Dvadeseti Dani Franje Račkog, znanstveni skup koji je prije dva desetljeća inicirala i pokrenula Udruga »Dr. Franjo Rački« Fužine, pretvorio se tijekom posljednjih dvadeset godina u vrlo zanimljivo, pažnje vrijedno i cijenjeno druženje stručnjaka.

U početku su ti znanstveni skupovi bili vezani isključivo uz život i djelo dr. Franje Račkog, uglednog hrvatskog intelektualca – podrijelom Fužinarca – ali je vremenom krug tema bitno proširen pa su se iz godine u godinu obrađivale različite teme bitne za goransko područje. Tako je bilo i s jubilarnim znanstvenim skupom koji je za temu imao trenutačno demografsko stanje u Gorskom kotaru, pri čemu je iznesen i niz zanimljivih podataka, od kojih neke u ovom tekstu prenosimo i našim čitateljima.

Demokratski procesi

Dr. sc. Sanja Klempić Bogadi i dr. sc. Ivan Lajić (Institut za migracije i narodnosti, Zagreb) progovorili su o suvremenim demografskim procesima u Gorskom kotaru, naglasivši kako je to prostor specifičnih prirodno-geografskih uvjeta koji su uz povijesno geografske procese značajno utjecali na naseljsku mrežu i društveno-gospodarski razvoj. Osnovna značajka demografskog razvoja Gorskog kotara u posljednjih 70 godina jest smanjivanje ukupnog broja stanovnika, tako da se od 1953., kada je bilo 39.396 stanovnika, do 2021. kada ih je bilo 18.954, njihov broj prepolovio! Posljednje međupopisno razdoblje je pokazalo nastavak nepovoljnih demografskih procesa – depopulacije, negativnog prirodnog kretanja i starenja. U ovom razdoblju je Gorski kotar izgubio 17,6 posto stanovnika, te svi goranski gradovi i općine bilježe depopulaciju, jedino se razlikuju po intenzitetu. Od 256 naselja, 45 ih je bez stanovnika, 77 naselja ima do 10 stanovnika, 101 naselje broji između 11 i 100 stanovnika, 30 naselja između 101 do 1000 stanovnika, a samo su tri naselja s više od 1000 stanovnika. Disperzirana naseljenost s velikim brojem malih naselja i bez značajnijeg regionalnog urbanog centra, predstavlja već desetljećima ograničavajući čimbenik gospodarskom razvoju ove regije – zaključili su Klempić Bogai i Lajić.

Demografska bilanca

Njihove je stavove kroz svoje predavanje potvrdio dr. sc. Dražen Živić (Institut društvenih znanosti »Ivo Pilar«, Zagreb) koji je govoreći o demografskoj bilanci i općim kretanjima stanovništva Primorsko-goranske županije za razdoblje od 2011. do 2021. godine rekao kako se jasno uočava da je Primorsko-goranska županija zahvaćena snažnom ukupnom depopulacijom i da je u cjelini karakterizira jaka depopulacija kao tip intenziteta međupopisne promjene, s tim da postoje značajne unutaržupanijske prostorne razlike između Gorskog kotara i Grada Rijeke kao izrazitih depopulacijskih prostora s demografskim izumiranjem i kvarnerskog Primorja i kvarnerskih otoka sa slabom depopulacijom kao tipom međupopisne promjene.

Administrativni i geografski prostor Primorsko-goranske županije (3588 km2) obuhvaća 6,35% kopnene površine Republike Hrvatske te ima raznolika prirodno-geografska, povijesna i društveno-ekonomska obilježja, što je signifikantno utjecalo na prošle, ali i aktualne diferencirane demografske trendove, pojave, odnose, strukture i procese unutar županije, odnosno između njezinih najvažnijih prostorno-geografskih (otočnih, obalnih i gorskih) cjelina: Gorskog kotara, kvarnerskog Primorja, Kvarnerskih otoka i Grada Rijeke, rekao je dr. sc. Živić.

Kratki uzlet

Kako se sve to odražava na terenu, jasno je i precizno progovorio profesor Davor Kauzlarić (Osnovna škola Ivanke Trohar, Fužine) koji je temu demografije obradio s naglaskom na općinu Fužine i broj učenika tamnošnje osnovne škole.

– Podaci pokazuju da je od osnutka škole postojala uzlazna linija u broju djece koja traje negdje do početka 1. svjetskog rata, uz gotovo 500 školskih obveznika u pojedinim godinama, a od tada je broj polaznika škole značajno manji. Rat smanjuje broj učenika, a nakon toga i velika gospodarska kriza 30-ih godina 20. stoljeća, zbog koje se ljudi u fertilnoj dobi sele u prekomorske zemlje – SAD, Australiju, Južnu Ameriku. Ovaj nedostatak stanovništva još se u punoj mjeri ne osjeća ni nakon završetka 2. svjetskog rata, unatoč žrtvama i selidbama stanovništva u vremenima rata i poraća. Tako 60- ih godina 20. stoljeća bilježimo nove rekorde učenika u školama. Sve zajedno je na području općine Fužine oko 300-tinjak djece u prosjeku u školi. Pad koji će trajati gotovo bez prekida počinje u 70-im godinama 20. stoljeća, kada se zbog manjeg broja učenika smanjuje broj razreda u područnim školama OŠ Ivanke Trohar Fužine. Kratki uzlet omogućavaju prognanici i izbjeglice koji popunjavanju školu 90-ih godina. On prestaje nakon 2000. godine, otkad se bilježi daljnji pad koji na kraju dovodi do zatvaranja područnih škola u Vratima 2014. i u Liču 2021. Sadašnji demografski pokazatelji ne daju nam puno razloga za optimizam i jedino čemu se zasad možemo nadati je usporavanje stope pada broja učenika – zaključio je prof. Kauzlarić na skupu čiju organizaciju, već po tradiciji, potpisuju Hrvatska akademije znanosti i umjetnosti Zavod za povijesne i društvene znanosti u Rijeci s područnom jedinicom u Puli, Udruga »Dr. Franji Rački« Fužine i OŠ Ivanke Trohar Fužine.

Budućnost nije blistava

Da budućnost nije blistava, potvrdio je i dr. sc. Robert Skenderović, znanstveni savjetnik Hrvatskog instituta za povijest koji je kroz predavanje »Stanovništvo Gorskog kotara u ranome novom vijeku i 19. stoljeću – od predmodernoga društva do prvih promjena uzrokovanih modernizacijom« progovorio o povijesnim uzrocima sadašnjeg stanja.

U antici i ranom srednjem vijeku gorovitost, neprohodnost, pa i klimatska negostoljubivost prostora Gorskog kotara nisu omogućavali snažniji demografski razvoj toga kraja. Tek u razvijenom srednjem vijeku povezivanje primorskih luka s panonskim prostorom dovelo je do razvoja značajnijih naselja na važnim prometnim pravcima. Upravo taj prometni položaj nastavio je igrati važnu ulogu i u kasnijim stoljećima. Zbog toga su prostor Gorskog kotara nastojali pod svojom vlašću održati prvo pripadnici ugledne velikaške porodice Frankopana, a od polovice 16. stoljeća i Zrinskih. Krajem 16. stoljeća dolazi i do stabilizacije stanovništva zbog smanjenja opasnosti od osmanlijskih napada. Zadnji veliki valovi naseljavanja dogodili su se početkom 17. stoljeća, kada na prostor Gorskog kotara doseljavaju pravoslavni Vlasi (Srbi) i katolički Bunjevci (Hrvati). Već u 18. stoljeću trgovina žitom, drvom, stokom i rudama nastavlja jačati važnost ovog prostora, što je omogućilo nastavak gradnje prometne infrastrukture i razvoja naselja. Razdoblje 19. stoljeća još je više pokazalo važnost Gorskog kotara na putu između zaleđa i Hrvatskog primorja. Međutim, izgradnja željezničke mreže i pojava parnih brodova doveli su do nagle globalizacije tržišnih odnosa. Važnost goranskih naselja tada pada zbog prebacivanja prometa na željeznicu. S druge strane, otvaranje prekooceanskih država za europske useljenike dovodi do velike emigracije s prostora Gorskog kotara, ponajviše u SAD i Kanadu. Uza sve to, stanovništvo Gorskog kotara sve je više zahvaćao opći proces deruralizacije i odlaska ljudi u bliža urbana središta, što će se nastaviti i tijekom 20. stoljeća – rekao je dr. sc. Skenderović.