Bolje se skršiti ko kvarnerska bura o lukobran | nego se vući lijenim godinama uz nezamjetnost i šutnju, piše i tvrdi Davor Grgurić, delnički književnik, pjesnik i kantautor, čuvar lokalne baštine i svestrani kulturni radnik.

Ovi stihovi istaknuti su komadići njegove lirske zbirke »Kamov bi nam zamjerio štošta«, omaža Rijeci i njezinom najvažnijem pjesniku koji je nedavno predstavljen riječkoj publici, a koji kroz lik i djelo Janka Polića Kamova premošćuje veze burne riječke povijesti i sadašnjosti, nalazeći u tim vezama instinkt za buntom i nepristajanjem na društvenu učmalost.

Kamovljeva goranska ljubav

Upravo je buntovništvo jedan od motiva djela koje u Grgurićev opus ulazi kao njegova dvanaesta knjiga i sedma zbirka pjesama. Vješt u baratanju ne samo različitim dijalektima – čakavskim, štokavskim i kajkavskim, već i raznovrsnim govorima Gorskog kotara – delničkim, lokvarskim, skradskim, brodmoravičkim, ovaj goranski poliglot i kulturni multipraktik navodi kako je upravo Kamov prava referenca za postavljanje kritičkog okvira prema regulama, anomalijama i nepravdom današnjeg vremena.

– To je knjiga koju sam posvetio Rijeci, a u kojoj kroz Kamova progovaram o aktualnim političkim i socijalnim problemima Hrvatske. Ova zbirka je malo specifična jer sam u njoj htio biti buntovan, tako da u njezinom prvom dijelu pišem kao da sam iz Kamovljevog vremena. Već u »Kipu na Kontu«, prvoj pjesmi zbirke u kojoj se nalazi sedamdesetak pjesama, parafraziram samog Kamova, a posebno mi je zanimljiva bila veza između njega i Gorskog kotara što je nešto o čemu se malo zna. Jedina njegova evidentirana ljubav, koju u svojim djelima naziva »Kitty« bila je Katarina Radošević koja je živjela u Lokvama, a s čijim je bratom Kamov bio veliki prijatelj i zbog kojih je dolazio u Gorski kotar.

U tom dijelu knjige pišem kao Kamovljev suvremenik, čak se njemu i obraćam. Navodim kao da smo gimnazijalci, da se kupamo na Pećinama, da idemo na gala prijeme, promatramo društvena događanja, čitamo novine koje stižu iz Beča i Pešte. Rijeka je tada bila jedan mondeni grad s europskom kulturom i to u zbirci želim evocirati. Također, spominjem Karolinu Riječku, Guvernerovu palaču, Lupisa i Whiteheada, torpedo, ali i bana Jelačića, Franca Jozefa i Mariju Tereziju, Mađare, D’Annunzija i brojna zbivanja i ličnosti iz riječke povijesti koju jako volim i cijenim, navodi Davor Grgurić koji je stihove na standardu posijao riječima goranskih govora i prigodnim pozivanjima na fragmente iz goranske kulturne predaje.

Drugi dio knjige u kamovljevskom duhu kritizira socijalne pojave i prilike u Hrvatskoj, izravno prozivajući zadovoljavanje mediokritetom, malograđanštinu i rezigniranost. Autor je prijemom zbirke, izdane pri riječkom ogranku Društva hrvatskih književnika i pod pokroviteljstvom Grada Rijeke, izrazito zadovoljan, posebno njezinim odjekom u književnim krugovima. »Kamov bi nam zamjerio štošta« tako je ušla u najuži izbor nacionalnih književnih nagrada »Zvonko Milković« i »Neretvanska maslina«, a kraj tek protekle godine Grguriću je donio još jedno značajno priznanje, ovog puta u drugom žanrovskom izričaju. Na manifestaciji Dani Franje Horvata Kiša održanoj u zagorskom Loboru, književnik je među kolegama iz cijele Hrvatske osvojio nagradu za svoj putopis »O vratima i Pragu. O praškim vratima« koji tematizira veze između praške i češke te hrvatske kulture.

– Nije prvi put da sam tamo dobio nagradu, udruga »Kajkavsko spravišče« i njihov časopis KAJ već godinama imaju natječaje za putopise, što je forma koju volim. Posebno mi je drago da je nagrađen moj književni putopis o Pragu gdje sam boravio na početku prošle godine, a glavni motiv za putovanje bila je moja suradnja s češko-američkom književnicom, prijateljicom i kolegicom Bronislavom Volkovom čije sam zbirke pjesama prevodio na hrvatski jezik. Inače praška je kultura kroz povijest bila vezana za hrvatsku kulturu, bili smo pod istom krunom Habsburgovaca, tamo su odlazili naši studenti, miješale su se ideje slavenstva, tako da me Prag oduvijek fascinira, izdvaja pisac.

Poticaji mladim autorima

U godini iza nas pod Grgurićevom palicom objavljena su i dva izdanja »Književne Rijeke«, časopisa kojeije obnovio nakon zasjedanja na čelo riječkog DHK-a prije četiri godine. U njima se objavljuju autori s riječkog i županijskog područja, ali i cijele Hrvatske i to u zbilja raznovrsnim literarnim izričajima – esejima, prozi, putopisima, poeziji, tekstovima na dijalektima, prijevodima i osvrtima, a naš sugovornik navodi kako mu je u cijelom poduhvatu posebno drago što može surađivati sa značajnim imenima hrvatske književne scene.

– »Književna Rijeka« pokrenuta je još 1996. godine, no krajem prošlog desetljeća časopis je faktički bio ugašen i nije bilo govora o tome da se ponovno pokrene. Dugo su me nagovarali da preuzmem riječki DHK i taj program, a sebi sam u zalog stavio da u tom mandatu časopis moram oživjeti. Zadržao sam prethodnu koncepciju koja mi se sviđala, pogotovo taj dio koji njeguje i regionalnu, domaću besedu, tekstove na čakavskom, pa i kajkavskom.

Nakon čekanja prvih natječaja, prijava, dobivanja sredstva, »Književna Rijeka« je ponovo krenula, a jako me veseli da nam se javljaju ljudi poput akademkinje Sibile Petlevski, članova DHK-a iz cijele Hrvatske, pa i Hrvatskog društva pisaca. Svi su dobrodošli, uvijek smo otvoreni i za studentske radove jer smatram da je uloga ovakvih časopisa, što znamo i kroz povijest književnosti, da u njima kreću studenti kojima je objavljivanje radova veliki motivator za daljnje pisanje.

Zato surađujemo i s Filozofskim fakultetom u Rijeci, u više navrata smo ondje ugošćavali autore i imali promocije, spominje Grgurić koji književnost uspijeva približiti i onim mlađim čitateljskim i spisateljskim naraštajima.

Preko etno-udruge »Prepelin’c« kojoj je također na čelu, ovaj je Delničan u studenom uspješno organizirao još jedne književne susrete »Od mora do gora« namijenjene goranskim osnovnoškolcima. Odjeci su ponovno bili i više nego pozitivni.

– Škole to vole jer dovodimo jaka književna imena, a često im u goste dolaze lektirni pisci i oni čija se djela nalaze u udžbenicima.

Učenicima je to zgodno jer ostvaruju direktan susret s autorima, imali smo Božicu Jelušić, Biserku Goleš Glasnović, Tomislava Domovića, a pošto su mnogi od književnika profesorske vokacije, onda ta književna predstavljanja ujedno budu i interaktivna predavanja na kojima djecu potičemo na pisanje, pogotovo na dijalektu.

U delničkoj su se školi djeca posebno pripremila pa su nam pokazivali svoje stripove i priče i vjerujem da im je bilo poticajno razgovarati s književnicima jer znamo i pamtimo koliko je i nas motivirao dolazak nekih od sad već legendarnih autora koji su dolazili u naše škole. Ti su susreti postali i tradicija, puno nas je škola uvrstilo u svoj kurikulum i nastavni plan, zadovoljno će Davor Grgurić.

Goransko glazbeno i etnografsko naslijeđe

Među njegovim ostalim radom i angažmanom valja spomenuti i kantautorsko-pjevački impuls, odnosno zapažene i nagrađene nastupe na festivalu Čansonfest, kao i uspješne organizacije Međunarodnih smotri svirača heligonki i malih instrumentalnih sastava Gorskog kotara koje već okupljaju glazbenike iz regije, Istre i Slovenije.

Nadalje, Grgurić već više od 15 godina na blagdan Ivanja oživljava stari običaj »Ivanjskih krijesnica« u kom goranske djevojke izrađuju cvjetne vijence te ih bacaju na krov kuće u nadi ondje ostati i nagovijestiti za koliko će se godina udati. U sklopu rada etno-udruge nalazi se i upravljanje Hišom Rački – najstarijom delničkom kućom iz druge polovice 18. stoljeća u kojoj se nalazi fina etnografska zbirka.

Unutra su sačuvane starine, odjeća, alati i drugi predmeti iz svakodnevne upotrebe kojih je predsjednik »Prepelin’ca« sakupljao dugi niz godina, a koju na zahtjev gostima otvara čuvarica Hiše Dušanka Crnković. Ipak, Grgurić se nada kako ovaj izložbeni prostor neće dugo ostati glavna muzejska atrakcija koja će interpretirati kulturno naslijeđe Delnica i ostatka Gorskog kotara.

– Prije dosta godina došao sam do ideje osnivanja Etnografskog muzeja u kom bi bili pohranjeni predmeti iz cijelog Gorskog kotara, on bi bio preko puta Hiše Rački, u zgradi koju zovemo starom pučkom školom. Grad Delnice je već dao izraditi arhitektonski nacrt za obnovu kuće u koju bismo smjestili više postava koji bi svjedočili o životu nekadašnjih Gorana, i siromašnih i bogataša, no taj projekt nažalost stoji.

Etno zbirka Kuće Rački / Foto Marko Gracin

Imao sam lijepih obećanja i još uvijek sam u kontaktu s ljudima koji bi bili voljni darovati predmete kada bi se muzej osnovao, jer u Hišu Rački ne možemo staviti ono što u nju ne stane ili što se u njenu zbirku ne uklapa. Lič, Lokve, Brod Moravice imaju lijepe zbirke, ali to su mjesne zbirke s predmetima iz tih mjesta, a udruzi Prepelin’c predmete su donirali ljudi iz Prezida, Lukovdola, Skrada, Vrbovskog, Lokava, Mrkoplja zbog čega muzej s takvom zbirkom mora biti goranski, ističe.

Nova književna izdanja

Uz sve nabrojeno, goranski kulturnjak nastavlja i novinarski rad na Radiju Gorski kotar na kom 23. godinu vodi etnološku i dijalektalnu emisiju »Radio Ž’rjoafka«, a kroz koju je ugostio oko 800 kazivačica i kazivača iz cijelog kraja. Poslijepodnevni sati srijede i dalje su termin u kojem se može saznati mnogo o goranskoj kulturi, tradiciji i povijesti i to na raznovrsnim goranskim govorima, od Prezida do Vrbovskog.

– Baš ove jeseni sam srušio rekord emisije po starosti kazivačice, jer sam snimio razgovor s najstarijom Delničankom Slavicom Raspor koja je u 105. godini života. Prethodno sam razgovarao s gospođom Marijom Kovač iz Prezida koja je u tom trenutku imala 103 godine, a u Bukovom vrhu sam intervjuirao vitalnog Josipa Grgurića komu je tada bila 101 godina, napominje Davor koji za ovu godinu priprema nova književna postignuća i izdanja.

– U Mariboru se radi slovenski prijevod moje zbirke pjesama »Zalog sidrenja«, a uskoro ću objaviti zbirku pripovijedaka »Nizvodne i uzvodne priče« koja je već u tisku, najavljuje naš sugovornik.

Kakav otac, takva kći Tragom stvaralačkih stopa oca Davora nastavlja njegova kći Berislava Srna Grgurić, sedamnaestogodišnja gimnazijalka čiji je kulturno-umjetnički rad također prepoznala struka i lokalna zajednica. Naime, Srnu najviše zanima gluma, za svoj je nastup na učeničkom natjecanju Lidrano u kategoriji dramsko-scenskog stvaralaštva 2023. godine nagrađena kao najbolja u državi, no strano joj nije niti pero, bilo ono beletrističko ili novinarsko. Srna i Davor Grgurić / Foto Marko Gracin – Kao mala sam pisala pjesme, a tata me još u prvom razredu prijavio na natječaj »Moja prva knjiga« na kojem sam dobila svoju prvu nagradu. Od osnovne škole sam se držala umjetnosti, a sada kada pohađam Gimnaziju Andrije Mohorovičića u Rijeci pišem za novinarsku skupinu, to su intervjui, reportaže s događaja iz škole ili kazališni osvrti objavljivani u online časopisu. Najviše me zanima kazališna umjetnost, točnije gluma. Prije dvije godine sam prošla na Lidranu na državno natjecanje, lani sam prošla na županijsko, a ove godine zajedno s profesorom pripremam novu ulogu, kaže mlada kreativka koja se nada kako će nakon srednjoškolskog školovanja svoju strast nastaviti slijediti na Akademiji dramskih umjetnosti.