LIČ – Proglašenje štokavskog bunjevačkog govora mjesta Lič nematerijalnom baštinom UNESCO-a, odnosno njegovo stavljanje na Listu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara, još je jedno priznanje jezičnoj tradiciji Hrvatske, u ovom slučaju onog njezinog dijela vezanog uz bunjevačko štokavsko narječje.

Odlukom UNESCO-a, to priznanje obuhvaća sve one krajeve u kojima taj bunjevački štokavski još postoji – Senj, Novi Vinodolski, dijelovi Like, Subotica, Baja, gradić u Mađarskoj… – a jedino goransko mjesto, koje je s pravom pridruženo spomenutima je Lič, naselje nedaleko od Fužina u kojem već godinama nekoliko entuzijasta, na čelu s Draženom Starčevićem, brine o očuvanju svih dijelova povijesti ovog mjesta. Kroz rad Etnografskog društva »Sv. Juraj« te osmišljavanje i postavljanje izuzetno kvalitetne etnografske zbirke učinjeno je iznimno puno, a novo priznanje koje dolazi s najviše svjetske razine, ističe Dražen Starčević, itekako raduje.

Spreman materijal

– Uz, na sličan način, zaštićen govor Čabra, ovo je novo priznanje goranskoj jezičnoj tradiciji i svima nama koji radimo na njezinom očuvanju i proučavanju. Naravno, ponosni smo što je naša bunjevačka štokavština proglašena nematerijalnom baštinom, a posebno bih zahvalio dr. Mirjani Crnić Novosel koja nam je, radeći svoj doktorat o štokavskim ikavskim govorima na području Liča, Mrkoplja i Sungera, puno pomogla pri izradi monografije koja će uskoro biti tiskana. Baš zahvaljujući njezinom radu i materijalu pripremljenom za našu monografiju, mi smo, kad je započela priča o kandidaturi bunjevačke štokavštine kao nematerijalnog kulturnog dobra, imali u potpunosti spreman materijal, odnosno sve što je potrebno za prijavu za tu kandidaturu, govori Starčević kojeg smo, naravno, upitali što je s Mrkopljem koji također govori ikavskom štokavštinom.

Odgovor je jednostavan: znanstvenim radom dr. Crnić Novosel dokazano je da mrkopaljska štokavska ikavica nema obilježja koja su karakteristična za bunjevačke govore.

Bez dodirnih točaka

– Mrkopalj i Lič, po dosada poznatim dokumentima, zajedno se spominju u Darovnici Martina Frankopana iz 1477. godine. Iako su i jedno i drugo mjesto svojevrsne štokavske enklave okružene kajkavskim i čakavskim narječjima, ipak postoje znatne razlike u govoru. Gledajući od naseljavanja, ova dva mjesta nisu imala dodirnih točaka (cesta i puteva) koje bi ih spajale. Geografski odvojene planinskim masivom Bitoraja, a živeći u podjednakim životnim uvjetima, stvarali su iste vrijednosti, pa nije bilo interesa za povezivanje u smislu robne razmjene ili trgovine, te na taj način nije bilo međusobnog utjecaja na govor i običaje. Nažalost, u prijašnjim opisima stanovnika Gorskog kotara nitko si nije dao previše truda kako bi podrobnije proučio različitosti unutar štokavskog narječja koje Ličani i Mrkopaljci, u međusobnom dijalogu, dobro primjećuju. Mrkopaljci za nas tvrde da mi »zatežemo« u govoru, a nama se pak čini da oni »zatežu«. No, najbitnije da se, bez obzira na sve razlike, itekako dobro razumijemo, govori Starčević dodajući da je ovim priznanjem na vrijednosti dobilo cjelokupno područje Općine Fužine koje je mali jezični biser i raritet.

Naime, u krugu od svega desetak kilometara smjestila su se sva tri hrvatska narječja – u Liču govore štokavski, u Fužinama i Vratima »vlada« kajkavski, a Benkovac Fužinski i Slavica su i dalje oaze čakavštine! Definitivno, na području Općine Fužine znaju kako sačuvati svoj jezik, a istodobno ostati otvoreni prema svijetu.

Štokavska akcentuacija iz 17. stoljeća

Otkud bunjevački u Liču, govore nam povijesni podaci. Lič, jedno od najstarijih goranskih naselja, u prvim se za sada poznatim dokumentima spominje još 1364. godine, a od 1605. postaje stalno naseljeno mjesto dolaskom Bunjevaca koji tu dolaze na poziv grofova Zrinskih. U sklopu prve velike seobe Bunjevaca, Lič naseljavaju brojne obitelji podijeljene u tri skupine, a nazivaju se Skorupovićevi (ljudi predvođeni knezom Tomicom Skorupovićem), Gvozdenovi (ljudi kneza Gvozdena Sladojevića) i ljudi kneza Damjana Krmpotića. Iz tog prvog vala doseljavanja Bunjevaca u Lič danas je jedino preživjelo prezime Budiselić.

Druga seoba dogodila se 1627. godine i ti doseljenici sa sobom, o čemu postoje povijesni podaci, donose posebnu štokavsku akcentuaciju i to je, ustvari, temelj te i današnje bunjevačke štokavštine. Od te je, dakle, seobe, ostao u Liču i današnji jezik i niz prezimena (Starčević, Radošević, Maras, Šojat…) koja su preživjela više od četiri stoljeća.