Ma nema čekanja više ni jedan dan. Ja naprosto ne mogu ovako dalje. Kucao sam na sva moguća i nemoguća vrata riječkih socijalnih službi, ali nitko ne reagira. S obzirom da i ja moram na put, o njoj više neće imati tko skrbiti. Činim to svakodnevno već dugo vremena, ali više ni ja ne  mogu! Jedini način da poživi onoliko koliko je dato je da se odmah smjesti u neku adekvatnu ustanovu, u neki dom gdje će imati korektnu skrb. U protivnom, umirat će u mukama, danima, poput odbačene životinje. Zapravo, nema te životinje kojoj se ovako nešto može dogoditi jer o njima itekako skrbe društva za zaštitu životinja.

Konsterniran zbog nemoći da bilo što promijeni nazvao nas je Vinko Tutić, umirovljeni lučki radnik kako bi nas dozvao da i sami dođemo do Gizele Pleša, starice koja je 2.  srpnja napunila 90 godina. Sama, bez igdje ikoga u sklepanoj baraki u riječkoj ulici Soldanac, bez igdje ikoga, na broju 42. Uz sve ono što prirodno ide uz njezine godine, slomila je i nogu. Nakon operativnog zahvata puštena je kući u kojoj nema – nikog. Nikog da o njoj nepokretnoj skrbi.

– Sine, samo da me uzmu na neko vrijeme, da mi vrate nogu u pokretno stanje, nekako ću poslije i sama. Ovako o meni skrbi samo medicinska sestra koja me obiđe jednom dnevno i ovaj moj divni susjed Vinko. On me hrani i presvlači, brine o meni, izjadala nam se Gizela dok se u nama događao pravi kovitlac užasa, prestravljenosti i – bijesa. Uvjeti u kojima Gizela nepokretna moli za pomoć nisu, ma ni slučajno, dostojni čovjeka. Samo je beskućnicima gore. Totalni kaos, nabacano suđe, higijenski i svi ostali uvjeti na razini najgorih slamova. I ona, šćućurena, sitna, kost i koža sklupčani na kauču koji je davno prestao imati bio kakvu funkciju. Osim za grinje koje su u njemu pronašle svoj raj. Ne život, umiranje u najgoroj bijedi, ispod najmanje razine dostojanstva.

Gizele Pleša

– Ja sam ti sine Slavonka, po ocu iz Orahovice, majci iz Virovitice. Davno sam iz Novog Petrovog polja doselila u Rijeku, a čitav sam životni vijek provela na pilani u Klani. Kad mi je prije 13 godina umro sin, ostala sam sam sama samcata. Još je nekako išlo dok nisam slomila nogu. Sad sam na žalost nepokretna i ne ovisim o sebi. Bojim se ni pomisliti što će biti ode li Vinko, a mora i on… ma samo da me u neki dom odvedu i osposobe opet stati na noge, jadan nam se Gizela Pleša, jedna od onih koja je stvarala ovu regiju i ovaj Grad. Da bi joj danas, kad se našla u bezizlaznom stanju, svi osim Vinka okrenuli leđa. Birokracija traži protokole. To što Gizela u međuvremenu ostavljena umire, nikog pretjerano nije briga. Barem nam Vinko tako tvrdi, a nema razloga da mu ne vjerujemo.

– Počeli su me tjerati, zalupili su mi vrata pred nosom, rekli su mi da sam naporan i dosadan, da se maknem, da odem, da prestanem već jednom, to su mi rekli u socijalnom, jada nam se Vinko.

A onog časa kad Gizela izdahne, u totalno nehumanim uvjetima u kojima danas još uvijek diše i moli za pomoć, još će jedan slučaj biti stavljen u arhivu, ad acta, sretno zaključen. Jedna tužna priča manje. Uostalom, riječ je o starijoj gospođi, što bi ona htjela. Takvima je vrijeme umrijeti, ne trošiti proračunska sredstva. Gdje bismo kao društvo stigli da pomažemo siromašnoj starčadi?! Ima toliko važnijih poslova koji trebaju naš novac. Rekli ste 1932. godište? Pa kako je uopće još živa!!!

Vinko Tutić

Ne, nije se nitko takvim riječima obratio Vinku koji je uistinu “obio” sve moguće pragove u domeni riječke socijalne skrbi ali baš se tako može zaključiti jer nitko, ali baš nitko nije rekao: ajme strašno! Pa gdje je ta gospođa, odmah dolazimo po nju.

Iako se takvima proklamiramo, nismo, baš nismo socijalno društvo. Tko god misli drugačije, neka se otputi do Gizele Pleše, Soldanovac 42, Gornji Zamet. Jako će se brzo razuvjeriti. I da, nikako nek’ ne idu oni slabijih živaca, nježnog želuca, preosjetljivi na teške mirise, posebno ne na – zadah smrti.