome da jednog dana obiđem sve vrhove Enke.
Selfie sa dolinom Tanar u pozadini
Ali, to što sam bio mlad, što nisam imao novaca i što nisam mogao tek tako sam otići u Sloveniju bila mi je velika prepreka. I tako je prošlo dugih pet godina… Pet godina! Napokon, 1996. godine konačno mi se pružila prilika i u društvu s prijateljem Žarkom krenuo sam u slovenske Alpe, a cilj nam je, naravno, bio Triglav. No, da smo znali što će nam se sve dogoditi, vjerojatno se ne bismo tada tako radovali tom putu. Naime, u to vrijeme nije bilo mobitela niti interneta i veliki je izazov bio znati kakva će biti prognoza vremena za vikend. Mi mladi i nadobudni vjerujući da će »valjda« sve biti kako treba i da će vrijeme biti lijepo jer smo usred ljeta, krenusmo na put. Najprije smo išli iz Delnica do Rijeke, u Rijeci prespavali pa u rano jutro krenuli vlakom iz Rijeke za Ljubljanu, pa onda do Jesenica vlakom, iz Jesenica do Dovja busom, a do Vrata stopom. Tu smo zaista imali sreću da su nam stali neki Nijemci s kamperom i poveli nas. Nismo se baš razumjeli. Oni njemački, a mi engleski. Ali ‘ajde, nekako dođemo do Aljaževog doma u Vratima. Sad su to već bili popodnevni sati i svi su se vraćali u dolinu, znajući kakvo vrijeme dolazi.
Isječak iz Planinarskog dnevnika SPP-a
Dobar glas daleko se čuje
Majnarićev uspjeh nije prošao nezapaženo ni u Sloveniji gdje je Majnarić prilično poznat. – Na osvajanju Slovenske planinarske poti čestitali su mi iz Slovenske planinske zveze, a dao sam i nekoliko intervjua za slovenske medije i to na slovenskom jeziku koji sam u međuvremenu, smatram, dobro naučio. Slovencima je jako drago kada netko tko nije Slovenac obiđe tu njihovu čuvenu »Enku«, a isto im je jako drago kada s njima razgovaraš na slovenskom jeziku, rekao je Majnarić. |
Tako blizu, a tako daleko
Mi pojma nismo imali što se sprema, a onako mladi, puni energije i adrenalina odlučili smo ipak probati dođi do Staničevog doma. I tako smo krenuli. Trebalo nam je oko pet sati. Ali kakvih pet sati! Puna dva sata oko nas su, uz stazu i iznad nje, pucali gromovi, a kiša je pljuštala kao iz kabla. Potpuno mokri ne samo mi, veći sve u ruksacima, stigli smo do Staničevog doma promrzli i dobro prestrašeni jer smo prvi put u životu vidjeli moć prirode i snagu planine. U Staničevom domu nas je dočekao domar čudeći se kako smo uopće došli, a mi smo onako umorni i promrzli odmah zaspali. No, itekako smo čuli da su cijelu noć i dalje pucali gromovi i padala jaka kiša. Kad smo se probudili, trebalo je odlučiti što dalje. Nije nam lako bilo naći novac i vrijeme da bismo došli do Slovenije i nismo htjeli odustati jer nam je uspon na Triglav bio san. Toliko planiranja, toliko vremena, toliko prijevoza, toliko različitih prepreka da bismo došli do ovdje. Toliko blizu, a toliko daleko… O svemu tome smo itekako razmišljali. I sami smo bili spremni odustati da ne idemo na Triglav, a u donašanju odluke nam je pomogao i domar. Domar nas je doslovce molio da ne idemo jer je, rekao, olujna fronta vrlo opasna. U domu je ostalo još nekoliko ljudi koji su ostali »zarobljeni« zbog vremenskih uvjeta, s time da su oni došli dan ranije od nas. Slovenci itekako znaju koliko planine mogu biti opasne i nisu htjeli riskirati. Izvagavši sve argumente mi smo tada, mada je to bilo bolno, donijeli pravu odluku i odustali od uspona i čez Kot se spustili u dolinu, i dalje praćeni kišom i grmljavinom iza nas.
Na putu prema Špiku
Jedna je Enka
To iskustvo se toliko urezalo u mene da ga neću zaboraviti dok god sam živ. Želja za odlaskom na Triglav jednostavno mi više nije bila primamljiva, jer se u mene uvukao strah od gromova. Nisam htio da ponovo gromovi pucaju oko mene, a ja ne mogu ništa napraviti. Također, tad sam Slovensku obilaznicu stavio sa strane ne vjerujući da ću je ikada uopće završiti. No, s vremenom je taj strah od gromova prošao i krenuo sam ponovo s planinarenjem po Alpama. Prije nekoliko godina uspeo sam se i na Triglav. Bilo je predivno! Imali smo dva savršena dana. Nastavio sam raditi obilaznicu, hodao i godinama sakupljajući ostale žigove. Išao sam na različite lokacije koje su divne tako da mi je cjelokupno iskustvo obilaženja Slovenske planinarske poti bilo predivno!
Gile na Ciprniku
Planovi
A što dalje, pitamo Gileta koji kaže: – Imam jednu veliku želju, ali za to mi treba i vremena i novaca. Volio bih Slovensku planinarsko pot preći u komadu. Neke procjene su da bi mi za to trebalo mjesec do dva dana. No, glavni je problem tu novac. Naime, Slovenija je postala jako skupa i za boravak u tim brojnim domovima trebalo bi mi prilično novaca. Drugi plan mi je savladavanje nekog od tzv. Europskih pješačkih putova. Tri su takva u Sloveniji i to mislim da bih mogao, tim više što tu nije u prvom planu planinarenje, već pješačenje, kaže Gile. |
Konačno sam ove godine uspio završiti obilaznicu i to osvajanjem vrlo teške Škrlatice (2740 m), zadnjeg vrha koji mi je nedostajao da bih prikupio sve žigove Slovenske planinske poti! Eto. Trebale su mi 33 godine od onog prvog uspona na Vršič da dođem do konačnog cilja. Ali uspio sam! Do sad sam obišao 270 raznih planinskih obilaznica, velikih i malih. No, »Enka« je prva i ima posebno mjesto u mom srcu. Nikada neću zaboraviti vrhove i domove te ostale planinske »postojanke« koje sam obišao. Putem sam sreo mnoge drage ljude, posjetio mnoge divne krajolike koje nikada neću zaboraviti. Slovenija je prekrasna zemlja a ova je obilaznica fenomenalno smišljena. Obilazi sve poznatije planinarske lokalitete, krajeve koje bi bilo šteta ne posjetiti i ne obići, zaključio je Majnarić.
Uspomena iz 1991. godine i prvog posjeta Triglavu
Davno, davno bilo je…
