Aktualna hrvatska vlast, koja je za svojih dosadašnjih mandata na nizu područja bila vrlo uspješna, naredne će godine polagati ispit odgovornosti, ozbiljnosti i zrelosti vezan uz pomoć i brigu o starijim i nemoćnim osobama koje žive u ruralnim područjima Hrvatske. Naravno, riječ je o nastavku izuzetno uspješnog projekta »Zaželi« kojim je u prethodnih nekoliko godina obuhvaćen veliki broj staračkih domaćinstava čijim je članovima život uvelike olakšan kroz rad uposlenih žena, mahom zrelilje životne dobi i najčešće nekonkurentnih na tržištu rada. Baš ovim projektom tako je ostvarena dvostruka korist – pomoglo se starijim ljudima kojima je pomoć bila neophodna, ali i ženama koje bi, da nije bilo ovog projekta, i dalje najvjerojatnije bile nezaposlene. No, rokovi realizacije ovog EU projekta kojem je Hrvatska, točnije Ministarstvo rada i socijalne sigurnosti, dalo jaki hrvatski pečat, istječu ili su već istekli za većinu korisnika u završnom dijelu ove godine. Što će biti dalje, nejasno je usprkos svim obećanjima kako »Zaželi« sigurno ide dalje.

​Jer, novog EU natječaja još nema i ne zna se točno kad bi mogao biti objavljen, iako neki najavljuju kako će to biti početkom nove 2022. godine. Ako tako i bude, priča se, nastavak »Zaželi« aktivnosti mogao bi se dogoditi najranije na proljeće, ili tek na ljeto naredne godine. Za neke još i kasnije. A to je malo puno kasno… Jer, stanje na terenu je takvo da su, usprkos čestim primjerima početnog nepovjerenja, korisnici ovog programa izuzetno dobro prihvatili program »Zaželi«. Brojke korisnika nakon te početne sramežljivosti vrlo su brzo rasle te su danas u svakoj sredini obuhvaćenoj ovim programom doživjele respektabilnu količinu korisnika. Nažalost, gotovo svi oni trenutačno su u, nazovimo ga tako, »zrakopraznom prostoru«. Pomoć na koju su navikli u posljednje dvije-tri godine sad je bitno zastala ili je uopće više nema, a najgore je to što je njen nastavak potpuno neizvjestan.

Poneke od lokalnih samouprava odlučile su, iako im stanje s proračunom nije bajno, uskočiti bar do kraja godine te omogućiti nastavak rada zaposlenim ženama, odnosno korisnicima njihovih usluga. No, kad je riječ o narednoj godini onda je to već vrlo upitno jer, primjerice, godišnja sredstva nužna za realizaciju ovog programa na području Delnica i Mrkoplja, traže oko pola milijuna kuna. To u osnovi nisu velika sredstva, ali za siromašne lokalne samouprave ruralnih sredina često predstavljaju nepremostivu prepreku pa se iznova čeka pomoć EU, države i ostalih institucija. A ako te pomoći ne bude, vjerojatno neće biti ni nastavka ovog pažnje vrijednog programa.

Cijela priča nedvojbeno upućuje na razmišljanje i promišljanje pri čemu se nameće zaključak kako je nužno na svim razinama – od države preko županije do lokalnih samouprava – početi razmišljati o stvaranju sustava koji bi omogućavao baš ovakav oblik brige o starijim i onemoćalim ljudima s ruralnih područja. Ako za to potrebna sredstva zaista jesu velika za pojedine općine i gradove, sigurno je moguće kroz udruživanje s financijskim izvorima iz županije, države i EU-a, doseći potrebnu financijsku razinu te osigurati, s jedne strane kvalitetniji život starijima, a s druge strane zaposlenje ženama koje bi inače teško našle posao. Riječ je, očigledno, o iznimno važnom i višeslojnom socijalnom pitanju koje iz sfere projekta mora preći u sferu stalnog socijalnog i životnog standarda. Pri tome u realizaciju trebaju biti uključeni svi, ali država – koja je cijeli projekt i pokrenula – mora imati vodeću riječ. Baš zato naredne će godine Vlada premijera Plenkovića na ovom području rada polagati ispit zrelosti, odgovornosti i ozbiljnosti.