Od kada su senjski planinari pedesetih godina prošloga stoljeća sagradili planinarski dom podno Zavižana, na 1.676 metara nadmorske visine, na Sjevernom Velebitu taj je objekt postao utočište planinarima za čestih oluja, vidikovac za lijepih dana, odmorište s kojeg puca vidik na stjenovite kukove, guste šume i jadranske otoke.

Meteorološka postaja Zavižan DHMZ najviša je meteorološka postaja u Hrvatskoj i pokrenuta je 1953. godine. Ugledni hrvatski botaničar Fran Kušan osnovao je 1967. u obližnjem Modrić-docu podno Zavižana botanički vrt, a prvi »stanovnici« vrta bili su primjerci endemske velebitske degenije. Planinarski dom je pod zaštitom Hrvatskog planinarskog saveza i vodi ga Ivan Vukušić. Njegov stric Drago voditelj je Meteorološke postaje. Pitamo ga kako je ovdje zimi?

– Još se nismo niti navikli na proliće jer smo ložili do prije tri dana. Ima’ ćemo par dana prolića i onda smo u litu. Ove smo godine dobro prošli jer smo potrošili oko 40 metara kubičnih drva. Inače bude i više, svjedoči nam Drago, inače sjajne memorije i uvijek oran za šalu.

Od lita do lita

Prisjeća se jednog našeg razgovora od prije četiri godine kada je na novinarski upit »ima li snijega«, spremno odgovorio: »Ima. Kol’ko vam treba? Jeftino ga prodajem!« Nisam mu ostao »dužan«, već spomenuo kako ću doći na Zavižan sa specijalnom visokotlačnom balirkom za snijeg da lakše transportiramo pokupljene snježne viškove. Drago se živo sjeća toga razgovora i danas pita: »Kako ti je to moglo pasti na pamet«?!

Razgovor prekida kako bi poslao vremensko izvješće u DHMZ. Temperatura zraka toga dana iznosila je u 14 sati 17 stupnjeva Celzija. Razgovaramo o zimi, dijelu godine kada vremenske nedaće stavljaju na kušnju sve ljudske osobine. Posebno na Zavižanu. Pripremljene hrpe drva kazuju kako se ovdje uvelike spremaju nove zalihe za zimu koja stiže nedugo nakon svršetka prethodne. »Ledena kraljica« ovlada ovim područjem puno prije, nego li se spusti na niže predjele. Velebitsko ljeto je vrlo kratko, baš kao i život pa u njemu valja uživati što više.

– Ode je lito kratko pa nekada počnemo ložiti već u rujnu. I onda tako do početka novoga lita. Ponekad se desi da naložimo vatru samo uvečer. Lipše je u toplom. Vani je noću uvik hladno ili svježe. Visine su to, a ovdje vitar stalno puše i mota. Jednom se dogodio fenomen i bilo je mirno, devet sati tišine, što se ne pamti. Evo, i sada ima vitra, kazuje Drago.

Nastavlja pripovijest o osobinama zime na krovu Velebita.
– Zadnje zime je bilo sniga dulje od osam miseci. To je normalno. Od kada imamo motorne sanonice lakše je doć’ u grad, do civilizacije. Sićan se da je 2013. godine visina sniga bila 322 cm. Bilo ga je toliko da je na Domu prvi kat postao prizemlje. Kopali smo tunele kada smo nešto trebali obaviti vani.
Uobičajena visina sniga ove zime bila je 188 cm, najhladnije je bilo -18 stupnjeva C. Bilo je sniga ove godine na prilaznim cestama i putevima prema Zavižanu do prvih dana lipnja. To je uobičajeno. Na moru već »krepivaju od vrućine«, a mi ložimo vatru, veli Drago koji je na Meteorološkoj postaji zamijenio brata Antu kada je ovaj otišao u mirovinu.

Samoća kao lijek

Do Zavižana biciklima stižu najhrabriji i najuporniji vozači. Ima ih od svakuda. Motori i automobili parkiraju se u podnožju, odakle je dom udaljen manje od kilometra. Ispred doma parovi koji ne spuštaju pogled s velebitskih posebnosti, s vizura koje oduzimaju dah.
Dragu pitamo kako provode samoću, kako je bez ljudi.

– Zaželim ponekad da nema nikoga jer niti zimi ovdje nema vikenda da netko ne navrati. Takvi planinari ostave aute kod Oltara i onda prte po snigu do nas. Iako znaju da je dom zatvoren. Ja takve ljude nazivam pacijentima jer se svjesno dovode u pogibeljne situacije. Takvi meni ne fale i onda je lipo bit’ sam. Po liti nije čudo što nas posjete izletnici u japankama, ali je nevjerojatno što ovamo po snigu i studeni dolaze ljudi u niskim cipelama ili tenisicama. Na određeni način tome ste krivi i vi novinari jer uvijek pozivate ljude u prirodu. To je svakako u redu, ali neki ljudi jednostavno ne razumiju u što se upuštaju onako nepripremljeni. Onda ih spašava HGSS. Takvima je bolje da zimi side po parkovima pa neka tamo uživaju u prirodi. Na korak od kuća i stanova, naglašava Drago.

Prepričao nam je jednu anegdotu iz ožujka ove godine. Po snijegu su se dvojica domaćih planinara uputila do Derossijeve kolibe.
– Nisu nam se ni javili. Nakon dva dana su se pojavili promrzli i mokri, uz komentar: »Ma koje smo mi budale«! Ja sam im tada rekao: »Koji ste vi sretnici kada ste se po ovolikom snigu i po studeni vratili živi«!