Brzo je prošlo dvadeset godina, a i radi se o kvalitetnome sazrijevanju – dakako, ne govorimo o nekoj zasađenoj biljci, već o Udruzi Filmaktiv koja je ranije ove godine proslavila svojih prvih dvadeset godina, a u tom je povodu prikazan i inkluzivan film »Srebrne« autorice Barbare Babačić. Okrugli rođendan, dvadeseti, nemali, onaj je koji određuje slavljenika već zrelim, pa je to i povod za razgovor o stasanju priznate i prepoznatljive riječke udruge sve većeg i značajnijeg djelovanja s njezinim istaknutim djelatnicima – Mašom Drndić, Marinom Lukanovićem i Majom Ogrizović – koji o značaju, stasanju udruge i njezinim aktivnostima govore za naš list.

Kad uopće govorimo o Filmaktivu u kontekstu njegova rođendana, što je sve danas Filmaktiv, tko u udruzi djeluje i kako je sve započelo?

MARIN: Filmaktiv je neprofitna organizacija osnovana 2001., a registrirana 2004. godine koju čine kreativni i dinamični pojedinci okupljeni s ciljem razvoja nezavisne kulture i poticanja društvene promjene kroz produkciju, promociju audiovizualne umjetnosti i neformalnu edukaciju. Filmaktiv je započeo kao edukativni projekt koji smo pokrenuli Morana Ikić Komljenović i ja u Domu mladih u jesen 2001. godine, radeći s osnovnoškolcima i srednjoškolcima. Kad smo vidjeli da kombinacija znanja iz sociologije, filmologije, praktičnog rada na filmu i društvenog aktivizma koju smo Morana i ja nudili mladim ljudima donosi dobre rezultate, odlučili smo, s dizajnerom i programerom Goranom Butorcem kao trećim osnivačem, osnovati udrugu. Paralelno, tražili smo prostor u kojem bismo mogli više boraviti i bolje raditi, pa smo se doselili u ured Drugog mora, tada u jednom malom prostoru u HNK-u »Zajca«. Uzgred, iz tog je ureda krenuo i Savez udruga Molekula.

Kako se udruga razvijala?

MARIN: Filmaktiv se razvijao organski, da upotrijebim tu modernu karakterizaciju, u našem slučaju vrlo točnu. Rasli smo i rastemo kako osjetimo da možemo i s obzirom na potrebu. Nismo nikad bolovali od »projektitisa«, što s jedne strane dovodi do sporijeg rasta, ali su zato projekti koje radimo dugoživući, prilagođavaju se okolini, i imaju dobre, zdrave temelje na kojima rastu i razvijaju se.

Četiri vrste projekta

A najvažniji projekti Udruge, koji su?

MARIN: Generalno, udrugu razvijamo kroz četiri tipa projekata, a uz to je samo postojanje i vođenje udruge zaseban, peti, element koji omogućuje realizaciju ova četiri vidljiva niza aktivnosti. Kao što je Filmaktiv počeo kao edukacijski projekt, i danas nam je taj element važan, od malih radionica koje zimi radimo na otocima od Krka do Korčule, do velike Nove škole dokumentarnog filma iz koje izlaze ne samo zanimljivi filmovi, već i novi autori kao što su Bela Bračko Milešević, Toni Jelenić ili Lucija Brkić koja je upravo osvojila nagradu na Zagreb Doxu za najbolji kratki dokumentarac. Edukacijski projekti ponekad rezultiraju filmovima, ili skicama za filmove, tako da je produkcija dokumentarnih filmova drugi stup aktivnosti Filmaktiva. Napravili smo i neke nagrađene filmove prikazane po cijelom svijetu, recimo »Polazište za čekanje« Maše Drndić, a u sklopu proslave dvadesetog rođendana imali smo premijeru filma »Srebrne« Barbare Babačić, a trenutno su u raznim fazama proizvodnje čak četiri dokumentarca, a razvijamo i neke koprodukcije. Rada na filmu nema bez gledanja filmova, tako da je promocija filma prirodan korak. Radili smo različite formate tijekom ovih dvadeset godina, od ugošćavanja Human Rights Film Festivala u Rijeci do organiziranja Autokina, od Filotragedija do našeg najvidljivijeg projekta ovog tipa, Međunarodnog festivala studentskog filma STIFF koji radimo u suradnji s našim Sveučilištem od 2014. godine. U gotovo svim filmsko-prikazivačkim projektima iznimno dobro surađujemo s Art-kinom. Četvrti stup naših aktivnosti su inkluzivni programi koji su započeli prilagođavanjem naših i filmova drugih hrvatskih producenata za gluhe i nagluhe, što je rezultiramo malim filmskim festivalom Film svima, da bismo narasli do uključivanja brojnih kulturnih ustanova s kojima surađujemo na poboljšanju dostupnosti kulture i umjetnosti našim sugrađanima.

Je li bilo i kakvih poteškoća u dosadašnjem radu? Naravno, mislim pritom (i) na pitanje financija i financiranja, jer je to vječiti problem, posebice u kulturnim djelatnostima.

MARIN: Kako kaže stara poslovica, lova nije problem jer love nema. Post-EPK situacija je razočaravajuća, dojam je da je utapanje gradskog odjela za kulturu u megaodjel društvenih djelatnosti zaustavilo mnoge projekte, a nema vizije što bi kultura trebala biti. Iako financije donekle rastu, velik problem predstavlja nam novouvedeno ograničenje broja prijava, jer smo prinuđeni kanibalizirati vlastite projekte, tj. moramo birati želimo li nastaviti raditi već etablirane, prihvaćene projekte koji imaju očiti pozitivan učinak na zajednicu, ili pokrenuti neke nove za koje imamo dobre indikacije da su potrebni. Imam puno razumijevanja za stvaranje prostora za nove aktere na kulturnoj sceni, mislim da ovaj tip administrativnog ograničenja ne doprinosi rastu i razvoju kulturne scene. Slično je i na nivou PGŽ-a, gdje osim ograničenja broja projekata postoji i penaliziranje za organizacije koje rade u Rijeci. Okrenuti smo stoga privlačenju financija iz drugih izvora, tako već godinama dobivamo potporu za rast i razvoj od Zaklade Kultura nova i Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva na visokokompetitivnim natječajima, povlačimo sredstva iz Erasmus+ grantova, naš rad prate HAVC, Ministarstvo kulture i medija, a radimo i koprodukcije.

Surađujete li (i) s akterima lokalne zajednice te na koji način?

MAJA: Kroz inkluzivne programe surađujemo s udrugama socijalne skrbi (prvenstveno s partnerima – Udrugom gluhih i nagluhih PGŽ-a te Udrugom slijepih PGŽ-a,, ali i brojnim drugim institucijama u kulturi te brojnim vrtićima, osnovnim i srednjim školama te Filozofskim fakultetom Sveučilišta u Rijeci gdje treću godinu zaredom upravo zbog inkluzivnih programa imam priliku biti predavačicom na kolegiju Prevođenje u kulturi unutar kojega predajem o inkluzivnim kulturnim praksama. I moram pohvaliti sjajnu ekipu studentica i studenata koji su čak odlučiti diplomirati na temi inkluzivnog prijevoda, kao i profesorice Petru Žagar-Šoštarić i Željku Macan što sve to omogućuju svojim entuzijazmom i voljom.

Projekt Nove škole

Također, s obzirom na to, okuplja li udruga svojim djelovanjem zajedno lokalnu zajednicu, nezavisnu scenu i institucionalne aktere, te koliko je to bitno?

MAJA: Iznimno je važno jer udruga uspijeva okupiti i potaknuti, da ne kažem aktivirati, različite skupine i tako sudjelovati u stvaranju neke bolje zajednice svima nama.

Koji je, dakle, sadašnji rezultat tog kontinuiranog edukativnog segmenta Filmaktiva?

MAŠA: Tijekom ovih dvadeset godina postojanja, Filmaktiv organizira raznovrsne filmske edukacije za djecu i odrasle, uključujući putujuće radionice, masterclassove, inkluzivne programe te filmske festivale i revije. Tijekom ovog razdoblja pokazalo se da upravo sustavne i dugoročne edukacije/programi stvaraju aktivne kreativce koji nastavljaju raditi na području filma.

To podrazumijeva i Filmaktivovu Novu školu, pa me zanima njezin značaj u kontekstu lokalne scene, kako uopće djeluje i tko je sve uključen u edukacijski process?

MAŠA: Projekt Nove škole, koji provodi udruga Filmaktiv, osmišljen je kako bi ponudio višemjesečnu sustavnu edukaciju iz autorskog dokumentarnog filma, ali i oblikovao aktivnu i kreativnu zajednicu na lokalnoj razini »generaciju« filmskih stvaratelja koji će međusobno surađivati i podržavati se. Nova škola dokumentarnog filma zamišljena je kao intenzivni šestomjesečni program za do deset polaznika, koji integrira teoriju i praksu, a predznanje nije bitno. Tijekom Škole polaznici rade na autorskim dokumentarnim radovima kroz četiri posebno osmišljene filmske vježbe te završnim filmom u trajanju do 20 minuta. Osim praktičnog dijela, važan dio curriculuma rezerviran je za prikazivanje i analizu stranih i domaćih dokumentarnih filmova, te za gostujuće redatelje i filmske djelatnike.

Kako je osmišljen taj praktičan dio, koji je posebno bitan?

MAŠA: Filmske vježbe osmišljene su tako da postepeno uvode polaznike u specifične segmente produkcije filma (snimanje slike i zvuka, režija i dramaturgija, produkcija, montaža slike i zvuka, postprodukcija slike i zvuka te distribucija), ali i u različite stilske pristupe dokumentarnoj formi. Odabrani dokumentarni filmovi koje prikazujemo temom su i formom usko vezani uz vježbe, s ciljem inspiracije i pružanja uvida u različite filmske jezike, estetike i trendove, te poticanja i razvijanja konstruktivne kritičke analize vlastitih i tuđih radova kod polaznika.

Sve to znači i neki edukacijski tim?

MAŠA: Tako je, glavni mentorski tim kroz protekle godine činili su Sanja Kapidžić, Sara Blažić, Ivan Ramljak, Sara Salomon i ja. Osim redovite nastave, polaznici su uključeni i u masterclass radionice posvećene produkciji i distribuciji, tehnikama snimanja, dizajnu zvuka te oblikovanju svjetla za film. Predavači masterclass radionica su Boris Poljak, Ivo Vicić, Ana Jurčić, Morana Komljenović, Tibor Keser i Ivana Todorović.

Istaknuti filmaši

Ima li onih koji su nakon Filmaktivove škole postali istaknuti filmaši?

MAŠA: Naravno, moram istaknuti da su do sada educirane tri generacije polaznika koji su realizirali 23 kratkometražna dokumentarna filma. Filmovi »Martin Torpedo« Tonija Jelenića (2021), »In medias res« (2022) Ane Klepo te »Kantrida« Luke Karla Kauzlarića (2023), osvojili su tri godine zaredom nagradu za Najbolji regionalni film na Liburnija film festivalu. Brojni filmovi ove tri generacije polaznika također su selektirani za natjecateljske programe brojnih domaćih i međunarodnih filmskih festivala i manifestacija (Tabor Film Festival, Dani hrvatskog filma, Betina Film Festival, Liburnija Film Festival, LJMA Shorts, Balkans Beyond Borders FF, Mediteran Film Festival, Student Impact Film Festival, Luksuz Film Festival i drugi). Da smo zaista uspjeli »zaraziti« ove mlade ljude filmom, dokazuje i činjenica da je šestero polaznika ove edukacije naknadno odlučilo upisati Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu. Većina polaznika nastavila je raditi na novim filmovima. Ove godine pokrenuli smo i svojevrsni nastavak prvog stupnja, naprednu polugodišnju edukaciju usmjerenu na podršku u produkciji i realizaciji dokumentarnog filma. Ovaj program namijenjen je bivšim polaznicima škole, kao i drugim autorima s prethodnim radovima, znanjem i iskustvom. Vrlo je teško izdvojiti pojedine polaznike jer su svi izuzetno kreativni, marljivi i produktivni. Sigurna sam da ćemo za mnoge od njih uskoro čuti. Ipak, za sada su najistaknutiji oni iz prve generacije edukacije: Lucija Brkić, Bela Bračko Milešević i Toni Jelenić, koji su već prije upisa na ADU i tijekom studija, ostvarili zapažene i nagrađivane filmove.

Krajem prošle godine i jedan od Filmaktivovih projekata, STIFF, mali, ali veliki filmski festival, obilježio je svojih deset godina postojanja. Dvoznamenkasti broj, simboličan rođendan za festival koji također djeluje u našemu gradu i koji diše sa Sveučilištem i stvara angažiranu publiku. Možete li nam dati pogled unatrag na festival; kako se razvio, što je do danas postao i što želi (i) dalje biti?

MAŠA: Kroz proteklih deset godina, STIFF je postao nezaobilazni dio riječke kulturne scene i jedinstvena platforma rezervirana isključivo za mlade filmske stvaratelje u Hrvatskoj i Europi. Od prvog izdanja 2014. godine, festival je zaprimio oko 7.500 prijava, prikazao više od 500 filmova iz cijelog svijeta te nagradio otprilike 63 najbolja ostvarenja. Održani su brojni izložbeni, edukativni i zabavni popratni programi, kao i gostovanja u Hrvatskoj i inozemstvu.

Po čemu je festival specifičan?

MAŠA: STIFF se od početka razlikovao od ostalih filmskih festivala u Hrvatskoj po svojoj posvećenosti mladima, ne samo kao gledateljima, već i kao aktivnim sudionicima u kreiranju festivala. Studenti s profesorima s različitih fakultete i odsjeka našega Sveučilišta, poput Akademije primijenjenih umjetnosti, anglistike i germanistike, aktivno sudjeluju u svim aspektima organizacije – od dizajniranja plakata i brošura do produkcije promotivnih filmova, prevođenja te organizacije popratnih događanja i izložbenih programa. Ova kolaboracija ne samo da oblikuje festival, već gradi i povezanost s novom, zainteresiranom publikom. Studentska energija, entuzijazam i svježe ideje čine magiju ove manifestacije.

Što nas čeka u sklopu ovogodišnjeg festivala, ima li kakvih novina?

MAŠA: Svake godine pridružuju se nova mlada lica, dok neka ostaju više godina, preuzimajući vodeće pozicije u produkciji, dizajnu, promociji te u selekciji, pa ove godine ponosno predstavljamo novu umjetničku direktoricu festivala, diplomiranu umjetnicu Katarinu Kožul, koja se godinama isticala u produkciji umjetničkog segmenta festivala (izložbi i radionica) te u koordinaciji popratnog programa. Nadamo se da će provesti i razvijati festival kroz naredno desetljeće.

Nedavno je produljen rok za prijavu; što to znači u kontekstu brojnosti prijava?

MAŠA: S obzirom na to da još nismo zatvorili prijave, ne mogu otkriti puno o ovogodišnjem programu. Zasad imamo više od 800 prijava te nas čeka još dosta posla. Tema festivala svake godine duboko utječe na način odabira filmova i programskih aktivnosti te oblikuje selektorski diskurs, istovremeno definirajući i popratni program festivala koji uključuje razgovore nakon projekcija, tribine, izložbe, posebne projekcije i radionice. Tematski fokus 11. izdanja festivala bit će »Bijeg«. Kroz ovu temu, festival će pružiti platformu za refleksiju o složenim ljudskim iskustvima te potaknuti razumijevanje različitih perspektiva na pitanja slobode i osobnog oslobođenja. Očekujemo da će posjetitelji festivala biti potaknuti na razmišljanje o širim društvenim i humanističkim pitanjima, stvarajući prostor za dublje angažiranje s filmovima i međusobnu interakciju kroz bogati programski sadržaj.

Film svima

Jedan od posebno vidljivih djelatnih segmenata Filmaktiva je i onaj inkluzivni, koji sve više dobiva na značaju; o čemu se radi, što uključuje i zašto je (društveno) potentan?

MAJA: Film svima program je pokrenut 2016. dok sam bila zaposlena u Filmaktivu, a motiviran sestrom Milanom koja zbog bolesti odjednom nije imala pristup sadržaju i prostorima koji su joj dotad bili gotovo svakodnevni. Nekoliko godina sam razmišljala o tome, skupljala snagu, sve dok na poticaj kolegice koja je rekla da ako planiram napraviti takvo što, moram sama, te da krene. I tako je krenulo, filmom Barbare Babačić, »Naseljenici – naši novi susjedi s puškama« i s dobrom voljom Damira Herege da bude podrška i savjetnik te da me upozna sa svijetom osoba oštećena sluha kako bi cijeli proces bio napravljen kako treba, zajedno, u suradnji i iznutra. Zanimljivo je da je trenutno posljednji preveden i prilagođen film ponovno od iste autorice, film »Srebrne«. Ove godine Film svima u svom 9. izdanju donosi rekordan broj prevedenih i prilagođenih filmova, njih 20. I pripremamo se za veliku godišnjicu iduće godine; lani STIFF, ove godine Filmaktiv, a iduće Film svima – razdoblja slavlja se nastavljaju.

Koliko je, prema tome, dosad filmova inkluzivno »obrađeno«?

MAJA: Film svima ima i medijateku inkluzivnih naslova, radi se o filmovima nastalim na hrvatskom jeziku opremljenima inkluzivnim titlovima, snimkama prevoditelja za hrvatski znakovni jezik (HZJ) te audiodeskripcijama (AD). Ove će godine biti dostupan ukupno 71 inkluzivni film, od klasika, pa sve do recentnih naslova i laureata na brojnim svjetskim festivalima. Kako bi osobe oštećena sluha i vidi ravnopravno mogle sudjelovati u kulturi, biti informirane na vrijeme i potencijalno se i zainteresirati za daljnju participaciju.

U Film svima svemiru razvijeni su i brojni projekti, od projekta Film svima svugdje – senzibilizacije videće i čujuće publike, posebni djece i mladih; preko Knjige svima koja je rezultirala i istoimenim fondom u Gradskoj knjižnici Rijeka pa sve do Kulture svima koja je nekako kruna svega, od educiranja mladih i formiranja inkluzivnog kulturnog vijeća mladih Kultura svima pa sve do toga da ti isti mladi uz profesionalce u svojim područjima pružaju podršku radnicima i radnicama u kulturi u procesu inkluziviranja njihovih praksi. Kako nemamo puno prostora, pohvalit ću se predivnom suradnjom s HNK-om Ivana pl. Zajca s kojima smo u lipnju napravili prvu inkluzivnu predstavu, a u srpnju smo pokrenuli i prvu ikada inkluzivnu pretplatu. Što znači da će osobe oštećena sluha i vida imati redoviti pristup sadržaju u Kazalištu. Velike, velike stvari. I presretni smo što radnici i radnice, kao i institucije u kulturi tako sjajno reagiraju, spremni inkluzivirati svoje prostore i sadržaje te redovito učiti i nas poticati na nova promišljanja.

Dakle, ključ je u zajedništvu, i gledanju filmova?

MAJA: Kako obično kažemo – solidarnija i inkluzivnija zajednica se gradi samo zajedno. A svi se možemo složiti da je inkluzija civilizacijska norma. Svi volimo biti uključeni, pozvani i dobrodošli. I svi to trebamo biti. Dijeljenja iskustva gledanja filma utječu ne samo na našu filmsku pismenost zbog prilike za razmjenom i razgovorom, već i na našu – ajmo to tako nazvati – društvenu pismenost jer sudjelujemo u socijalizaciji. A kad smo u primjerice kino pozvani svi, kad je projekcija dostupna svima, tada smo i svi na dobitku.