Prije nekoliko dana navršila se 50. obljetnica otvorenja riječke Dvorane mladosti. Obilježena je dosta skromno, ni približno onome kako dolikuje. Taj objekt i taj datum imao je veliko značenje za riječki sport, slobodno se može reći da je označio njegovu povijesnu prekretnicu. Prije i poslije tog dana više ništa nije bilo isto u riječkom sportu!

Za čitanja opsežnog teksta u našem listu počela su navirati sjećanja, nazočio sam tim događanjima, u jednom sitnom detalju bio i sudionik. Aktivno sam tada pratio riječki sport. Istina, protekla su duga desetljeća, zaborav je neminovnost, ali u prigodi obljetnice shvaćam da nije baš sve ishlapjelo iz memorije. Nažalost, u bogatoj arhivi u kojoj čuvam desetke blokova sa zabilješkama, nisam pronašao ništa iz tog vremena. Uostalom, prilikom svečanog otvorenja dvorane bio sam promatrač, nisam izvještavao, pa nisam ni bilježio.

Dvorana mladosti svečano je otvorena 22. prosinca u sklopu obilježavanja Dana JNA (Jugoslavenske narodne armije), što se slavio tog datuma. Bila je subota prijepodne, na Trsatu se održavalo nekoliko manifestacija. Ne treba čuditi, u neposrednoj blizini, na prostoru današnjeg Kampusa, nalazila se velika vojarna.

Velika tajanstvenost

Prva svečanost održana je u parkiću nasuprot dvorane, gdje je otkriven spomenik Viktoru Bubnju. Nema sumnje, današnjem čitatelju treba ponuditi nekoliko rečenica o tom čovjeku. Goranin, Rođen u Fužinama, vojnik zrakoplovac, oficir s tada najvišim činom, general-pukovnik – samo je jedan bio Maršal. Od mladog partizana u NOB-u do narodnog heroja, što je bilo najviše ratno odlikovanje. U vojnoj službi prošao je sve stepenice, od pilota školovanog u SSSR-u, do zapovjednika avijacije. Iznenadna smrt 1972. godine zatekla ga je na dužnosti načelnika Generalštaba JNA. Smrt za koju se od prvog dana potiho šaputalo da je misteriozna. Službeno »saopštenje« govorilo je o »srčanom infarktu«. Okupilo se puno ljudi na Trsatu, prvenstveno zbog otvorenja dvorane. Svi skupa, nakon otkrivanja spomenika, samo su prešli ulicu.

Ispred dvorane uslijedile su govorancije, svečano rezanje vrpce, prvi put prolazak širokim stepeništem i – ulazak u dvoranu. Važno je, međutim, istaknuti da su se prvenstvene utakmice dvoranskih sportova u Dvorani mladosti počele igrati prije službenog otvorenja. A i tada nije imala uporabne dozvole, dobila ju je tek pet-šest mjeseci kasnije. Taj dokument naprosto se nije moglo čekati, značenje dvorane za riječki sport bilo je preveliko, pa se o tome »službeno šutjelo«.

Prvu prvenstvenu utakmicu »u dvorani na Trsatu« odigrali su rukometaši Kvarnera, tada članovi Prve savezne lige. Počela je u nedjelju, 11. 11. 1973. u 11 sati! To se pamti. Ne sjećam se Kvarnerova suparnika, ni rezultata, ali negdje iz podsvijesti mi prodire da su Riječani igrali protiv Partizana iz Bjelovara, tadašnjeg velikana jugoslavenskog rukometa, nekoliko godina ranije pobjednika europskog Kupa prvaka. Velika tajanstvenost vladala je oko te utakmice i njena domaćinstva. Do tada Kvarner je domaće utakmice igrao u Ljubljani, tek poneku u Karlovcu. Na pitanje gdje će se i kada igrati u nedjelju, nitko iz Kvarnera nije davao odgovora. Tek mi je Pero Ogurlić, dugogodišnji rukometni funkcioner i suradnik našeg lista, zagonetno rekao: »Igrat će se u 11 sati, vidjet ćeš gdje…«

Ulaz na mala vrata

U nedjeljno prijepodne zaputio sam se pješice prema Trsatu, nisam previše žurio, razmišljao sam: možda se stvarno igra u našoj dvorani… Nekoliko minuta poslije 11 sati bio sam pred dvoranom, vidio otvorena mala bočna vrata. Bio je to ondašnji, i sadašnji, ulaz u svlačionice. Na glavni ulaz u dvoranu nije se moglo, stepenište još nije bilo betonirano. Do tada jedinog ulaza dolazilo se neravnim zemljanim puteljkom, budući da je okoliš još bio daleko od završetka. Na ulazu dvojica ljudi iz uprave Kvarnera, naplaćuju ulaznice. Jedan drži kožnatu aktovku, drugi u nju umeće novac. Nikakav papirić nisu davali malobrojnim posjetiteljima. Jedan od njih govori mi: »Ulazi, utakmica je već počela!«

Utakmica se igrala, bilo je stotinjak gledatelja i stalno su pristizali. Nema semafora, nema sata, da bih vidio koliko se igra, koliki je rezultat. Milan Perović, novinar Sportskih novosti, informirao me o rezultatu, uz dodatak: »Igra se desetak minuta…« Koliko točno – Milan nikada nije nosio sat, osim na nogometnim utakmicama kada je bio delegat. S te utakmice poslao sam izvještaj za emisiju »Sport i glazba« što se tada emitirala na prvom programu Radio Zagreba (današnji Hrvatski radio).

I krenulo je..! Konačno pravi domaćini. Prije službenog otvorenja u dvorani su prvenstvene utakmice zaigrali i ostali riječki dvoranski klubovi, rukometašice Zameta, odbojkašice i odbojkaši Rijeke, svi u prvoj ligi, te košarkaši Kvarnera koji su se te sezone izborili za prvoligaški status. Sve prešutno i bez javnog oglašavanja. Ali se u medijskim izvješćima nije mogla prešutjeti činjenica da »riječki klubovi domaće utakmice igraju u Rijeci«. Igrali su neki i ranije, ali u neadekvatnim uvjetima. Zacijelo, a o tome nitko nije govorio, privolu za igranje u novoj dvorani dali su i forumi nadležnih sportskih saveza.

Sportaši su bili beskućnici

Do tada je riječki sport bio u izuzetno teškoj situaciji, financijskoj i organizacijskoj. Novaca nije bilo dovoljno – a kada ga je sport imao koliko mu treba – a putovanja na domaće utakmice dodatno su iscrpljivala klupske blagajne. Dugovalo se na sve strane. Kada je jedan autobusni prijevoznik otkazao zbog mnoštva nepodmirenih računa, okretalo se drugom, trećem… Vjerujem da Autotrans i Kvarner Express (velika opatijska turistička tvrtka koje više nema) nikada nisu naplatiti sva potraživanja za te usluge. Bilo je i situacija kada se moralo putovati osobnim automobilima članova uprave, ili ponekog prijatelja kluba.

Rukometaši Kvarnera bili su domaćini u Ljubljani ili Karlovcu. Ne sjećam se točno za rukometašice Zameta, čini mi se da su one prve »otkrile« karlovačku dvoranu. Odbojkašice Rijeke igrale su u Pazinu, tamo su osvojile prvi naslov državnih prvakinja. Odbojkaši su bili domaćini u Rijeci, u skučenoj dvorani Partizana Sušak, uz obalu Rječine. Uvjeti su bili na granici regularnosti, zid dvorane na metar od crte igrališta, svaka visoko podignuta lopta završavala je u stropu. Više od 20 gledatelja nije moglo pratiti utakmicu. Košarkaši Kvarnera, također, nisu putovali – udomila ih je nova dvorana Osnovne škole Krnjevo. Treniralo se svugdje i u svakakvim uvjetima, neki i na otvorenom, na asfaltu. Do ljeta 1972. godine beskućnici su bili i vaterpolisti Primorja. Bazen na Kantridi, preciznije na Pločama, otvoren je krajem kolovoza 1972. godine. Tadašnji otvoreni bazen olimpijskih dimenzija danas je središnji dio bazenskog kompleksa. Do tada je Primorje igralo domaće prvenstvene utakmica u otvorenom moru, ponekad i jako valovitom, na improviziranim plivalištima, najprije na Grčevu, na Pećinama, kasnije u Voloskom.

Foto Marko Gracin

Primanja riječkih sportašica i sportaša bila su skromna i mjesecima su kasnila. Budžet SOFK-e (Savez organizacija za fizičku kulturu) tadašnje Općine Rijeka nije mogao zadovoljiti sve potrebe, domaćinstvo izvan Rijeke povećavalo je troškove, a značajna sredstva izdvajana su i za gradnju objekata, bazena i dvorane. Nešto ranije položen je i tartan na atletsku stazu stadiona na Kantridi. Glavnina novca za gradnju novih sportskih objekata osigurana je iz samodoprinosa građana Rijeke, koji su »iskazivali veliku svijest za svoj grad«, pa su tijekom godina tim sredstvima izgrađene mnoge škole, dječji vrtići, zdravstveni i drugi objekti javnih potreba. Bez obzira na samodoprinos, troškovi gradnje i opremanja sportskih objekata bili su veliki, pa je i SOFK-a morala sudjelovati u financiranju.

Prvi rukovodioci dvorane

Prvi direktor Dvorane mladosti bio je Anton Toni Viličić. Dugogodišnji, dobro poznati i uspješan riječki sportski djelatnik. Prethodno je godinama bio tajnik SOFK-e Rijeka, pa kada je krenula gradnja dvorane imenovan je »direktorom u izgradnji«. Znao je čovjek posao, bio je sposoban. Na njegovo mjesto u SOFK-u došao je Dragutin Ćiro Kovačić. Bio je Ćiro, ali ga se ne smije miješati sa Zdravkom Ćirom Kovačićem, slavnim vaterpolistom i kasnije godinama uspješnim sportskim funkcionarom u vaterpolu – plivačkom sportu.

Foto Marko Gracin

Toni Viličić bio je direktor, a Antonio Toni Udovicich koordinator sportskog programa. Prije toga Udovicich je bio tajnik Saveza sportskih društava općine Rijeka. Sjećam se podjele njihovih funkcija. Između ostaloga, u pauzi između svečanosti otvorenja i prve košarkaške utakmice napravio sam veliki tonski intervju s Tonijem Viličićem, što je dvaput u dva dana emitiran na prvom programu Radio Zagreba, u informativnoj i sportskoj emisiji. Nakon uhodavanja poslovanja dvorane, Toni Viličić je sredinom 1974. godine prešao na funkciju direktora NK Rijeka koja se u to vrijeme, nakon pet godina, vratila u Prvu saveznu nogometnu ligu. Nekako u isto vrijeme, ili koji mjesec kasnije, Dvorana mladosti predana je na upravljanje Centru mladih.

Prva međunarodna utakmica

Osobno, mogu se pohvaliti da sam bio službeni spiker na prvoj međunarodnoj utakmici što je igrana u Dvorani mladosti. Igrala se uzvratna utakmica prvog kola Kupa prvakinja za odbojkašice. Rijeka protiv prvakinja Nizozemske, koliko se sjećam klub se zvao Van Houten. Za prolazak Riječankama je trebala pobjeda od 3:0.

Ne pamtim kretanje rezultata i tko su bile konačne pobjednice, ali pouzdano znam da se igralo u pet setova. Riječanke su rano izgubile mogućnost prolaska dalje, ali nisu posustale, srčano su se borile do posljednjeg gema. Igrala se kvalitetna odbojka puna uzbuđenja.

Tribine su bile do kraja ispunjene, kao i na svim utakmicama u toj početnoj fazi, bez obzira o kojem se sportu radilo. Posebno pamtim da su gledatelji za vrijeme utakmice slobodno pušili. Već nakon sat vremena dim je lebdio u zraku, sa svakim gemom bilo ga je više. Ventilacija još nije bila u funkciji. Ljudi iz uprave Rijeke rekli su mi da »zamolim gledatelje da ne puše«. Ponavljao sam to u više navrata, najmanje deset puta, ali uzalud. Dim je bivao sve gušći. U petom setu moglo ga se, kako narod kaže, »nožem rezati«, vidljivost se smanjila, pekle su oči. Intervenirao je i delegat međunarodne federacije, zatražio da gledatelji prestanu pušiti, jer će u suprotnom isprazniti gledalište. Sve je bilo uzalud, utakmica je završena u nenormalnim uvjetima.