DELNICE – Ovog se mjeseca navršilo punih deset godina od trenutka kad su se Gorani zajednički predstavili Hrvatskoj jednim organiziranim protestnim skupom u glavnom gradu Hrvatske. Naime, 19. studenog na Markovom trgu u Zagrebu održan je do sada najveći prosvjedni skup Gorana u borbi za opstanak i prosperitet Gorskog kotara. Bilo je to prvi put u povijesti Gorskog Kotara da je prema Zagrebu krenulo trinaest autobusa u kojima je mjesto našlo više od 600 Gorana koji su tog dana, potpomognuti sa stotinjak zagrebačkih Gorana i onima koji su prema Zagrebu krenuli vlastitim automobilima, krenuli »zapaliti svijeću za Gorski kotar«, kako je to medijima prenio tadašnji delnički gradonačelnik Ivica Knežević, inicijator i organizator ovog velikog skupa, govoreći u ime svih svojih kolega, gradonačelnika i načelnika lokalnih samouprava Gorskog kotara.

Brojnost

– Iz Delnica je krenulo pet autobusa, iz Vrbovskog dva, Brod Moravica, Fužina, Lokava, Mrkoplja, Ravne Gore i Skrada po jedan. Nažalost, Grad Čabar se nije priključio prosvjednom skupu. U Zagreb su svi autobusi stigli oko 9.30 sati i parkirali se ispred koncertne dvorane »Vatroslav Lisinski«. Odatle smo pješice krenuli Vukovarskom ulicom prema Držićevoj, pa preko Krešimirovog trga do Ministarstva regionalnog razvoja i fondova europske unije, u ulici Račkoga, gdje je bio prvi protestni skup, da bi potom krenuli Jurišićevom ulicom do Trga bana Jelačića, gdje je Društvo Goranin iz Zagreba od 10 do 12 sati organiziralo potpisivanje peticije za opstanak Gorskog kotara.

Foto M. KRMPOTIĆ

S Jelačićevog trga smo Radićevom ulicom krenuli prema gornjem gradu, do kule Lotršćak te dalje prema Trgu svetog Marka gdje nas je primila tadašnja potpredsjednica Sabora RH Dragica Zgrebec sa suradnicima, kojoj smo predali peticiju za spas Gorskog kotara. Prosvjedni skup je održan ispred zgrade Sabora koji je bio praćen zvukom heligonki, zastavama goranskih općina i gradova, hrvatskim zastavama i transparentima s porukama Vladi i Saboru RH, prisjeća se Knežević koji podsjećajući na razloge zbog kojih se krenulo »na Zagreb« kaže kako je temeljni cilj bio razmatranje goranskih inicijativa vezanih uz promjene Zakona o brdsko-planinskim područjima.

Mikroregija teškog života

– Naime, po tim promjenama bilo je lako izračunati kako će lokalne samouprave Gorskog kotara ukupno izgubiti u svojim proračunima 25 milijuna kuna nenamjenskih sredstava na godišnjoj razini. Time se dovelo u pitanje osnovno financiranje javnih potreba u kulturi, socijali i sportu, a postalo je upitno financiranje i asistenata u nastavi te onih koji se brinu o našoj djeci u produženom boravku, kao i naših vatrogasaca. Željeli smo da se shvati i prepozna da je Gorski kotar posebna mikroregija u kojoj je vrlo teško živjeti, a nitko nije u kreiranju promjena zakona uvažio našu nadmorsku visinu, niti je vodio računa koliko je teško organizirati život na velikom prostoru Gorskog kotara, kao ni specifične mikroklimatske uvjete života u njemu, rekao je Knežević koji je tada u obraćanju potpredsjednici Sabora upitao – od čega da živimo?

– Naš temeljni resurs su šume i vode, resurs iz kojeg državna poduzeća ostvaruju stotine milijuna kuna gospodareći tim resursima, a Gorani od toga nemaju ništa, ili tek mrvice. Čak 83 posto Gorskog kotara pokriveno je šumom, a gotovo sav prihod od tog bogatstva ostaje državi. A s druge strane životni troškovi su sve veći. Nije jednostavno organizirati život u goranskim selima i zaseocima, osigurati zdravstvenu skrb i protupožarnu sigurnost, čišćenje prometnica u zimskim uvjetima…, rekao je Knežević, dodavši da su i troškovi privređivanja, primjerice zbog grijanja, u tom dijelu Hrvatske veći nego drugdje te da je teško očekivati da u sadašnjim uvjetima u Gorski kotar žele doći novi investitori, rekao je Knežević tog 19. studenog 2014. godine.

Ipak pomak

A što je danas, deset godina kasnije, za Gorane bolje? Onih 25 milijuna tadašnjih kuna koje su u svojim proračunima željeli zadržati goranski čelnici »izvjetrilo« je i uzela ih je država jer, je li, bez njih nije mnogla. Novi nameti i obveze koje država spušta prema lokalnim samoupravama već dovode do nezadovljstva, a dojam je da je samo pitanje dana kad općinski i gradski proračuni neće moći slijediti zakonska povećanja plaća korisnicima proračuna lokalnih samouprava. Nastavljen je, nažalost, i pad broja stanovnika kojih je iz popisa u popis sve manje, a ni privreda i dalje ne stoji bajno. Država i dalje kroz svoja poduzeća na goranskom području sjajno zarađuje od šuma i voda, kao i brojnih energetskih i prometnih koridora, a Gorani od te zarade imaju jako, jako malo. Naravno, nije sve potpuno crno i jasno je da je na nekim područjima došlo do razvoja. No, taj je napredak, smatra Ivica Knežević koji je s nama podijelio sjećanja na zbivanja iz studenog 2014. godne – mali.

– Nakon tog prosvjednog skupa Gorani nisu ostvarili bitne izravne pomoći, niti se promijenio njihov status, naprotiv. No, ono što je važno je to da se s Goranima otada počelo razgovarati, a ti razgovori su do danas rezultirali određenim pozitivnim pomacima. No, to još ni izdaleka nije dovoljno. Unatoč svemu, ovaj datum ne bi nikada smio biti prešućivan, već bi ga se s ponosom trebali prisjećati! To je datum kada je gotovo cijeli Gorski kotar bio jedinstven u zahtjevima za njegovu bolju budućnost, zaključio je Knežević.