DELNICE – Tragična riječka prometna nesreća ostavila je hrvatsko skijaško trčanje, Primorsko-goransku županiju i Gorski kotar bez jednog od najznačajnijih skijaša trkača, dvostrukog olimpijca i višestrukog seniorskog prvaka Hrvatske u skijaškom trčanju. Antonijo Rački rođen je 18. prosinca 1973. godine u Rijeci.

Otac mu je Antun Zlatko Rački, a majka Kristina, rođena Barković. Tko je god u posljednjih pola stoljeća došao u doticaj sa sportom na području Primorsko-goranske županije, itekako zna za skradsku obitelj Rački koja je hrvatskom skijaškom trčanju dala nekoliko vrhunskih natjecatelja pa su tako Antonijev otac, stričevi, tete, sestra i ostala familija zajedno u raznim generacijama i na natjecanjima od najmlađih do veteranskih uzrasta u pedeset godina trčanja na skijama osvojili oko 500 medalja!

Od malih nogu

Lijep dio te brojke vezan je upravo uz Antonija koji na skije staje s tri godine, a već 1978. godine, kao petogodišnjak, sudjeluje – i to kao najmlađi sudionik – na poznatom Memorijalu 26. smrznutih partizana u Mrkoplju. Već u najmlađim uzrastima Antonijo sjajnim rezultatima nastavlja tradiciju velikih uspjeha svoje obitelji te osvaja naslov prvaka tadašnje SR Hrvatske u svim dobnim kategorijama mlađih uzrasta, od pionira do juniora. Po osamostaljenju Hrvatske on je uz Sinišu Vukonića i Ernesta Bolkovca prvi značajniji skijaš trkač u novoj samostalnoj državi, a to znači i reprezentativac. Naravno, i u samostalnoj državi Antonijo nastavlja s osvajanjima naslova pa je deset puta bio seniorski prvak Hrvatske.

S obzirom na životne uvjete i mjesta stanovanja, promijenio je nakon SK Polet nekoliko skijaških klubova (SK Goranin Delnice, TSK Rijeka-Čavle, Budućnost, Brod Moravice), a vrhunac njegove sportske karijere svakako su nastupi na Zimskim olimpijskim igrama u Lillehammeru (1994.) i Naganu (1998.). Iza njega su i nastupi na seniorskim svjetskim prvenstvima (Falun, Thunder Bay i Trondheim) i brojnim FIS utrkama, kao i utrkama Kontinentalnog kupa.

Jedan od ljudi koji ga je najbolje poznavao i koji je bio sudionikom nekih od njegovih najvećih uspjeha je Darko Štimac, iskusni sportski radnik, svojedobno i sam odličan skijaš trkač i nogometaš. Sjećajući se tih dana, Štimac kaže kako je baš u razdoblju kad je Antonio bio najaktivniji skijaš, on bio direktor hrvatske nordijske reprezentacije.

Lijepi trenuci

– Ta seniorska suradnja s Antonijom, kojeg sam znao iz omladinskih kategorija kao odličnog skijaša trkača, počela je čuvene 1992. godine kad su on, Siniša Vukonić i Ernest Bolkovac koje sam posjetio bili na služenju vojnog roka u prvoj generaciji Hrvatske vojske u Puli. U njima smo u tom trenutku vidjeli jedini potencijal za skijaše trkače s kojima možemo kvalitetno nastupiti za hrvatsku reprezentaciju pa smo stoga s njima počeli intenzivnije raditi, i to uz pomoć iskusnog bjeloruskog trenera Barnašova koga smo angažirali poslije povijesne Zimske olimpijade 1992. godine u Albertvilleu, u Francuskoj.

Sjećam se s Tonijem lijepih sportskih trenutaka njegove velike sportske karijere kada je 1994. godine ispunio olimpijsku normu i uz Sinišu Vukonića stekao pravo nastupa na ZOI-u u Lillehammeru, gdje sam bio uz trenera Barnašova i sam sudionik. Četiri godine kasnije nastupio je i u Naganu, a rezultati s tih natjecanja i dalje su najvredniji kad je riječ o nastupima hrvatskih skijaša trkača na zimskim olimpijskim igrama. Pri kraju njegove trkačko-skijaške međunarodne karijere, s Antonijem sam sudjelovao na Svjetskom seniorskom prvenstvu 1997. godine u Trodheimu u Norveškoj, gdje nam je domaćin i sponzor bio poznati i priznati rukometni trener Željko Tomac, kaže Darko Štimac.

Ozbiljan i predan

– Bio je jedan od onih koji su stvarali povijest hrvatskog skijaškog trčanja. Kao sportaš bio je uzoran po svemu, ozbiljan i predan radu, što je sigurno i posljedica činjenice da je odrastao i sportu se učio u iznimno sportu okrenutoj obitelji, a tim je stazama krenuo i njegov sin Mateo, prvotno kao skijaš alpinac, a danas kao trener u SK Rijeka. I nakon što je prestao sa skijanjem, a to je po meni bilo prerano, uvijek je pomagao te kao uspješan poduzetnik često bio sponzor skijašima trkačkima u brojnim prigodama, a puno smo se puta družili i u njegovoj piceriji ili kafiću.

Iako više nije bio aktivan skijaš, on je stalno bio u dodiru s ovim sportom i pomagao jako puno pa je tim više ovaj njegov prerani odlazak velika tragedija i veliki gubitak za sve nas, zaključio je Štimac.