Željko Mihelić pri jednom od svakodnevnih poslova / Snimio Marinko KRMPOTIĆ
Proizvodnja hrane za stoku samo je jedan dio našeg posla vezanog uz proizvodnju mlijeka, sira i ostalog. Tu su još, primjerice, troškovi vode, struje, goriva, ambalaže, cijene rada i puno drugih detalja, kaže Bojan Francisković
povezane vijesti
Među onima koji se ne žale na pakleno vruće dane srpnja u Gorskom kotaru svakako su stočari kojima je ova toplina idealna za košnju koja je u punom jeku i o čijem uspjehu ovisi u velikoj mjeri ostatak godine, točnije vrijeme sve do naredne košnje.
O tome u kolikoj su mjeri zadovoljni ovogodišnjom košnjom, ali i o trenutačnom stanju u goranskom stočarstvu i poljoprivredi, porazgovarali smo s dva najistaknutija stočara s područja Primorsko-goranske županije, Željkom Mihelićem, koji se već dvadesetak godina u Ličkom polju bavi uzgojem goveda i poljoprivredom te Bojanom Franciskovićem koji je pune 23 godine na čelu poznatog OPG-a Francisković iz Begovog Razdolja koji su njegovi roditelji Maruca i Zdenko Francisković pokrenuli davne 1991.
U Ličkom polju premalo je ovakvih stada / Foto M. KRMPOTIĆ
Željko Mihelić zadovoljan je ovogodišnjom košnjom.
– Ova godina je jedna od najboljih u zadnjih deset godina. Prinosi su veći od prosjeka, ali bitnije je da je kod nas u Ličkom polju kvaliteta daleko bolja od prosjeka. Nasreću, ove godine nije bilo proljetnih mrazova i neobično je veliki udio dijetelina u sijenu tako da možemo biti jako zadovoljni ovom poljoprivrednom godinom do sada, govori Mihelić.
Francisković se slaže kad je riječ o prinosu, ali smatra da je kvaliteta upitna.
– Za proizvodnju mlijeka bi trebali imati vrlo kvalitetnu krmu, a ove godine, s obzirom na to da je cijeli lipanj padala kiša, dobivamo sijeno loše kvalitete. Naravno, taj »detalj« u ishrani ćemo morati nadoknađivati drugim krmivima, što stvara troškove i poskupljuje gotov proizvod. Mi za stoku trebamo velike količine sijena, a spojiti tu količinu i uvjet kvalitete nije lako. Tehnološki bi trebalo postići bržu košnju i spremanje krmiva, a to ne stižemo jer je teren rasut, odnosno parcele su usitnjene i usporavaju prikupljanje sijena. Moramo stalno razmišljati kako čim prije i čim brže sakupiti i pospremiti hranu, jer dug vremenski period košnje uzrokuje lošu kvalitetu krme, a time i smanjenu proizvodnju mlijeka te kakvoću gotovih proizvoda. U tom pogledu bismo se trebali još više tehnološki i tehnički posložiti, a to iziskuje stalna nova ulaganja, ističe Francisković.
Bojan Francisković ističe kako su troškovi vezani uz posao proizvodnje mlijeka i mliječnih prerađevina sve viši i nepodnošljiviji / Snimio M. KRMPOTIĆ
Ni petka, ni svetka
Mihelić otkriva i način na koji je, po njemu, najjednostavnije provjeriti je li rajčica domaća i uzgojena na tradicionalni način. – Kad kupite paradajz, pomidor ili rajčicu, stavite ga u hladnjak. Ako ujutro kad otvorite vrata hladnjaka osjetite miris pomidora, onda ga slobodo jedite. Ako ne osjetite nikakav miris, bacite ga u smeće, savjetuje Mihelić. Francisković skreće pažnju i na činjenicu da za one koji rade u poljoprivedi i stočarstvu nema, kako se to kaže, ni petka, ni svetka. – Moja obitelj živi isključivo od poljoprivrede. Cijela obitelj je direktno vezana uz ono što kao dohodak ostane na gospodarstvu. Isto tako cijela obitelj je uključena na ovaj ili onaj način u stvaranju dohotka. Znači od najmanjeg do najstarijeg svi rade i imaju neodgodive obaveze i radne zadatke. Sve je u redu kada su svi zdravi i sposobni obavljati sve te radove, ali da se samo nekome od nas nešto dogodi, sve postaje vrlo upitno. Vjerujte, mi kao obitelj ne možemo otići na godišnji odmor, odvesti djecu na kupanje, organizirati izlete za obitelj… jer se ne smiju svi udaljiti od kuće niti jedan cijeli dan. Tko bi, na kraju, želio takav život, ogorčeno se pita Bojan Francisković. Jedan od načina na koji poljoprivrednici mogu opstati je, smatra Mihelić, i njihova veća povezanost s lokalnom samoupravom. – Jedinice lokalne i regionalne samouprave mogu i moraju biti veći suport poljoprivrednicima jer je opskrba ustanova kojima su osnivači gradovi i županije veliki potencijal za plasman poljoprivrednih proizvoda lokalnih poljoprivrednika. Uz sigurnost plasmana poljoprivrednici bi time dobili i dodatni vjetar u leđa da povećaju proizvodnju i višak proizvoda plasiraju na lokalnim tržnicama ili na kućnom pragu, smatra Mihelić. |
Cijena hrane
Može li, pitamo Mihelića koji je zadovoljan košnjom, to dobro stanje dovesti i do spuštanja cijena hrane. Nažalost, odgovara, to nije moguće jer je poljoprivreda grana kroz koju se u cijeloj Europi, a naročito u Hrvatskoj, vodi socijalna politika i pokušava se niskim cijenama poljoprivrednih proizvoda održati privid niskih troškova života.
– Stoga cijene hrane ne mogu padati. Hrane će biti dovoljno, samo će se iskristalizirati hrana koju će jesti oni koji će imati novaca za platiti tradicionalno uzgojenu hranu i oni ostali koji će kupovati hranu proizvedenu na industrijski način, zdravstveno i higijenski ispravnu, ali najčešće bez okusa i mirisa. To će biti povrće i voće proizvedeno u staklenicima i plastenicima najčešće u hidroponskom uzgoju, vizualno savršeno lijepo i naravno cjenovno prihvatljivo širokom broju kupaca. Kod mesa će razlika u cijeni biti još drastičnija. Cijena teletine iz tradicionalnog uzgoja drastično će porasti dok će cijene piletine i svinjetine biti prihvatljivije za većinu stanovništva, predviđa Mihelić.
Begovo Razdolje nudi stoci kvalitetnu ispašu / Foto M. KRMPOTIĆ
Francisković ističe kako rezultati košnje, čak i kad je ona kvalitetna, ne utječu bitnije na formiranje ukupne cijene stočarskih proizvoda.
– Proizvodnja hrane za stoku samo je jedan dio našeg posla vezanog uz proizvodnju mlijeka, sira i ostalog. Tu su još, primjerice, troškovi vode, struje, goriva, ambalaže, cijene rada i puno drugih detalja. Većina ljudi često o tome ne vodi brigu, niti to zna pa se ljute na, po njima, visoke cijene. U stvarnosti je stanje takvo da je sve teže i teže raditi, a kamoli zaraditi. Istina, Vlada RH nam je pomogla u sufinanciranju računa za električnu energiju, ali i s tom pomoći troškovi struje iznimno su visoki i prdstavljaju nam ogromno opterećenje. Isto tako tehnološki procesi u sirani također traže stalno praćenje i ulaganje, što nosi nove investicije i troškove. Nadalje, ulaganja u kupnju opreme, odnosno strojeva i priključaka za samu proizvodnju krmiva su u zadnje vrijeme udvostručena. Sve to tjera nas da dižemo cijene naših proizvoda pa bismo mi kroz cijenu sira i ostalih proizvoda morali pokrivati sve troškove. Teoretski mi cijenu možemo podići na daleko veću razinu, ali je pitanje tko će tada moći kupovati naše proizvode. Zaista, ako se nešto ne promijeni u cijelom ovom zasad preskupom sustavu proizvodnje, loše nam se piše. Jednostavno, s minimalnim zaradama na gotovim proizvodima, mi nemamo ama baš nikakvog prostora za rast i razvoj, konstatira Fracisković.
Mihelić dodaje kako je politika dovela do neisplativosti bavljenja poljoprivredom i neulaganja u poljoprivredu i stočarstvo.
Uzgoj potpora
– Posljedica toga je sve manji broj poljoprivrednih gospodarstava koja se bave proizvodnjom, a sve više »malčer« poljoprivrednih gospodarstava koji se bave »uzgojem potpora«, da budem ciničan, to jest poljoprivrednih gospodarstava kojima je prihod od potpora jedini prihod. Bavljenje stočarstvom traži cjelogodišnje angažiranje i cjelodnevni angažman, a to mladi ljudi ne žele, pogotovo kad imaju prilike zaraditi mnogo više u turizmu ili u drugim uslužnim zanimanjima. Klimatske promjene, demografski problemi koji uzrokuju sve manje radne snage, velika početna ulaganja, dugogodišnji povrat investicije uzroci su kraha stočarstva. Prve naznake tog kraha, možda i kraja, vidimo u tome što tijekom proteklih desetak godina nismo zabilježili pojavu novih stočara. Drugi je korak k tom krahu ili kraju to što postojeći stočari odustaju, kaže Mihelić.
I u Hrvatskoj i u Gorskom kotaru sve ih je manje / Foto M. KRMPOTIĆ
Na pitanje kakva je uopće onda perspektiva razvoja poljoprivrede u Primorsko-goranskoj županiji, kaže kako PGŽ ima oko 3.800 poljoprivrednih gospodarstava.
– Ali, po nekim procjenama, manje od njih sto (!) aktivno se bave poljoprivredom! Do te tužne brojke dolazimo po kriteriju plasiranja proizvoda na tržište.
Kad bi kriterij bio da su aktivni poljoprivrednici oni koji imaju minimalno jednog zaposlenog, to bi vjerojatno broj aktivnih smanjilo za još pedeset posto!
Dakle, smatram kako će izazov biti zadržati postojeći broj poljoprivrednih gospodarstava koje se bave stočarstvom i to bi po mom mišljenju trebao biti cilj poljoprivredne politike. Međutim, uz ovaj nivo izdvajanja u proračunu PGŽ-a za poljoprivredu to neće biti moguće i sve vodi prema tome da će stočarski sektor atrofirati sam od sebe i u budućnosti će se stočarstvom baviti samo zaljubljenici, ljudi koji to rade iz entuzijazama. Istodobno će snažno rasti broj OPG-ova koji će se baviti poljoprivredom za vlastite potrebe i koji neće proizvode stavljati na tržište, govori Mihelić.
Zbog ovakvih uvjeta i stanja vidi i opasnost od prevara kupaca.
– Nažalost, naši su ljudi iznimno kreativni kad je riječ o izigravanju sustava. Primjerice, lako se može dogoditi da neko posadi, na primjer, 10 kilograma krumpira te kasnije proda dvije tone krumpira, ali ne svog uzgojenog, već onog kojeg je kupio na veletržnici te prodao. Nažalost, danas imamo čest primjer takvog poslovanja, u osnovi varanja potrošača koji su uvjereni da kupuju domaći proizvod uzgojen na lokalnom poljoprivrednom gospodarstvu, a u stvari je to roba kupljena od poljoprivrednika iz ostatka Hrvatske, ponekad i iz drugih zemalja.
Način na koji se to može zaustaviti uspostava je registra poljoprivrednih proizvođača u koji bi se na razini županije registrirala sva poljoprivredna gospodarstva sa svim svojim poljoprivrednim potencijalom. Uspostava takvog registrira omogućila bi svakom kupcu da u realnom vremenu sazna čime se bavi poljoprivredno gospodarstvo, koliko ima zaposlenih, koliko zemlje obrađuje i koje proizvode stavlja u prodaju, rekao je Mihelić.
