Ovakvu bi knjigu trebalo imati svako malo mjesto, i to ne samo u Gorskom kotaru. Marija Trošt mjestašce je na početku »silaska« iz Delnica prema Brodu na Kupi, a koliko god da je majušno, dijeli se na nekoliko područja, bolje reći zaselaka. I o svakom od njih, štoviše o, ama baš svakoj kući i njenim stanovnicima, svoju je priču isplela Nada Glad, sama u djetinjstvu mještanka tog naselja iz kojeg je otišla pred poprilično godina, ali Marija Trošt iz nje nije, potvrđuje to ova knjiga, nikad nestala.

Emocionalnost

Način na koji je Nada Glad, znana goranska novinarka i publicistkinja, pristupila temi jasno ukazuje na njezino bogato novinarsko iskustvo. Obradila je detaljno, precizno i koncizno svaki zaseok tog naselja, štoviše svaku kuću u njemu.

Foto arhiva Nade Glad

Ništa nije ostalo neobrađeno, baš kako bi u novinarstvu i trebalo biti. S druge pak strane, pišući o ljudima čjih je života i sama najčešće bila dio, dodala je tom svom novinarskom nervu i isto tako kod nje već prepoznatljiv ton istaknute emocionalnosti što pak ove zapise o vremenima i ljudima podiže iznad razine klasičnog novinarstva i na trenutke ih pretvara u prozu obojenu toplim i snažnim bojama nostalgije, sjete, tihe tuge, ali i ponosa, blagog zadovoljstva, sreće… ovisno već o čemu piše. Tako u konačnici čitatelj dobiva zapise koji bez imalo dvojbe svjedoče o tome »što je i kako bilo«, ali itekako i o tome »što ja kao autorica mislim i osjećam«. A to je, u svojoj srži, najbolji mogući recept za ovakvu vrstu proze, odnosno tekst koji spaja i sljubljuje činjenice i emocije. Nije to lako napraviti, ali Nadi Glad je i ovom knjigom to uspjelo.

Foto arhiva Nade Glad

Dijalekt

Progovorila je autorica detaljno o svom djetinjstvu i obitelji, ali isto tako o, primjerice skijaškom prvaku Marijanu Štimcu, slikaru Josipu Klariću Jurkovu, istaknutom hrvatskom jezikoslovcu Josipu Liscu, liječniku Borisu Abramoviću, pedagoginji Katici Mihelčić… Spomenuti su tako i Romi i prosjaci, šume i livade koje su mještani obrađivali, groblja i škole tog područja, učiteljice i učitelji… Otela je, iščupala zaboravu Nada Glad događaje i ljude koji bi bez ove knjige sigurno nestali, skliznuli u gluhost zaborava. Ovako su sačuvani, oživljeni čak, dokumentirani i potvrđeni pričama, fotografijama, preslikama dokumenata, novinskim testovima, s magnetofonske novinarske vrpce skinutim tekstovima, sjećanjima pojedinaca, zapisima iz raznih izvora, pisama, mailovima, intervjuima, razgovorima… Posebno su vrijedni rječnici riječi tipičnih za Mariju Trošt, Turne i naselje Ćuki kojeg su uz autoricu napravile Marija Mihelčić (Turni) i Elzika Tomac (Ćuki). Štoviše, nije se autorica libila riječ u većoj mjeri dati i onima u čije je pripovijedačko i literarno znanje imala povjerenja pa su tako, primjerice, lijepe dijelove knjige oplemenili i obogatili svojim tekstom Elzika Tomac i Marija Mihelčić, a dio knjige je i obiman i vrlo zanimljiv razgovor na dijalektu s Micikom Klarić Jurkovom.

Foto arhiva Nade Glad

Ostati

Ne treba dvojiti da će baš svako kućanstvo s područja Marija Trošta željeti imati ovu knjigu u svom domu, a rado će neke dijelove čitati i oni koji možda i nisu čuli za ovo seoce na obroncima ponad Kupske doline. Naime, u pogovoru i predgovoru autorica je, kao i autori pratećih tekstova, opravdano pažnju skrenula na ono što već desetljećima »ubija« cijeli Gorski kotar (pa i Hrvatsku!), posebno mjestašca poput Marije Trošt. Naravno, riječ je o depopulaciji, o silnom smanjenju broja kućanstava i ljudi, o bijeloj kugi koja nemilosno kosi po svim goranskim područjima i kojoj je teško oduprijeti se, o čemu lijepo svjedoči i podnaslov ove knjige – Zov s ruba nestajanja. Nada Gad vjeruje da je moguć i drugačiji scenarij, da je moguć i opstanak pa stoga u tekstu predgovora, između ostalog, kaže:

Foto arhiva Nade Glad

– Odabrani naslov ove knjige sugerira da ne riskiramo tražeći pomoć izvan naših nadređenih adresa odnosno »s one strane duge«, dakle iseljavanjem poput naših predaka, nego… zaiščimo (zatražimo) to kod kuće, kod nas, »s ove strane duge«. U domovini koju smo u svim teškoćama podržavali i obranili da bismo u njoj nastavili uspravnost življenja na zasadama kvalitetnih postignuća naših predaka, napisala je Nada Glad u predgovoru knjizi koja je osobni i vrlo emocionalni prikaz užeg zavičja. Jer, koliko god ova knjiga bila spomenar nekog davnog seoca zvanog Marija Trošt, »S ovu stranu duge« istodobno je i knjiga o samoj Nadi Glad.

Ekstremna depopulacija

Govoreći o tragici nestajanja goranskog stanovništva autorica u predgovoru citira dr. sc. Stjepana Šterca i dr. med. Emila Štajduhara koji su u tjedniku 7DNEVNO pišući o depopulaciji na goranskom području napisali kako se »događa u državi koja, prema izjavama s političkog vrha, odlično funkcionira; u državi paralelnih svjetova, stranačkih politika, lokalne pristranosti i nedopustivog pristupa prema ovakvom destrukcijskom demografskom nestanku kao što je goranski. Dojam je da su sve dosadašnje vlasti, još od one austrougarske, vodile više računa o ravnomjernijem razvoju naših gorskih prostora od svih vlasti naše nove hrvatske države. Na primjer, u razdoblju od 1991. do 2001. goransku populaciju obilježavaju vrlo nepovoljni trendovi koji su rezultirali prosječnom godišnjom stopom depopulacije od 1,5 posto. To znači da je goranska populacija dosegnula gotovo razinu ekstremne depopulacije, koju ćemo, ako potraje nazivati izumiranjem, jer se gotovo ni teorijski u okvirima takvog kretanja ne može osigurati ni jednostavna reprodukcija stanovništva«.

Foto arhiva Nade Glad

Od sprovoda do sprovoda

Pojašnjavajući motive zbog kojih je krenula u višegodišnji rad na ovoj knjizi, autorica na početku predgovora kaže:

– U sadašnje vrijeme seoba i premiještanja svijeta, u mnogim sredinama prelijevanja zla u gore, godinama već nerado svjedočim osipanju ljudstva u kolijevci moga djetinjstva, u Mariji Trošt, a isto je i u Raskrižju Tihovu te u ostalim susjednim selima. S ljudima će zasigurno nestati i samih sela kao što su s njima i nastajala. A ona su, prije nekih šezdeset, sedamdesetak godina, iako u raznim teškoćama imala puninu života, prštala od optimizma i novih nadanja. Sada umiru, za razliku od vremena kada je u njima svega nedostajalo, a ona su živjela! Čak i onda kada su (u većini) muškarci išli u tuđine po veći komad kruha i ostvarljivije sutra, u rat radi obrane doma i zemlje, kada su teret življenja, čuvanja doma i podizanja djece preuzimale žene. I – živjelo se. Danas, prođeš li danas kroz naša sela rijetko ćeš nekoga sresti (osim ako se prethodno ne dogovoriš), prebivaju tu i teku dani bez smijeha, vriske i plača. Šuti i crkveni zvon, oglasi se samo uz neki pogreb, pa iako su prorijeđeni (reklo bi se jer nema tko ni umrijeti više), ispada da su pogrebi ovdje i glavni događaj i susretište… okupljeni se međusobno pozdrave, pitaju za osobno zdravlje i zdravlje ukućana… I tako od sprovoda do sprovoda. Do kada će to tako ići, ima li nade za opstanak sela, zapisala je Nada Glad.