Svi odrasli su nekada bili djeca, ali samo nekolicina njih se toga sjeća. Sjeća se toga Mali princ, ali i Branka Dokić – Mrkopaljka s krčkom adresom koja je u sebi zadržala dječju zaigranost, radoznalost, maštovitost, kreativnost, poletnost… Jer, čovjek samo srcem dobro vidi, a ono bitno očima je nevidljivo. Drži se toga i 38-godišnja Branka Dokić, nastojeći ovu životnu filozofiju usaditi najprije vlastitoj djeci, devetogodišnjoj kćeri Saši i petogodišnjem sinu Karlu, a onda i svoj drugoj djeci, pa i njihovim roditeljima. Zna Branka i da život ne treba promatrati kroz ružičaste naočale. Upoznala je njegove manje lijepe, štoviše ružne strane, ali tek kad objeručke prigrliš jedne i druge, tek tad možeš upoznati ljubav i otkriti pravu ljepotu i smisao neponovljivog dara koji životom zovemo. Naša sugovornica piše, slika, crta, kreira, modelira, pleše, vozi motore…

Njezin nemiran duh ne dopušta joj mirovanje, a kamoli stagnaciju. Posjećujemo je u obiteljskom domu u Krku, koji Branka, osim s djecom, dijeli i sa suprugom Mariom, šesterostrukim državnim prvakom u bodybuildingu. Ondje nas 38-godišnjakinja dočekuje kao da se oduvijek znamo, a povod našeg susreta u prvom je redu bio upoznati Branku koja piše, i to ni manje ni više nego dječje slikovnice. Prva koju je napisala zove se »Dječak koji je propustio trenutak«, a druga slikovnica, koja je donekle inspirirana i djetinjstvom proživljenim u Mrkoplju, zove se »Pustolovine Src i Mo – Zaboravljene moći«.

Mrkopalj kao inspiracija

Osnovnu školu Branka je završila u Mrkoplju. Djetinjstvo u Gorskom kotaru, kako kaže, zasigurno je utjecalo na njezin karakter i osobnost, a samim time i pisanje. Stalni boravci na otvorenom, teške mrkopaljske zime, slaganje i nošenje drva, penjanje na krošnje, trčanje po livadi…, sve je to ostavilo traga. Na bujnu maštu utjecale su i brojne knjige koje je Branka najviše »gutala« upravo u Mrkoplju. Najviše je čitala mitologiju i legende, a kako kaže, budući da je knjižnica u Mrkoplju mala, vjerojatno ne postoji knjiga koju tada nije pročitala. Ipak, ni u najluđem snu nije mislila da će se u životu baviti pisanjem. Iz Mrkoplja je odselila u vrijeme kad je trebalo poći u srednju školu. Put ju je najprije odveo u Opatiju, gdje je završila Hotelijersko-turističku školu i radila. Zatim je proputovala svijet radeći na kruzeru. U Londonu je postala fitness instruktorica i trenerica plesa na šipki (pole dance), da bi se potom vratila u Rijeku i otvorila vlastiti studio. Fitness i ples povezali su je s budućim suprugom iz Krka, državnim prvakom u bodybuildingu. Impresivan životni put ipak nije dao naslutiti da će Branka krenuti u smjeru pisanja dječjih slikovnica. Logično prvo pitanje stoga je glasilo – kako ste došli na ideju da osmislite dječju slikovnicu?

Foto Milan Đekić

– Bilo je to sasvim slučajno. Obje slikovnice napisala sam dok sam dojila. Najprije sina, a onda i kćer. Svako dijete dojila sam više od tri godine. Dojenje traje oko sat vremena, za to vrijeme nepomično sjediš, i tako sam obje priče praktički napisala na njihovim leđima. Kao inspiracija za prvu slikovnicu »Dječak koji je propustio trenutak« poslužio mi je moj nećak. Bio je na nekakvom izletu u Dubrovniku, a kad se vratio, pitala sam ga što je sve ondje vidio. On mi je kratko i jasno odgovorio: Ništa! Cijelim putem visio je na mobitelu i tako sam shvatila da današnja djeca mogu obići cijeli svijet, a ne vidjeti ništa. To me potaknulo na razmišljanje i tako sam napisala priču na tu temu, prepričava Branka svoje prvo iskustvo u pisanju slikovnica.

Iskakanje i uskakanje

U drugoj priči glavni lik je njezina kći Saša. Kako kaže mama Branka, riječ je o introspektivnoj slikovnici.

– Svi ukućani iz priče imaju neku moć. Tata je snažan, mama je pametna, sestra je spretna, dok je Saša u potrazi za svojom moći. Budući da je kod sebe ne može pronaći, ona najprije otkrije manu kod svih svojih ukućana. Njihov nedostatak je taj što ne posjeduju moć hrabrosti. U tom trenutku Saša kaže da će to biti njezina moć. Jedini problem je što niti ona nije hrabra. Ipak, ona čvrsto odluči da će postati hrabra. Prva prilika i šansa da se dokaže joj se ukaže u onom trenutku kad njezina sestra ne želi ući u strašni i mračni podrum. Ovaj podrum zapravo je inspiriran mojim djetinjstvom u Mrkoplju. Uglavnom, Saši se već pri pomisli na spuštanje po stepenicama od straha stisne grlo, napuni joj se glava crnim mislima, koje ona uspijeva zaustaviti tako što se uhvati za nos i ispuhne ih kroz uši. Umjesto da iskoči iz sebe od straha, ona tada uskače u sebe. Tu kreće introspekcija. U sebi je, čuje kucanje srca i razgovara s njime. Srce joj govori: »Konačno si me čula.« Saša srce pita zašto ga ne čuje, ono joj odgovara da je to zato što joj je mozak prebučan. Objasni joj da ono stalno kuca i da ne mora svaki put ispuhivati negativne misli, već će joj se ono javiti kroz osjećaje, kao i da ga može čuti u svakom trenutku, čak i u najbučnijoj diskoteci. Saša se trgne iz sebe, ulazi u podrum, postaje hrabra, ali usput spoznaje da je njezina istinska moć slušanje srca, govori Branka.

Foto Milan Đekić

Upravo je potonja misao i glavna poruka koju želi prenijeti drugoj djeci i njihovim roditeljima. Svatko povremeno treba utišati svoj »Mo« kako bi čuo vlastito »Src«. Ova moć daje nam i druge moći koje isprva možda i nismo tražili i/ili znali da ih imamo. Kako kaže Branka, poruka je to djeci, ali i svim uzrastima, od 7 do 107.

– Sve ja to radim da bi nekako došlo do klinaca i ljudi. Kad im neke stvari govoriš, oni ih naprosto ne čuju, ali ako to isto i napišem, pa se onda priča tiska u nekoliko stotina ili tisuća puta, možda dođe do barem jednog pojedinca, ističe autorica slikovnica.

Uprizorenje slikovnice

Važno je i da su i izdavačke kuće prepoznale vrijednost u onome što Branka piše. A tu je Branka jednostavno pokušala pa što bude. Kako kaže, nije u tom svijetu i iz tog svijeta, stoga je postojala realna mogućnost da je odbiju.

– Meni se svidjelo to što sam napisala, ali nisam znala što s tim. Ranije sam djeci čitala slikovnice izdavačke kuće Evenio, pa sam odlučila njima poslati poruku, odnosno svoju priču. Mislila sam si: »Ako valja super, a ako ne onda više neću niti pokušavati.« Izdavač je pročitao priču i bila je objavljena već šest mjeseci nakon mog javljanja, prepričava autorica.

Branka Dokić radi i ilustracije za djecu. Kako kaže, tako i oni najmanji, koji još ne znaju čitati, mogu uživati u njezinim slikovnicama. U planu već ima i treću slikovnicu. Prvu je posvetila nećaku, drugu kćeri Saši, a treća mora biti, naravno, za sina Karla. A zanimljivo je da Branka odnedavno osmišljava i predstave. Prvu je izvela u doba korone i covid potvrda.

– Klinci su mi bili zakinuti jer nisu mogli ići na dječje predstave i tako sam odlučila sama ih izvoditi. Prvi put sam izvela već postojeću predstavu »Nemaš pojma Grizlijane«. Okupilo se svega dvadesetak ljudi, ali je bio mrak. Sada ću napraviti predstavu prema slikovnici »Pustolovine Src i Mo – Zaboravljene moći«. Imam dogovoren termin 19. listopada u kinodvorani u Krku. Slikovnicu sam tako napisala, ilustrirala, a sad će biti i uprizorena. U planu je da predstavu izvedem i u rodnom Mrkoplju. Bilo bi idealno u vrijeme adventa, ali još ćemo vidjeti, napominje Branka Dokić, a mi joj želimo još puno goransko-krčkih priča obojenih svjetskim iskustvom.