Mjesto radnje – Gorski kotar, Delnice. Protagonisti – Alen i Nadia Beljan te Popovićev mlin. Otrgnuto zaboravu doista jest prigodan naslov jer se iza danas žute i svijetlozelene fasade u glavnoj delničkoj ulici skriva prvi električni mlin u Delnicama iz 1925. godine, u originalnom stanju.

Taj je podatak zaintrigirao i britanskog chefa Dhruva Bakera koji je snimajući gastronomski putopis »Croatia’s Finest«, Iz Hrvatske s ljubavlju, bio i kod naših domaćina.

I turisti s kruzera, ali i domaći učenici

Kako nam pričaju, njima strani gosti nikako nisu »strani« jer u Popovićev mlin stižu i turisti s kruzera, ali i domaći, posebno učenici nižih razreda osnovnih škola kojima su Delnice idealno mjesto za izlet i upoznavanje s mlinarskim zanatom.

Iako potpuno drugačijih zanimanja od mlinarskog, Alen je policajac, a Nadia učiteljica razredne nastave, pripovijedaju nam kako je mlin radio, ali i povijest mlina, koji su izgradili Nadijini pradjed i prabaka Josip i Francika Mihelčić.

– Njih dvoje su kao mladi bračni par trbuhom za kruhom otišli raditi u Ameriku, u jednom se rudarskom mjestu on zaposlio kao rudar, a ona kao pralja. Potom otvaraju gostionicu, a zatim i zalogajnicu za rudare te su se time bavili 18 godina.

U Americi im je rođeno troje djece, no ipak su se s ušteđevinom odlučili vratiti u svoj rodni kraj i ovdje nešto stvoriti. Sagradili su ovu kuću, koja je tad bila među najvećim u Delnicama te su u prizemlju otvorili dućan i gostionicu, dok je na gornjem katu živjela mnogobrojna obitelj, opisuje nam Alen Beljan.

Povijesni dio priče

Kako im je ostalo sredstava, počeli su razmišljati o mlinu, kojeg tada nije bilo u Delnicama, već je najbliža bila vodenica na Kupi. Pripreme za gradnju počinju 1923., a austrijski inženjeri, koji su od temelja do krova sagradili mlin, živjeli su s obitelji Mihelčić, kako bi nadgledali izgradnju.

Mlin je građen nešto manje od godine dana i od početka je zamišljen kao električni. No, te 1924. godine nije bilo struje u Delnicama.

– Hidroelektrana Zeleni vir počinje s radom 1921., i kad su kretali s izgradnjom mlina, mislili su da će i struja do završetka gradnje doći do Delnica. No, 1924. godine najbliže žice bile su u mjestu Kupjak, 10 kilometara od Delnica.

Pokušali su se vezati žicama na parostroj, koji je bio na kraju Delnica, ali imali su prevelike gubitke, pripovijeda nam Alen Beljan. Napominje da u ovom trenutku priče postoji predaja kako su Mihelčići pomogli da se žice čim prije provedu do Delnica.

– Govori se da su plaćali radnike da kopaju kanale kako bi se što prije postavili stupovi na kojima će se provesti žice, a neki kažu da su sufinancirali i druge potrebne radove. Željko Laloš napisao je u knjizi »Zrnca delničke duše« da su vlasnici žarko željeli da se mlin otvori 25. kolovoza 1925., na dan otkrivanja spomen-ploče u čast kralja Tomislava.

No, prve trafostanice u Delnicama su izgrađene u jesen pa mlin počinje s radom 25. studenoga 1925. Mlin i pilana na rubu mjesta bila su prva dva objekta koja su dobila struju u Delnicama. Laloš je zapisao i da je kapacitet mlina iznosio 40 do 50 kilograma samljevenog zrna po satu, a mljeli su se pšenica, kukuruz, ječam, zob i raž.

Mlin je radio do 1960. godine, a s prekidima do 1965. kada potpuno prestaje s radom, zaključuje Alen Beljan. Time je zaključen povijesni dio priče, a kojim smo tek ušli u materiju. Jer, valja čuti i kako je mlin radio.

Kako je radio mlin

Graditelji su mislili na sve kako bi mljevenje proteklo lakše te proces mljevenja bio što brži.

Na mjestu današnje garaže, nekad je bio ulaz kojim su konji na kolima donosili pune vreće kukuruza, pšenice i drugog te bi se one vagale i prenosile u skladište.

– No, moj pradjed i mlinari nisu ih morali nositi, već su za to postojali liftovi. To je jedna od stvari koje su vrlo zanimljive u našem mlinu, uvodi nas u priču Nadia Beljan.

– U mlinu postoje četiri šuplje grede koje su povezane sa skladištem. Nakon vaganja žitarice bi se ubacile u posudu te metalnim lopaticama koje su bile u gredama dizale na prvi kat te se mlin s gornje strane punio.

Također, naš mlin ima dvije linije mljevenja, prvi mlin s dva mlinska kamena i drugi, koji je bio glavni, sa željeznim valjcima. Upravo su željezni valjci najskuplji dio mlina pa je zato na prvom katu u tom procesu prenošenja žitarica postojao magnet koji bi zadržao sve metalne predmete, koji su možda bili u vreći, poput kovanica, čavli i slično, a koji bi mogli oštetiti valjke.

Tako je u mlin padalo samo žito, a posebnim opuštačima se doziralo koliko će zrnja pasti. Valjci zatim melju, a samljeveno ide ispod samog mlina na lift kojim se ponovo prenosi na prvi kat gdje su dvije vrsta sita, slikovita je Nadia.

Ako je bilo potrebno samo prosijati samljeveno, koristilo se lijevo sito, koje bi bilo prekriveno platnom da pri okretanju sadržaj ostane u situ. Prosijano bi zatim odlazilo u šuplje cijevi i u prizemlje u vreće. Desno od njega se nalazi sito s malim rupama za fino brašno.

– Sito se nalazi na četiri elastična drva te se pri prosijavanju trese i prosijano pada u ormar, koji je posebno zanimljiv jer, na primjer, bio nam je tu jedan mlinar iz Martinova Sela i kaže da nikad tako nešto nikad nije vidio.

No, zaključak mlinara i nekih inženjera jest da je to sušara. Unutra je svaka polica ukoso i ima limenu klapnicu. Kad brašno pada, pune se gornje police dok klapnica ne popusti pod težinom brašna otvori se i propusti ga na nižu policu.

Vjerojatno je ponekad samo to prosipanje po policama bilo dovoljno da se brašno osuši. No, da bi to mogli provjeriti, na sušari su prozorčići koji su se mogli izvaditi kako bi se rukom probalo je li brašno suho, jer nije smjelo doći vlažno u vreće, pokvarilo bi se, opisuje nam Alen Beljan.

Po iskustvu su mlinari znali je li dovoljno suho, a ako nije bilo, mlin je imao i sustav ventilacije koji je dodatno sušio brašno te je ventilator kupio vlažan zrak i kroz posebnu cijev ga izbacivao iz mlina.

– Zrak bi ulazio ispod ormara-sušare te strujao između polica na kojima se nalazilo brašno i tako se sušilo. Mlinar bi ponovo otvorio prozorčić, provjerio je li sve u redu te bi kad se brašno osušilo »otključao« police koje su držale brašno i ono bi cijevima krenulo na prizemlje u vreće.

To je zadnji korak u postupku – od zrna do brašna, zaključuje Nadia Beljan. Time završava mlinarski dio priče, ali ipak ostaje još nešto.

Od zrna do pogače

Alen i Nadia uredili su prostor nekadašnje štale i gospodarske zgrade s veš-kuhinjom uz mlin te se on može iznajmiti za sastanke, teambuilding, druženja, a ondje održavaju i radionice s učenicima koji ih posjećuju.

– Mijesimo tijesto, radimo razne oblike, a na kraju dobiju toplo pecivo. Kako su prije posjetili mlin, time se proces koji ste vidjeli širi pa dobijemo radionicu od zrna do pogače, govori nam Nadia, a Alen kaže da su još dodatno proširili ponudu, kako bi se učenici mogli vraćati, pa su napravili i malu stolarsku radionicu.

– Nabavili smo projektor i platno pa djeci pokažemo dokumentarac kako su se nekad u šumi rušila stabla. U mlinu imamo i stolarski stol i stare alate, pilu »amerikanu«, svrdla i tako dalje pa im to pokažemo, a dobiju i drvene paketiće s kockama, pa poput LEGO kocki slažu kućicu koju ponesu doma, govori nam Alen Beljan.

Tako dolazimo do kraja naše pripovijesti, no treba dodati da potpisnik ovih redaka dugo negdje nije bio primljen tako srdačno kao u Popovićevu mlinu.

I zato, uz zvuke obrade »If i Were a Carpenter« Crvenih koralja i stihove – Kad bih bio mlinar ja, u mlinu starom, što bih tada predstavljao, u životu tvom, nema druge nego preporučiti da dođete u mlin i uživo pogledate zašto je on pravi mali »dragulj« Delnica i Gorskoga kotara.

Željezne valjke mlina napravila mađarska brodograditeljska tvrtka Ganz Danubius

Mlin sa željeznim valjcima napravila je mađarska tvrtka Ganz Danubius koja posluje i danas te se bavi brodogradnjom. No, što sad? Tvrtka k’o tvrtka. Jest, ali zanimljivo je da je imala svoj udio u povijesti »3. maja«.

Tako nam kaže Alen Beljan, a čini se i da imamo povijesnu potvrdu za to, osim ako se ne radi o različitim tvrtkama istoga imena. Naime, dr. sc. Nana Palinić u radu »Arhitektonska baština Brodogradilišta Danubius/Ganz-Danubius/Cantieri Navali del Quarnaro/3. Maj« napisala je da su gradske vlasti, nakon gašenja brodogradilišta koje je pokrenula njemačka tvrtka Howalds Werke iz Kiela, 1905. godine raspisale natječaj kako bi se brodogradilište ponovo aktiviralo te je izabrana ponuda mađarskih industrijalaca Danubiusa, Schoenichena i Hartmana iz Budimpešte.

Oni su 1906. proširili i osuvremenili brodogradilište pod imenom Danubius. Ubrzo se brodogradilište udružuje s budimpeštanskom ljevaoničko-strojarskom tvrtkom Ganz & Co. te od 1911. posluje pod imenom Ganz-Danubius.

Između 1910. i 1912. uspješno je okončana daljnja modernizacija brodogradilišta, uklonjene su brdske kosine, nasuta obala, izgrađena dva nova navoza, dva željezna mosta, niz radionica, priručne ambulante, vatrogasna zgrada, a cjelokupni je prostor proširen.