DELNICE – Nakon 27 godina Delničani su opet na vrhu Kilimanjara! Učinili su to Marino Kezele i Josip Merle, članovi HPD “Petehovac” koji su u veljači ove 2023. godine ostvarili uspon na najveći vrh Afrike na kojem su prije njih, 16. kolovoza 1996. godine, bili Slaven Pleše, Mario Kanjer, Hrvoje Babić i Bruno Stipaničić, članovi tadašnje ekspedicije HGSS-a Delnice.

Kezele i Merle su članovi delničkog HPD-a Pethovac, a na ideju da krenu put Afrike došli su, kaže nam Kezele, na jednoj potpuno običnoj jutarnjoj kavi.

– I Josip i ja već smo obiši podosta toga u Europi pa nam se kao neki izazov nametnulo da pokušamo krenuti i van Europe. Nismo željeli ići sami, a tražeći mogućnost došli smo na internetu do Extreme Summit Teama iz Beograda koji je spremao ekspediciju na Kilimanjaro. Kontaktirali smo ih i saznali da mogućnost postoji te da za uspon u veljači imaju uz tri alpinista iz Beograda, deset članova splitskog HPD-a Mosor te dvije alpinistice iz PD-a Dicmo, mjestašca kraj Splita. Prijavili smo se i mi i tako je počelo.

Nekih posebnih priprema nismo imali. Josip trenira trčanje, a ja sam stalno u pokretu i nahodao sam u zadnjih mjesec i pol dana prije odlaska za Afriku oko 200 km čime sam dodatno pojačao kondiciju, što se pokazalo jako korisnim pri usponu. Iz Europe smo avionom stigli do grada Arusha koji je dva i pol sata udaljen od NP Kilimanjaro na čije se područje može doći samo preko neke od tamošnjih lokalnih agencija koje u potpunosti pokrivaju sve elemente uspona pa tako, primjerice, svaki od sudionika dobije svog rezervnog nosača koji vas prati sve do završnog dijela uspona noseći opremu od maksimalno 15 kg. Također, u svakom od tri kampa koliko ih ima do podnožja Kilimanjara, osiguran je kvalitetan smještaj.

Prema Nacionalnom parku krenuli smo 4. veljače. Ulaz je na 1.800 metara nadmorske visine, a pred vama su tri kampa – Mandara Hut na 2.720 metara, Horombo Hut (3.720) i Kibo Hut (4.720) iz kojeg se kreće na vrh, odnosno Uhuru Peak koji je na 5.895 metara nad morem. Uspon na Kilimanjaro je moguće izvršiti iz sedam smjerova, a mi smo išli Maranga rutom koja je najbrža, ali i najzahtjevnija pa je postotak upjeha onih koji krenu tom rutom i dođu do vrha tek 65 posto. Mi svi iz naše grupe uspjeli smo doći do vrha! Prvog nam je dana trebalo 5-6 sati do Mandara Huta.

Merle i Kezele na vrhu Afrike

Krajolik je na toj visini lijep, tu još ima prašume pa vidite egzotične ptice, majmune i slično. Drugi dan do Horombo Huta trebalo nam je također oko šest sati za 11 km, a promjena krajolika je već bila uočljiva jer je u pitanju najčešće čisti kamenjar. No, pogledi su na toj visini već predivni pa se može uživati u izlasku i zalasku sunca i pejzažima kod kojih je najzanimljivije to što su oblaci – ispod tebe. Tu smo ostali dva dana radi aklimatizacije te potom krenuli na uspon prema Kibo Hutu gdje je krajolik čista kamena pustinja s nešto pijeska koji ti itekako smeta ako dođe do vjetra. Također, tu se javljaju velike promjene u vremenu u vrlo kratkim razmacima. Primjerice, sunce koje lijepo sija u roku od pet minuta prekriju oblaci, temperatura padne… za tih devet km od Horombo Huta do Kibo Huta trebalo nam je oko 6 sati laganog hoda.

No, tu već uzbuđenje raste jer je Kibo Hut posljednje ishodište prije uspona na Uhuru Peak, vrh Kilimanjara. Koliko je bilo moguće zbog hladnoće i uzbuđenja smo se odmorili tih 5-6 sati, neki i odspavali, a nešto nakon ponoći krenuli smo u taj završni uspon koji je i najteži jer je riječ o usponu od 45 stupnjeva koji ide rubom kratera. U odnosu na sve do tada to je bio najzahtjevniji zadatak i sve prije toga djeluje kao šetnja jer tim obronkom se podižeš doslovce za punih tisuću metara. Najteži dio je 5.685 metara visoki Gilmans Point smješten na obronku kratera.

Na svu sreću vrijeme i temperatura bili su odlični, ali su napori zaista veliki. Moraš hodati desetak metara pa staneš i moraš odmoriti. Tih šest kilometara do vrha su takvi da doslovce za jedan kilometar treba jedan sat hoda, a znaju se javiti i problemi s povraćanjem, probavom, glavoboljom. Na svu sreću ja i Josip nismo imali ama baš nikakvih problema, osim umora i teškoća u disanju zbog visoke nadmorske visine. Kad dođeš do ruba kratera, a to je Gilmans Point, do samog vrha treba još 200 metara za što nam je trebalo još sat i 45 minuta jednog ipak laganijeg uspona. Na vrhu smo oboje bili u 7.47. sati, u četvrtak, 9. veljače. Na vrhu smo uživali pola sata jer se više i ne može, što zbog opasnosti od visinske bolesti, što zbog činjenice da vodiči traže da se krene natrag. Naravno, ostvarenje cilja, kao i pogled koji se pruža s vrha Afrike, najveća su moguća nagrada za sav trud – rekao je Marino Kezele.

O iskustvima osvajanja najvišeg vrha Afrike večeras će u 18 sati u Gradskoj knjižnici Janet Majnarich u Delnicama kroz predavanje nazvano “Ledenjaci Kilimanjara – na krovu Afrike” govoriti Josip Merle i Marino Kezele.

Novi projekti

Na pitanje što dalje Kezele kaže kako je neki okvirni cilj vrhovi sedam kontinenata, a realizacija ovisi o novcu, slobodnom vremenu, raznim drugim mogućnostima… Ovo iskustvo je nezaboravno pa ćemo ga pokušati ponoviti i proširiti. Najbliži nam je Mont Blanc (4.888), a osobno bih radije išao na Elbrus (5.642) vrh između Rusije i Gruzije na kojem nitko s ovog naših područja nije bio – rekao je Kezele.