Foto Marko Gracin
Manjkavosti goranske zimske sportske infrastrukture zaista su velike, a potencijalnih investitora gotovo da i nema što je donekle i razumljivo jer ovo područje u (pre)velikoj mjeri ovisi o vremenskim prilikama, a snijega, kao što ga ima ove godine, nije bilo već nekoliko godina pa to ulaganja u zimski turizam čini neisplativim
povezane vijesti
- Glavina poručio malim iznajmljivačima: “Sustav privatnog smještaja je neodrživ, ima svega 58 dana popunjenosti”
- Tripadvisor analizirao konkurentnost ponude na Mediteranu, zanimljivo je da nas korisnici ne vide kao preskupu zemlju
- Ličko-senjskoj županiji posebno priznanje i nagrada “Hrvatska, prirodno tvoja”
Zadnjih vikenda Gorski kotar je bio dio brojnih novinskih zapisa relevantnih hrvatskih dnevnika, odnosno središnjih informativnih emisija najvažnijih domaćih TV-kuća.
Na svu sreću povod nisu bile – što je najčešće slučaj – klimatske prilike i neprilike, već iznenađujuće velik broj ljudi koji su prvog snježnog vikenda 2021. godine pohrlili prema zasnježenom Gorskom kotaru kako bi uživali u tipičnim zimskim radostima – skijanju, sanjkanju, klizanju, grudanju…
Broj posjetitelja bio je tolik da su, primjerice, i u subotu i u nedjelju dva goranska odredišta – skijalište Čelimbaša u Mrkoplju te delnički Planinski centar Petehovac – putem medija obavještavali ljude da više ne dolaze jer – nema mjesta!
Opisana situacija djeluje pomalo nestvarno. Da je netko prošle godine ili pred dvije-tri ili više ustvrdio kako će jedne od nadolazećih zima Gorani moliti goste da NE DOLAZE jer su kapaciteti popunjeni, nema toga tko mu se ne bi nasmijao. Kad ono – baš se tako dogodilo!
Dogodila se – korona
Logično je zapitati se otkud odjednom tako izniman interes za Gorski kotar. Odgovor je vrlo jednostavan. Dogodila se – korona.
Pandemija ove opake i opasne bolesti zatvorila je granice mnogih država u svijetu, među njima i onih zemalja (Slovenija, Italija, Austrija, Švicarska, Francuska) koje su svakog siječnja odredište nekoliko stotina tisuća hrvatskih ljubitelja skijanja koji zimski godišnji koriste kako bi uživali u skijanju.
Budući da se do tih zapadnoeuropskih skijališta – kao ni do susjedne Bosne i Hercegovine – nije moglo, mnogi su hrvatski ljubitelji zimskih radosti, ako ništa drugo, pokušali bar vikend provesti na domaćem snijegu.
I otud invazija na Gorski kotar i susjedni Platak.
Bit će svakako podosta onih, posebno među političarima, kojima se ovo neuljepšano pojašnjenje velikog interesa za goranskim zimskim destinacijama neće dopasti.
Logično, puno bi ljepše bilo slušati i čitati bajke o tome kako su se Hrvati napokon okrenuli vlastitim resursima i umjesto ostavljanja novca na europskim skijalištima, hvala Bogu, odlučili trošiti u najplaninskijem dijelu Lijepe Naše pomažući time turizam koji baš u Gorskom kotaru itekako i zaslužuje pomoć.
Nažalost, nije tako. Da su granice otvorene, da se može do Kronplatza ili još bližih slovenskih i talijanskih alpskih skijališta, Gorski bi kotar bio, kao i obično, slabašno posjećen.
Na svu sreću dogodilo se suprotno pa je, primjerice, Mrkopalj 9. i 10. siječnja sličio na one ljetne dane kad u to goransko naselje zbog vjerskog blagadana Prošćenja stižu stotine automobila.
Nažalost, korona koja je Goranima i »dovela« na stotine vikend posjetitelja, s druge je strane taj njihov čin bitno umanjila jer zbog postojećih epidemioloških pravila gotovo nikakve koristi od tog velikog broja vikend-skijaša i sanjkaša nisu imali kafići i restorani koji uglavnom – ne rade jer ne smiju zbog važećih epidemioloških odredbi.
Tako je, dojam je, jedina prava korist prvoga gužvovitog snježnog vikenda 2021. godine bila u tome što je Gorski kotar još jednom pokazao svoje potencijale. Drugim riječima – mada to nije ništa novo – Gorski bi kotar mogao biti zaista sjajno odredište za skijanje, sanjkanje i sve druge zimske sportove i radosti.
Naglasak je pri tome na ovome MOGAO, jer on to očigledno još nije pa je lako pretpostaviti da će nakon prošlotjednog oduševljenja zbog prvog ovogodišnjeg susreta sa snijegom i skijaškim stazama već za ovaj vikend uslijediti i prve brojnije kritike u stilu – žičare i vučnice nisu dovoljne kvalitetne, staze su prekratke, sanjkališta nemaju baby liftove, nema dovoljno parking prostora…
I sve će to biti točne primjedbe jer su manjkavosti goranske zimske sportske infrastrukture zaista velike. Konkretno, stanje je ovakvo.
Prolazne ocjene
Jedini zimski turistički objekt koji u potpunosti zaslužuje prolaznu ocjenu i nudi visoku raznu standarda jest delničko klizalište u Parku kralja Tomislava. Izgrađen pred nekoliko godina zajedničkim ulaganjim Grada Delnica, Primorsko-goranske županije i sredstava iz EU-fondova, ovaj višenamjenski objekt (ljeti sportska dvorana, zimi klizalište) u potpunosti služi svojoj svrsi vezanoj za klizanje.
Istina, moglo bi se tu još dosta toga napraviti vezano za, primjerice, još veće privlačenje hokejaša ili pak izgradnju u originalnom projektu zamišljenog restorana. No, gleda li se srž – a to je klizanje tijekom tri zimska mjeseca – klizalište zaslužuje visoku ocjenu.
Kad je o skijalištima riječ, jedino od četiriju postojećih koje radi jest mrkopaljska Čelimbaša. Zahvaljujući ulaganjima Primorsko-goranske županije i Općine Mrkopalj, Čelimbaša je jedino goransko skijalište koje ove godine radi.
No, ne bi radilo da – nema snijega. Naime, ovo skijalište, kao niti jedno drugo u Gorskom kotaru, nema infrastrukturu za zasnježenje pa ovisi isključivo o milosti neba. Baš stoga dogodilo se da je u proteklih desetak godina radilo svega dvije-tri zime i to uglavnom – vrlo kratko.
Primjerice, prošle dvije sezone, iako je sve bilo spremno, nije zabilježen niti jedan skijaški dan jer nije bilo snijega. Pred tri godine broj radnih dana bio je – jedan! U osnovi, dakle, Čelimbaša i nije skijalište u okvirima standarda kakve imaju EU-skijališta koja, ako nemaju infrastrukturu za izradu snijega – ne postoje!
No, Čelimbaša bi to mogla biti, ali uz određena ulaganja, govori nam načelnik Mrkoplja Josip Brozović i pojašnjava:
– Još 2003. godine napravljena je idejna studija o uređenju skijališta sustavom zasnježenja s potrebnih 10.000 »kubika« vode i trosjednom sedežnicom. Prema procjenama autora tog projekta, za realizaciju zamišljenog trebalo bi uložiti 22 milijuna kuna.
Ovih dana dolaze nam stručnjaci iz Slovenije i uz njihovu pomoć vidjet ćemo u kolikoj mjeri te brojke još vrijede, ali u osnovi izgleda da se s 3 do 3,5 milijuna eura na Čelimbaši može napraviti suvremeno skijalište. Naravno, mi tih novaca nemamo, ali uz pomoć županije i države vjerujem da bi se ta sredstva mogla naći.
Dodaje i kako će, ako se ikada i krene u jedan takav projekt, problem biti rješavanje imovinsko-pravnih odnosa jer je na plohama skijališta ubilježeno šezdesetak vlasnika.
Nema računice
Ipak, Čelimbaša bar radi i radit će dok god bude snijega, a njega će za razliku od ranijih zima, čini se, biti. Ostalim goranskim skijalištima ovaj bijeli dar s neba ne znači ništa jer nisu ni planirali raditi.
U Begovu Razdolju više je od metra snijega, ali skijalište i vučnica već godinama ne rade jer privatni vlasnik žičare potpuno opravdano ne vidi nikakvu korist u eventualnom pokretanju žičare.
Navlas je isto s delničkim Petehovcem, čiji zakupac Srećko Orešković već nekoliko godina ne održava stazu jer je to preskupo. Računica je vrlo jednostavna. Samo atest za žičaru, dakle pregled i dozvola za rad, traže ulaganja od 20 tisuća kuna.
Pritom nitko iz firme koja daje taj skupi atest ne uvažava činjenicu da – snijega možda ne bude. Upravo to dogodilo se posljednje dvije zime koje bi Orešković, da je išao riskirati i platiti skupi atest, završio s debelim gubitkom. Ovako bar ne mora razbijati glavu s minusima.
Ne radi ni skijalište Rudnik u Tršću. Lijepo malo skijalište koje se nalazi na zemljištu Hrvatskih šuma planirala je urediti Primorsko-goranska županija. No, govori nam gradonačelnik Čabra Kristijan Rajšel, kad su analize pokazale da bi sve trebalo srušiti i graditi iznova, ispalo je da je to preskupo.
– Nije to danas popularno reći, ali po mom mišljenju zimski turizam u Gorskom kotaru gotovo i ne postoji. U prevelikoj mjeri ovisimo o vremenskim prilikama, nemamo kvalitetnu infrastrukturu na skijalištima i mislim da bismo se, kao i Austrija, trebali okrenuti ponajprije turizmu u drugim godišnjim dobima jer je tada puno lakše do Gorskog kotara doći, a sadržaji poput biciklizma, planinarenja, šetnica i boravka u prirodi uvijek su dostupni, smatra Rajšel.
Slično kao i sa skijalištima je i s goranskim sanjkalištima. Jedino koje radi jest sanjkalište Jezero iznad Lokvarskog jezera.
No, ni tamo nema sustava zasnježenja, a nema ni baby lifta ili bilo kakve vučnice pa to znači da ćete se tamo moći sanjkati samo ako padne dovoljno snijega da pokrije inače odličnu, više od 600 metara dugu stazu. A ako snijega i bude, svako sanjkanje završit će tako da natrag morate – pješke.
Usporediti takvo stanje s onim na europskim sanjkalištima je besmisleno pa zato Lokvarci i igraju pošteno te ne naplaćuju korištenje staze. Nažalost, najbolje i najopremljenije goransko sanjkalište – »Gina« u Kupjaku – više ne radi.
Samo sanjkalište i smještajni objekt u njegovu podnožju prodani su novom vlasniku koji, kako stvari sada stoje, nema namjeru baviti se tim oblikom turizma pa tako jedino goransko sanjkalište koje ima sustav zasnježenja i baby lift – ne radi.
Naravno, djeca i odrasli dolaze i koriste stazu, ali kao i u Lokvama ovise o milosti neba, odnosno nakon spuštanja natrag se ide s noge na nogu. Isto je i na Petehovcu, kao i na lokaciji Plasa na Vratima gdje se proteklog vikenda prvi put organizirano sanjkalo, ali na »starinski« način, odnosno bez ikakve vučnice.
Pomoć niotkuda
Stanje s infrastrukturom, dakle, nije nimalo bajno, a teško da će biti bolje jer su ulaganja koja bi dovela do znatnijih poboljšanja velika i traže milijunske svote koje goranske općine i gradovi nemaju.
Primjerice, izgraditi sustav zasnježenja za skijalište Čelimbaša značilo bi višemilijunska ulaganja u vodnu retenciju iz koje bi se opskrbljivalo desetak snježnih topova. Slični financijski okviri vezani su i za ulaganja u Tršću gdje bi, očigledno, trebalo ne samo stvoriti sustav zasnježenja već izgraditi i novu vučnicu.
Još je gore s privatnim skijalištima na Petehovcu i Begovu Razdolju gdje su troškovi tako veliki da bi ne rizik već ludost bilo ulagati ozbiljnije novce. Pomoć bi, očigledno, trebalo potražiti u županiji, državi i EU-fondovima.
To je lako reći, ali teško učiniti. Županija se okrenula ulaganjima u Platak i za njih je zimski turizam u Gorskom kotaru najvjerojatnije gotova priča, mada će tu i tamo nekima dati neku svoticu kako bi mogli reći da pomažu.
Država se »isprsila« pomaganjem pri izradi Strateškog plana razvoja koji je i dalje samo skupina teorijskih činjenica i zaključaka, a prava bi pomoć bila poticanje i upućivanje investitora. Za to u ovom teškom trenutku država, opravdano, nema vremena.
Pomoć iz sredstava EU-fondova možda je i najrealnija, pa bi dobro bilo detaljno izanalizirati mogućnosti prijave na određene natječaje pri čemu bi naglasak trebalo staviti na sanjkališta.
Naime, EU novac za skijališta koja na nižim nadmorskim visinama od 1.500 metara gotovo da i ne daje, ali za sanjkališta bi se možda mogli naći načini financiranja.
Usto sanjkališta je moguće i brže izgraditi, lakše ih je održavati te traže manja ulaganja, a istodobno su dovoljno atraktivna da bi svakog zimskog vikenda puno Riječana i Zagrepčana rado kretalo prema Gorskom kotaru.
Možda je baš to put daljnjih ulaganja u infrastrukturu vezanu za goranski zimski turizam. Jer, svaka od devet goranskih lokalnih samouprava mogla bi – poput Općine Lokve – višegodišnjim radom i ulaganjima, izgraditi jedno malo, ali privlačno sanjkalište.
Fantomske skakaonice
Ne treba u priči o zimskom turizmu zaobići ni nordijsko skijanje za koje postoje sasvim solidni uvjeti, posebno za biatlon na Zagmajni kraj Mrkoplja i Vrbovskoj poljani iznad Begova Razdolja.
Uz to goranski skijaški trkački klubovi znaju, kad ima snijega, urediti staze u svojim mjestima pa je to svakako plus za one koji vole »langlauf«. No, i tu bi zasnježenje bilo od itekakve koristi, posebno u Delnicama gdje bi se na gradskom stadionu, kad bi postojali snježni topovi, svake zime – bez obzira na to ima li ili nema snijega – mogla priređivati natjecanja.
Jedan snježni top, pokazalo se već, bio bi dovoljan za izradu kvalitetne staze. No, Ski klub »Goranin« ne može ga kupiti, Gradu Delnice to je prevelika investicija, a slično rezoniraju i u Županiji, koja milijune ulaže u Platak, ali za jedan snježni top namijenjen goranskim skijašima trkačima – nema.
Iako su jedini koji pomažu pri izgradnji zimske sportske infrastrukture (klizalište u Delnicama, skijalište Čelimbaša, sanjkalište u Lokvama) Primorsko-goranska županija imala je i krajnje nesuvislih poteza poput izgradnje delničkih fantomskih skakaonica na kojima još nije održano niti jedno natjecanje, odnosno nije zbilježen niti jedan skok.
U taj je »posao« upucano navodno oko milijun kuna. Da se ta svota usmjerila ka izgradnji i uređenju manjih sanjkališta, danas bi možda u dvije-tri sredine imali lijepa sanjkališta. Ovako imamo dvije neupotrebljive skakaonice u Delnicama.
Iskoristiti »zamah«
No, to su tek ideje, a ono što je najbitnije jest reagirati sada i u ovom trenutku pa smo stoga Davida Bregovca, načelnika Općine Fužine, najturističkije goranske lokalne samouprave, ujedno i predsjednika Skupštine nedavno osnovanog zajedničkog TZ-a Gorskog kotara, upitali što bi taj novi TZ mogao učiniti da se iskoristi ovaj snježni zamah zanimanja za Gorski kotar.
– Smatram da prije svega moramo biti što bolji domaćini i sadržaje koje imamo ponuditi što kvalitetnije kako bi bar dio od velikog broja ljudi koji su sada došli u Gorski kotar motivirali da dođu iznova.
Nadalje, na razini svih naših općina i gradova moramo se dogovoriti i to u koje sadržaje i lokacije treba tijekom ove godine ulagati kako bi naredne zime još podigli razinu ponude. Također, osobno smatram da bi iz sredstava TZ-a Gorskog kotara, a uz potporu nekih lokalnih samouprava, trebalo platiti ateste goranskim skijalištima kako bismo motivirali njihove vlasnike da ih ipak otvore.
No, to je zasad samo moj stav i logično je da oko toga moramo imati konsenzus. U svakom slučaju cilj nam sada mora biti predstaviti se što bolje, skrenuti pažnju na naše potencijale te nakon toga na temelju te slike tražiti mogućnosti sufinanciranja još razvijenije turističke zimske infrastrukture, odnosno dolaska potencijalnih ulagača, rekao je Bregovac.
Zaboravljeno Begovo Razdolje
Po mišljenju Bojana Franciškovića, poznatog proizvođača mlijeka i mliječnih prerađevina iz Begova Razdolja, za relativno mala sredstva dala bi se osposobiti žičara na tamošnjem skijalištu.
– Da je Begovo Razdolje mamac za turiste, uvjerili smo se dok je naša obitelj imala pansion »Planinski raj«, a broj ljudi koji dolazi u najviše naseljeno mjesto u Hrvatskoj i sada je jako velik.
Aktualni vlasnik žičare i skijališta spreman je to ustupiti Primorsko-goranskoj županiji, koja bi, uvjeren sam, s daleko manjim ulaganjima od onih koje imaju na Platku, osposobila ovu žičaru i skijalište te dala itekako bitan poticaj razvoju turizma i cijelog mjesta.
Nažalost, to se ne događa i s pravom se može reći da naša Županija uopće ne koristi činjenicu da ima najviše naseljeno mjesto u Hrvatskoj, smatra Francišković.