Mogu li svađe i sukobi dovesti do prijateljstva i ljubavi? Ma, naravno da mogu! Samo treba znati iz tih neugodnih situacija izvući ono najbolje, ono što nas, kad god se posvađamo i naljutimo jedni na druge, veže i spaja. E – ali to nije lako. Zato treba cijeniti one koji to znaju, a još više one koji to podučavaju! A kad je o poduci područja »od svađe do razumijevanja« riječ, onda su tu u samom vrhu Hrvatske nastavnici i učenici OŠ Ivana Gorana Kovačića iz Vrbovskog, goranske osnovne škole u kojoj se već niz godina – ponaprije zahvaljujući pedagoginji Tanji Jakovac – provode brojne aktivnosti vezane uz mirotvorstvo i nenasilno rješavanje sukoba.

Štoviše, škola je već vlasnica niza mirotvornih nagrada, a najnoviji primjer tog zanimljivog i krajnje pozitivnog pristupa onim oblicima odgoja kroz koje sukobe koristimo da bi bili bolji dva su međunarodna Erasmus projeta – prvi je »Kako se djeca mogu svađati na dobar način«, a drugi »Raspravljanje u školi«.

Komunikacijske vještine

Oba ova projekta u vrbovšćanskoj su se osnovnoj školi već udomaćila i provode se kroz svakodnevnu nastavu, a o prvospomenutom – utemeljenom na talijanskoj pedagoškoj metodi Litigare Bene (Svađa je dobra) – govori nam Viktoria Samsa, knjižničarka te škole i koordinatorica projekta.

– U Erasmus + KA1 projektu »Kako se svađati na dobar način« nositelj je naša škola, a partneri su Centar za psihologiju i pedagogiju iz talijanske Piacenze i Fondazione Intro-Montessori škola iz Italije. Za taj projekt je naša škola dobila 11.288,00 eura, a financira ga EU i Agencija za mobilnost. Cilj projekta je razviti komunikacijske vještine djece metodom Litigare Bene koja omogućava djeci da samostalno rješavaju sukobe, i to u životnoj dobi od druge do devete godine. Metoda se zasniva na Montessori principu školovanja djece koji se temelji na poštovanju samostalnosti djece. Naime, probleme djece, posebno baš svađe, umjesto djece često nastoje riješiti odrasli, a to nije uvijek dobro. Ova metoda temelji se na ideji da će sama djeca prije riješiti sukob ako im se stvore uvjeti za to. Metodu je osmislio talijanski pedagog, ujedno direktor spomenutog Centra, Daniele Novara. Učinio je to nakon tridesetogodišnjeg istraživanja koje je pokazalo da su djeca u dobi od dvije do devet godina sposobna potpuno samostalno riješiti sukob, dakle bez upliva odraslih soba, kaže Viktoria Samsa.

Metoda za učitelje funkcionira po principu dva koraka naprijed – dva koraka natrag.

– Prvi korak natrag znači da pri sukobu djece ne treba tražiti krivca, jer njega u sukobu i nema, budući da su sukobi dio svakodnevice i svakako ih treba razlikovati od nasilja. Nasilje nije prihvatljivo i u njemu je često jasno tko je krivac, a kod sukoba nikoga ne treba osuđivati, već pokušati djecu upućivati na to da nauče kako živjeti s drugima, kako poštovati tuđe želje, i to na malim stvarima. Drugi korak natrag znači da odrasli ne trebaju nuditi rješenje. Jer, ono što je dobro za odrasle i što oni smatraju pravednim ne mora biti tako. Drugim riječima djeci treba pustiti da sama nađu rješenje, da se dogovore i pomire. To, naravno, neće uvijek uspjeti od prve, ali njihov međusobni razgovor i njihovo samostalno traženje rješenja bolje je od bilo kakve naredbe odraslih, ističe Samsa.

Dužnost učitelja

Dva koraka naprijed odnose se i na učitelje i na djecu.

– Dužnost učitelja je potaknuti djecu na razgovor. To se može činiti na različite načine, a jedan je svakako dijalog sukobljene djece u okviru čega moramo osigurati da svatko kaže svoje mišljenje bez upadica druge strane. Da bi se to učinilo damo im neki predmet – primjerice, klupko vune – i onaj koji ga drži priča o svađi, a kad završi predaje ga sugovorniku koji nastavlja pričati o sukobu sa svog stajališta. Kroz taj proces to dvoje djece iznosi svoje stavove, pojašnjavaju svoje ponašanje, osjećaje i potrebe te sami dolaze do rješenja i pomirenja. Drugi korak naprijed je postizanje dogovora pri čemu ne moramo uvijek očekivati da će dogovor i biti postignut. Bitno je da je napravljen razgovor, jer je to već jako puno, govori koordinatorica Viktoria Samsa.

Kad su u vrbovšćanskoj osnovnoj školi krenuli u rad na takvom načinu poduke o dijalogu i nenasilnom rješavanju sukoba najprije su, pod rukovodstvom pedagoginje Tanje Jakovac, osmislili i proveli devet radionica vezanih uz izražavanje osjećaja. Naime, na samom početku postalo je jasno da djeca znaju imati problema s izražavanjem osjećaja pa se išlo u tom smjeru poduke o iskazivanju emocija, kao i o razlikovanju između sukoba i nasilja te poduci o načinu korištenja tzv. Kutića za sukobe. Pod tim pojmom podrazumijeva se u učionici predviđeno mjesto koje je posebno označeno i na koje odlaze sukobljene strane kad se posvađaju. Tu, poštujući sva pravila o dijalogu bez prekidanja sugovornika, kažu jedno drugome kako se osjećaju i zašto su učinili to što je dovelo do sukoba. Naravno, dio tog procesa je i zajedničko traženje izlaska iz svađe, pomirenje i razgovor. Rezultati su, govore nastavnice koje provode ovu metodu, izuzetno dobri.

Mirotvorni kutić

Vesna Trope, autorica jednog od udžbenika za niže razrede, govori kako su mirotvorni kutići u njezinom radu zaživjeli već prije pet godina.

– Kolegice su bile u Italiji i Francuskoj na raznim oblicima poduke o nenasilnom rješavanju sukoba, a meni se, nakon što su nam prenijeli svoja isustva, dopalo baš ovo vezano uz metodu Litigare bene. Te mirotvorne kutiće smatram odličnim jer zaista pomažu u rješavanju sukoba, omogućuju djeci da razjasne sve oko čega su se posvađali te svakako pomažu sukobljenim stranama. Od srca ih preporučujm svim učiteljicama razredne nastave, a svakako ih treba uvesti već od vrtića, jer što djeca ranije počnu s ovim oblikom komunikacije, to će za njih i sve nas koji radimo i živimo s njima biti bolje, smatra Vesna Trope.

Slična iskustva ima i učiteljica Jadranka Maravić koja je u svom sadašnjem razredu Kutiće uvela prošle godine, na samom početku školovanja ove generacije.

– Svi koji rade s djecom znaju kako na tom početku života u razredu ima i dobrih i loših stvari – ljubavi, dobrote i prijateljstava, ali i ismijavanja, naguravanja, uzimanja stvari… To su tipični sukobi koje treba rješavati kako ne bi ostajali tragovi. Kutić za rješavanje sukoba u ovom je razredu vrlo dobro prihvaćen. Kroz devet radionica i stalni rad djeci smo pokazali kako je, kad se posvađaju, najjednostavnije otići u Kutić i tamo porazgovarati o tome što se dogodilo i što dalje. U svemu tome učitelj ne sudjeluje i pušta djecu da razvijaju samostalnost i odgovornost te da kroz razumijevanje svojih i tuđih postupaka riješe sukob. Neki se put to i ne dogodi, ali najčešće iz tog Kutića djeca izlaze pomirena i zadovoljnija, govori učiteljica Maravić.

Njezine riječi potvrdili su i njezini »drugači« od kojih smo, primjerice, čuli kako je jedan dečko jednoj curici stalno govorio kako bi volio da ona bude njegova žena. Onda ga je ona pozvala u kutić i rekla mu kako je on njoj drag, ali ne bi htjela da joj to govori. I – on joj to više ne govori! Što ne znači da i dalje ne želi da mu bude žena… Drugi dečkić je s prijateljem završio u Kutiću jer ga je ovaj gurnuo pa je pao. Problem je riješen ne samo obećanjem da se to više neće dogoditi, nego i time da je dečkić koji ga je gurnuo pomogao svom novom prijatelju u nastavi. Čuli smo i priču o tome kako se dogodilo jedno stajanje na nogu pa se onda u Kutiću ustanovilo da nije bilo namjerno, a nestašni »stajač« obećao je da će ubuduće paziti. Ovakvih je primjera puno, a Kutići za razgovore ne samo da postoje u svakoj od učionica nižih razreda, već ih ima i u dvorištu te vrtu ove lijepe škole. Dovoljno je, kad se posvađaš, otići tamo, uzeti »predmet« koji određuje tko govori te – pričati. A onda se, kroz priču puno toga razjasni. Pa »neprijatelji« postanu prijatelji. A tko zna u budućnosti. Možda ona želja prvašića da mu djevojčica iz razreda bude žena i ne ostane samo želja. Tko zna. Treba sjediti u Kutiću i pričati…

Vršnjačka medijacija

Viktoria Samsa ističe kako sjajno surađuju i sa susjednim Dječjim vrtićem »Bambi« gdje su odgojiteljice također osmislile prekrasan Kutić u koji djeca odlaze kad god treba. Naravno, proces nenasilnog rješavanja sukoba i dijaloga umjesto sukoba nastavlja se i u višim razredima ove osnovne škole, i to kroz već poznat i nagrađivan pristup tzv. vršnjačke medijacije koji realiziraju u suradnji s Centrom za nenasilje i mir iz Osijeka.

– Naš dugoročni cilj je u Hrvatskoj napraviti mrežu škola koje bi radile po ovoj metodi. Mi smo prva takva škola u Hrvatskoj, a u promociju i edukaciju već smo krenuli pa smo, primjerice, metodu predstavili u Dječjem vrtiću Bistrac u Ogulinu, DV-u Bambi Vrbovsko, te školi u Novom Vinodolskom i OŠ Pivka u Sloveniji. Imale smo predavanje za pedagoge i voditelje preventivnih programa PGŽ-a, te u sklopu Foruma Mirotvorna škola za učitelje u RH. Sve to usmjereno je k stvaranju takvih komunikacijskih vještina koje će omogućiti razumijevanje, suradnju, dogovor i razgovor među najmlađima kad se sukobe. Naravno, vrlo bitni su nam u tom procesu i roditelji bez kojih sve skupa i ne može biti realizirano pa i njima zahvaljujemo na dosadašnjoj pomoći i suradnji, zaključila je Viktoria Samsa.

Zadovoljne trenerice

U sklopu ovog projekta osmero zaposlenika vrbovščanske OŠ boravilo je u školi Montessori i upoznalo se s njihovim iskustvima, a dio tog procesa učenja je i boravak dvije talijanske učiteljice – Elena Passerini i Tulia Masirani – koje su boravile u Vrbovskom i podučavale kako provoditi ovu metodu. U tu su obuku, ističe Samsa, bile uključene 22 osobe, odnosno svi koji su vezani uz rad u prva četiri razreda osnovne škole

Trenerice učitelja vrlo su zadovoljne ostvarenim u Vrbovskom. Elena Passerini ističe kako je ovdje rad s djecom kvalitetan jer se provodi tijekom nastave, a to znači svakodnevno, i to od strane njihovih učiteljica.

– Takav sustav nemamo u Italiji. Ovaj oblik rada je, po meni, cjepivo protiv nasilja jer kod djece stvara takve temelje da djeca pri ulasku u sukob počinju razmišljati i o onoj drugoj strani, a to je jako bitno za kasniji život, za ponašanje prema drugima, rekla nam je Elena Passerini.

Njezina kolegica Tullia Masirani uočila je kako su u ovoj školi, u odnosu na Italiju, djeca slobodnija.

– Očigledno je kako su pritisak i kontrola učitelja manji no kod nas. Među učenicima i učiteljicama vlada veće povjerenje, pa se i ideje realiziraju lakše i kvalitetnije, rekla je Masirani.

Zanimljiva anegdota

Odličnih iskustava s Kutićima za raspravu i pomirenje ima i vjeroučitelj Šimun Dujmović koji nam je ispričao zanimljivu epizodu.

– Svjedočio sam jednoj svađi dvojice dječaka. Predložio sam da odu u jedan kutić u susjednom razredu. U tom su kutiću, još uvijek ljuti jedan na drugoga, sjeli poprilično daleko jedan od drugoga pa su morali glasnije razgovarati, čak se i dovikivati. Jedan je čak i zaplakao, drugi mu je vikao da ne smije plakati pa je onda i on – zaplakao. No, nakon nekoliko minuta vratili su se u razred te se na narednom odmoru – zajedno igrali!, ispričao nam je vjeroučitelj Dujmović.

Raspravljanje u školi

Drugi Erasmus+ KA2 projekt je »Raspravljanje u školi« (Arguing at school). I tu je nositelj Centar za psihologiju i pedagogiju iz Piacenze, a ostali partneri su iz Rumunjske, Malte, Italije, Belgije te Hrvatske. Glavna tema je proučavanje svađa i sukoba u školi i mogućnosti prijenosa metoda nenasilnog rješavanja sukoba u školi za djecu dobi 2-18 godina između partnera s obzirom na specifičnosti i potrebe svake zemlje. Naša škola u ovom projektu doprinosi svojim iskustvom s kutićima za sukob (za djecu 2-9 godina) i vršnjačkom medijacijom (za učenike 10-15 godina). Ovim dvjema metodama sustavno u školi provodimo nenasilno rješavanje sukoba.«, rekla je Viktoria Samsa.