RAVNA GORA – Sanjaju dan kad će Ukrajina pobijediti i rat završiti, a oni se vratiti u svoju domovinu. No, dok se to ne dogodi, nastojat će na koji je god to način moguće pomoći borbi svoje domovine za slobodu te istodobno biti što zahvalniji Hrvatskoj u kojoj su našli svoj novi dom. Takav smo dojam stekli nakon razgovora s Ljudmilom Muraviovom, njenom snahom Anastasijom Muraviovom i njenim malim sinom Bogdanom, te Valentinom Sajutinom, Anastasijinom majkom i Bogdanovom bakom. Njih četvero odnedavno živi u Ravnoj Gori kod Jevgenija Vukonića i Maje Barić Vukonić, mladog bračnog para koji ih je spremno prihvatio, a povod je to što je Ljudmila sestra Jevgenijeve majke, Ukrajinke koju je njegov otac upoznao dok je devedesetih radio u Ukrajini gdje su i počeli živjeti i gdje se Jevgenij rodio.

Rodbinska veza

– Roditelji su se 1996. godine odlučili preseliti iz Jalte u Hrvatsku kad je završio Domovinski rat. Nakon preseljenja tu smo i ostali. Završio sam u Hrvatskoj osnovnu i srednju školu, zaposlio se, upoznao Maju s kojom imam tri prekrasne djevojčice, Janu, Katju i Luciju, a živimo u Ravnoj Gori u kući Majinih djeda i bake. Naravno, kad je počeo rat u Ukrajini, čuli smo se s mojom rodbinom i kad je postalo jasno da će stanje biti jako opasno, odlučili smo ih pozvati k nama, rekao nam je Jevgenij dodavši da su on i susjed Marko Stepić susjedovim kombijem po tri spomenute žene i petogodišnjeg dječaka otišli u Graz. A što je sve bilo do Graza ispričale su nam Ljudmila, Valentina i Nastja.
– Nismo vjerovale da će sve biti tako strašno, govori nam Ljudmila.

– U početku je sve bilo nekako podnošljivo, ali smo brzo shvatili da nam se rat sve više bliži. Sve su se češće čule sirene, sve smo češće trčali u skloništa u podrumu, zračne uzbune proglašavane su četiri-pet puta dnevno. Bogdan se počeo sve više plašiti tih nenormalnih situacija, a kad smo shvatili da nećemo moći iz grada ukoliko ruska vojska uđe u njega, odlučile smo otići. Naravno, naši su muškarci morali ostati braniti grad, a mi smo krenuli vlakom prema Lavovu. Putovali smo puna 24 sata što i nije puno jer je nekima trebalo puno više. Od Lavova smo autobusom došli do granice te potom pješke preko granice u Poljsku gdje smo najprije otišli u Krakow kod jedne prijateljice te potom krenuli prema Austriji gdje nas je čekao Ženja, ispričala nam je Ljudmila, a Valentina dodaje da nije bilo lako ostaviti domovinu i ljude koje voliš.

Djeca su veselje

– No, ostati bi moglo biti opasno, pa nismo imale izbora. Uzele smo samo ono najosnovnije, dokumente i malo odjeće te krenule. U kupeu nas je bilo čak 15 i tako smo putovali 24 sata, i to navučenih zastora kako se vlak noću ne bi vidio. Nismo smjeli koristiti mobilne telefone, a na kijevskom smo području kroz jedno mjesto prošli samo tridesetak minuta prije no što su ga Rusi bombardirali. U Poljskoj smo se već osjećali sigurnije, dočekalo nas je puno volontera, ponudili su nam hranu i tople napitke. Ti početni dojmovi s velikim brojem izbjeglica i uplakane i ustrašene djece jako su me pogodile, a sve se nekako počelo smirivati nakon što smo došli do Krakowa, a pogotovo kad smo došli u Hrvatsku. Tu su nas Maja i Ženja primili kao svoje i živimo kao jedna velika obitelj, a pravo su bogatstvo ova djeca koja nas razvedre i čine nam tugu manjom, rekla je Valentina.

Anastasija i Maja izrađuju ukrasne predmete koje daruju dobročiniteljima / Snimio M. KRMPOTIĆ

Najmlađa od njih je Anastasija zvana Nastja koja je u Zaporožju ostavila tatu, brata, svekra i supruga s kojim se čuje svaki dan.
– Naš je stan na devetom, najvišem katu našeg nebodera u Zaporožju. Bilo nas je strah da će bomba pogoditi zgradu pa smo odlučile otići. Bogdan je bio uplašen, ali je sve izdržao. Jak je i sve razumije i volio bi se što prije vratiti, a ja mu govorim da ćemo to učiniti čim pobijedimo. Nadam se tome i sanjam to svaki dan. Imali smo sreće što Ženja već godinama živi u Hrvatskoj gdje su ljudi divni. Od prvog trenutka kad smo došle pomažu nam u svemu. Želimo im zahvaliti, iskazati koliko nam to znači, pa ja i Maja zajedno radimo različite ukrase i darujemo ih ljudima koji do nas dođu i pomognu nam. Ako ostanemo dulje, a strah me da bi tako moglo biti jer kad rat i završi sve će biti razrušeno, voljela bih ovdje dobiti posao. Profesorica sam engleskog jezika, imam završeni studij ekonomije, pa se nadam da bi moglo biti posla za mene, rekla je Anastasija.
Skoro stopostotno povećanje članova obiteljskog kućanstva Vukonićevih ne brine Maju koja kaže kako voli biti dio velike obitelji.
– Drago mi je da su s nama jer je tu ipak sigurno za razliku od Ukrajine, a teško mi je jer su svi dečki ostali u Ukrajini. Sanjam o danu kad će i oni doći, ili kad će se svi vratiti kući, ako to bude moguće. Dok se to ne dogodi, pomoći ćemo im koliko je god to moguće, rekla je Maja zahvalivši svim Ravnogorcima koji su im već na različite načine ponudili i pružili pomoć.