Lokvarsko jezero počelo se puniti. Kratku informaciju pročitao sam prije nekoliko dana. Nikakvih dodatnih informacija, koliko će trajati, kada će voda doći na standardnu razinu. Za ovu priču to je manje važno. Približava se datum značajnog, velikog jubileja i ipak je dobro da ga ne dočekuje suho jezero. Puno, do vrha brane ne mora biti!

Lokve i Lokvarsko jezero – nekad se zvalo Omladinsko, što nije naziv kojeg bismo se danas morali sramiti – obilježavaju značajan sportski datum. S njima zajedno i ronilački sport, i to na svjetskoj razini. Prije pola stoljeća održano je prvo svjetsko prvenstvo u podvodnoj orijentaciji.

U rujnu 1973. u malim Lokvama, na Lokvarskom jezeru, u Gorskom kotaru. U tadašnjoj Jugoslaviji. Hrvatsku se u to vrijeme slabo spominjalo. Jedino se Lijepa naša izvodila prilikom svečanog otvorenja i zatvaranja prvenstva, uz podizanje zastave. Bila su takva vremena. Uostalom, koliko je država, režima i političkih ideologija prodefiliralo ovim prostorima.

Sport, međutim, nema ili ne bi smio imati veze s politikom. Iako, moramo to priznati danas s vremenskom distancom, podvodna orijentacija sport je što ga je iznjedrila politika. Nastala je u bivšem SSSR-u sredinom 20. stoljeća u vojnom okruženju kao protuteža Amerikancima i Zapadu, odnosno sportovima u kojima su oni dominirali.

Reprezentacija Jugoslavije na prvenstvu u Lokvama: Miljenko Kuzele, Zdenko Novak, Vladimir Žic, Ljiljana Demartini, Dalibor Mladenović, Ljiljana Valerijev, Dražen Valerijev, Claudia Milotti i izbornik Slobodan Petković

Izrasla je u sport »Istočnog bloka«. Jugoslavija se u tom početnom razdoblju među njih ugurala, ali je nisu rado primali. Kasnije širenje nije se moglo zaustaviti. Pa je već na prvom svjetskom prvenstvu konkurencija bila respektabilna. U Lokvama su se okupili predstavnici 17 zemalja, od kojih 15 s natjecateljima. Odaziv je bio iznenađujuće velik, jer ipak to je bilo prvo svjetsko prvenstvo, i to u jednom mladom, slabo poznatom sportu. Sudionika je moglo i trebalo biti još više, ali tadašnje političke prilike nisu bile svima naklonjene.

Vrijedi spomenuti sudionike, jer današnja geopolitička karta posve je drugačija. Na brani jezera tih su se dana vijorile zastave sljedećih zemalja: Australija, Austrija, Bugarska, Čehoslovačka, Danska, Francuska, Italija, Jugoslavija, Luksemburg, Nizozemska, Njemačka DR, Njemačka SR, Mađarska, SSSR, Španjolska, Švicarska, Švedska. Nikada, ni prije ni poslije, nije ih bilo toliko na tom mjestu. Mlada generacija neke od njih nije upoznala.

Snimanje staze prije natjecanja – reprezentativke Istočne Njemačke

Sve ispod površine

Novi sport, ne samo za Gorane nego i za sve nas znatiželjnike i službeno osoblje, koji smo tri dana gledali gore s brane i nastojali dokučiti što se događa dolje u vodi, ispod površine. Jer vidjeli smo samo neveliki plovak što se kreće površinom jezera. Kako onda tako i danas! U podvodnoj orijentaciji praktički se ništa nije promijenilo. Samo je sadržaj opsežniji, više je disciplina, natjecanje traje pet dana umjesto nekadašnja tri.

Sve se izvodi ispod površine, običan gledatelj ništa ne vidi, ništa mu nije jasno. Čovjek mora biti barem malo verziran u taj sport da bi mogao sa zanimanje pratiti natjecanje. A takvih prije 50 godina u Lokvama gotovo da nije bilo. Pamtim iz osobnog iskustva. U Lokvama sam se prvi put susreo s podvodnom orijentacijom. Bio sam na dvostrukom zadatku – član Organizacionog komiteta i izvjestitelj za nekoliko medija. Bez obzira na to što je bilo svjetsko prvenstvo, nije pobudilo veću medijsku pažnju.

Posljednje pripreme prije starta

I tako, došao sam u Lokve, na jezero, sjedim na brani kao i mnogi drugi, pažljivo gledam i – ništa mi nije jasno. S razglasa čujem imena, pa minute i sekunde, neka objašnjenja… Pronalazim tada spasonosno rješenje – hvatam za ruku glavnog suca, kojeg sam od ranije poznavao, odvlačim ga u stranu i molim da mi objasni osnove, kakva su pravila, što treba napraviti za dobar rezultat. Nakon pola sata sa zanimanjem sam pratio natjecanje. I Gorani su kroz ta tri dana upoznali podvodnu orijentaciju. I to zauvijek! Upoznali i zavoljeli. Veliki događaj trajno je obilježio Lokve i Gorski kotar, za sva vremena učinio ga odredištem ronilaca sa svih strana svijeta.

Podvodna orijentacija i Gorski kotar zavoljeli su se na prvi pogled i ta čvrsta ljubav traje do vremena današnjeg. Počelo je sa svjetskim prvenstvom na Omladinskom jezeru i ubrzo se nastavilo. Uslijedila su natjecanja europskog i svjetskog kupa na istom jezeru, pa opet svjetsko prvenstvo 1989., ali na novom jezeru Lepenica, blizu Fužina. Ono je postalo novo ronilačko odredište, sad se na njemu održavaju velika natjecanja.

Prije pola stoljeća podvodna orijentacija bio je mlad sport, a naši ronioci u to su vrijeme brzo usvajali novosti što su dolazile iz svijeta. Istodobno, tadašnji Savez za sportski ribolov na moru i podvodne aktivnosti Jugoslavije već se iskazao kao uspješan organizator velikih sportskih natjecanja, a njegovi predstavnici u CMAS-u, Međunarodnoj konfederaciji za podvodne aktivnosti, isticali su se radom na unapređenju ronilaštva i podvodnih sportova. To je rezultiralo dodjelom svjetskog prvenstva Jugoslaviji, a u izboru domaćina odabir je pao na Lokve.

Svečanost otvaranja svjetskog prvenstva

Opravdano povjerenje

Samo natjecanje trajalo je tri dana, sve skupa malo duže. Zanimljivo, današnji datumi poklapaju se s ondašnjima. Svi su bili zadovoljni, ne samo oni koji su se s medaljama oko vrata vratili kući. Uostalom, takvih je među sudionicima svjetske smotre u Lokvama bilo najmanje. Domaćini i organizatori opravdali su povjerenje, Gorski se kotar za sva vremena upisao u svjetske anale ronilačkog sporta. Počelo je na način karakterističan za tadašnje vrijeme, s puno zanesenjaštva i velikom željom da prvenstvo uspije, da u malim Lokvama budemo što bolji domaćini gostima iz velikog svijeta.

Podvodna orijentacija – u to vrijeme nazivali smo je i orijentaciono ronjenje – bila je tada novi sport, nepoznat u široj javnosti. Jedinstven i specifičan po načinu pripreme i ambijentu u kojemu se natjecanje održava. Što brže i preciznije doći do cilja, roniti kroz vodu u kojoj vidljivost ne smije biti velika. Što se slabije vidi, kvalitete ronilaca više dolaze do izražaja, sportski rezultat ima veću vrijednost. Sam pod vodom u nadmetanju sa štopericom i nevidljivim suparnikom. Sam sa svojim brigama, pogleda netremice uperena u kompas i brojčanik, jedinu pomoć i saveznike u nastojanju da se ostvari što bolji rezultat.

Brana jezera bila je tribina za gledatelje

Prvorazredna senzacija

Na prvom svjetskom prvenstvu ronioci su se natjecali u tri discipline – M-kurs, reperi i ekipna disciplina. U početnim godinama nazivali smo ih: nevidljivi orijentiri, vidljivi orijentiri i podvodni radovi. Do danas su ostale gotovo nepromijenjene, s time što u ekipnoj disciplini sada rone četiri umjesto tri natjecatelja.

Prve naslove svjetskih prvaka »izronili« su Peter Vaik i Illa Raudik u M-kursu te Aleksander Salmine i Nadežda Turukalo u reperima. Svi svjetski prvaci bili su iz Sovjetskog Saveza. Nama su tada svi oni bili Rusi. Dosta godina kasnije spoznao sam da su u reprezentaciji SSSR-a dominirali Estonci. Jedan od kasnijih svjetskih prvaka, kada sam ga zamolio za razgovor, odbio je razgovarati na ruskom.

U ekipnoj disciplini trijumfirali su Jugoslavija i Sovjetski Savez. U ukupnom plasmanu Sovjetski Savez uvjerljivo je bio najbolji u obje konkurencije. Kod muškaraca odlično drugo mjesto pripalo je Jugoslaviji, dok su žene prvenstvo okončale na šestoj poziciji.

Zlatna medalja Jugoslavije u ekipnoj disciplini za muške predstavljala je prvorazrednu senzaciju. U stvarnosti predstavnici SSSR-a bili su najbolji, ali su kiksali, napravili veliku pogrešku i – ostali bez medalje. Jugoslavenska reprezentacija na svjetskom prvenstvu bila je skoro pa kompletna iz Rijeke.

Sačinjavali su je članovi klubova iz Rijeke i njena susjedstva: Dražen Valerijev, Vladimir Žic, Dalibor Mladenović, Miljenko Kuzele i Zdenko Novak, te u ženskoj konkurenciji Ljiljana Demartini, Ljiljana Valerijev i Claudia Milotti.

Izbornik je bio Slobodan Petković te treneri Franjo Krizmanić i Stanko Pavlinić. I stručni stožer, kako bi danas rekli, bio je riječki. Jedino je Milotti bila iz Pule. Prvenstvo je održano u vremenu od 12. do 17. rujna, a ovogodišnji datumi i dani u tjednu poklapaju se s ondašnjima.

Na pobjedničkom postolju smjenjivali su se predstavnici Sovjetskog Saveza