DELNICE – Nakon nedavne premijere u Rijeci novi dokumentarac Mirte Mataije i Gorana Zaborca, film »Dom za zauvijek« prikazan je i u Delnicama, i to u Gradskoj knjižnici »Janet Majnarich«. Dugi pljesak svih nazočnih po završetku projekcije najbolji je indokator uspješnosti ovog filma nakon kojeg svakom gledatelju postaje jasno koliko zla može čovjek nanijeti životinjama, ponajprije svojom bezobzirnošću, surovošću i nedostatkom bilo kakve empatije za živa bića. Najdojmljiviji trenuci ovog dokumentarca baš su oni najfilmičniji i najdokumentarističkiji – scene i slike kad su uhvaćeni krajnje tužni pogledi i položaji tijela zlostavljanih pasa. Bez jedne jedine riječi, bez pojašnjenja i objašnjenja, bez teksta – sve je jasno. Tuga u očima tih nesretnih pasa nije prirodna i nije nastala sama od sebe. Stvorio ju je čovjek. Onaj koji bi životinjama trebao pomagati.

Gran Zaborac snima jednu od volonterki / Foto M. MATAIJA

Večer suza

Kako bi ispričao svoju novu dojmljivu filmsku dokumentarističku priču par Mataija – Zaborac za sugovornike je ovaj puta odabrao volonterke i ljubiteljice životinja (Nina Rosić, Aleksandra Pleša i Diana Primožić) te im uz scene njihove svakodnevne borbe za dobrobit životinja dodao i mučnu priču vezanu za pokušaj spašavanja životinja s potresom pogođenih područja Banije. Kombinirajući priče iz »obične« svakodnevice s onima iz potresom pogođenih područja na kojima i ljudi, a kamoli životinje, žive u užasnim uvjetima, autori su uspjeli složiti priču koja odiše osjećajima vidljivim ne samo u spomenutim fotografijama i scenama već i u izjavama glavnih junakinja ovog filma, često izrečenih kroz suze poput one kad Aleksadra Pleša očajno pita »Kako možeš udariti životinju? Kako možeš šutirati štene«, ili kad kroz suze Nina Rosić priznaje kako joj je najteže to što se nekima od pasa koje je na Baniji vidjela nije uspjela vratiti i spasiti ih, a obećala im je da će to učiniti.

«Dom za zauvijek« snažan je dokumentarac o volonterima i njihovoj ljubavi i predanosti da svijet učine boljim mjestom za životinje, a to znači i za ljude. No, to nije nimalo lak zadatak jer s jedne je strane puno bezdušja i nemara, a s druge još uvijek premalo onih kojima je pomoć životinjama, kako je rekla u jednom trenutku Nina Rosić, smisao života. I baš zato ovaj je film vrijedan svake pažnje te zaslužuje što širi auditorij, posebno među mladima i najmlađima kako bi ih se od malih nogu odgajalo tako da shvaćaju kako su životinje bogatstvo i kako ih treba štititi, a ne ih zanemarivati ili, što je još gore, mučiti ih i na njima se iživljavati.

»Dom za zauvijek« privukao je pažnju Delničana / Snimio M. KRMPOTIĆ

Prijenos stvarnosti

Sve to u manje od 45 minuta svog novog dokumentarca uspjeli su poručiti i iskazati Mirta Mataija i Goran Zaborac, koji se od prvih sekvenci uspješno kreću granicom između igranog i dokumentarnog filma. Naravno, zasluge za to pripadaju i »glumcima«, odnosno spomenutim volonterkama koje su, posebno kad ne govore u kamere, spontane i prirodne, što cijeloj priči daje onaj koristan i često tako potreban »dodir« igranog filma. No, to je režirano s mjerom i ukusom, pa niti jednog trenutka priča ne ide u smjeru glumatanja i nametanja stavova. Baš suprotno, najčešći dojam je kako ustvari svjedočimo, nazovimo to, direktnim prijenosom stvarnosti. Drugim riječima, slike i zvuk pričaju nam svoju priču potvrđujući čistu dokumentarističku srž filma koji plijeni i pratećom glazbom, No, to i nije čudno zna li se da je korištenje svog briljantnog surf rock-zvuka dozvolio trojac LHD, jedan od ponajboljih svjetskih surf rock-bandova s čijeg je novog albuma nazvanog »Off the Greed« glazba ovog filma.