Mendulice, pekjice, ročelice, šćapi, listacić, neki su od elemenata izrade paške čipke, jedinstvenog umijeća šivanja ovog takozvanog »bijelog zlata«, koje vrijedne Paškinje stoljećima prenose s koljena na koljeno. Čipkarstvo je na Mediteranu odavna poznato, stoljećima staro, a u Samostanu sv. Margarite, koludrice su podučavale djecu pismenosti i izradi čipke.

Šivanje čipke za potrebe izrade crkvenog ruha zabilježeno je već 1579. godine u izvješćima Agostina Valiera i njegovim vizitacijama po Dalmaciji.

Danas, čipka je dekorativni predmet koji nalazimo u domovima kao dio interijera ili, pak, krasi odjeću, stolnjake ili posteljinu, dok je nekad davno čipka bila dodatan izvor zarade vrijednim Paškinjama koje su uz sve obveze oko domaćinstva nalazile mir u šivanju i tako ostavile neizbrisiv trag.

Jednostavni bodovi

O prošlosti koja se veže uz čipku, razgovarali smo s Nedjeljkom Oroz, predsjednicom Društva paških čipkarica, koja nam je ovom prilikom pokazala i par primjeraka iz prošlog stoljeća.

– Čipkarstvo koje je došlo do nas, vjerojatno je došlo preko Venecije, to bi bile te reticelle, mrežice koje su se utkavale u platno unutar kojeg su se radili ornamenti. Kasnije čipka izlazi iz okvira samostana i ispočetka je bila na platnu, dio tradicijske odjeće kao naše paške košulje, paške pokrivače, pa je bila unutar obitelji za plahte, tabletiće, rubove šugamana da bi se kasnije za vrijeme Austro-Ugarske ta čipka osamostalila.

Jedna princeza, Natalie Bruck-Auffenberg u Beču gdje je čipkarstvo bilo popularno, vidjela je jednu pašku košulju nakon čega je došla u potragu za čipkom. Iako je gradonačelnik isprava nije htio primiti, srela je jednu ženu koja joj je ponudila ako želi kupiti čipku iz njene dote, ispričala nam je Oroz dodavši kako su na kraju te priče dvije žene iz Paga otišle u Beč gdje su stekle pedagošku obuku kako bi mogle prenositi znanje šivanja.

Nakon što su se vratile u Pag počele su stizati narudžbe iz Beča, ali kako nam je rekla, stare paškinje nisu htjele po njihovim željama raditi, već ono što mogu i znaju. Tadašnji gradonačelnik Frane Budak, zato je skupio pedesetak izvornih nacrta prema kojima se i danas izrađuje čipka.

Način života

Paška čipka šiva se tankom iglom i bijelim koncem, na čvrstoj papirnatoj podlozi učvršćenoj na mekanom jastuku. Šivala se kroz povijest od pamučnih, svilenih, srebrnih ili zlatnih niti, a sama izrada, ovisno o veličini i kompleksnosti, trajala bi i mjesecima. – Paška čipka ima jednostavne bodove, ali kompliciran način izrade.

Paškinje kažu: »Lako je nju šiti, ali teško ju je voditi.« Uvijek je start od nečeg nastavak, al’ ne nastavlja se odmah, nego se nekad vraćate i korak dva unazad, morate imati dobro logičko razmišljanje. Postoje 22 elementa paške čipke, možete ih naučiti svaki za sebe, ali nećete znati čipku šiti. Morate ju logički izvesti, a da biste jednu čipku sašili, morate »izgubiti« desetak dana, za manju čipku.

Za veću čipku i po par mjeseci. To je tako pedantan posao, ruke moraju biti čiste jer kad izađe iz kušina mora biti čista i čvrsta. Žene su prije šivale na ulici u društvu, a kad je bila zima ispod svijeće u kući. Skupilo bi se njih četiri ili pet, da bi ta svjetlost svijeće došla do svih njih, jer nije bilo za petrolej, kazala je Oroz.

Dodavši da su žene svaki dan šile, najprije za narudžbe iz Beča, ali i po ostatku Europe.

– To je bio dodatan izvor zarade mnogim obiteljima ovog grada osobito u vremenima kad je bilo bijede i sirotinje. To je bilo sve do 40-ih godina prošlog stoljeća, kad su početkom rata te narudžbe bile prekinute. Budak je osnovao i prvu privatnu školu, a s ciljem da djecu potakne na učenje šivanja grad je davao doplatak. Roditelji su plaćali školu, ali su dobivali doplatak tako da su kompenzirali i bilo im je u interesu da bar jedna žena u obitelji nauči šiti.

Prije toga, prije Budaka, su i trampili čipku. Dakle, odnijeli bi čipku u dućan gdje se otkupljivalo, a dobili bi brašno ili šećer u vrijeme kad je bila nestašica. Malu djecu su tad učili već s 5 ili 6 godina šiti. Neke stare Paškinje su mi pričale kako su sa sedam godina već prodavale. Sad imamo u gradu jedno dvadesetak žena koje šiju i prodaju, ali svake godine sve manje i manje čipke ima za prodaju. Starijima je to bio način života, a danas mlađi uz sve druge obveze nemaju ni puno vremena ni interesa, napomenula je Oroz.

Nonina čipka

Jedna od onih mlađih osoba koja ipak ima vremena i volje za šivanje čipke je Marija Tičić koja nam je ispričala kako je čipku počela šiti u školi, u trećem razredu osnovne škole.

– Inspiracija da postanem čipkarica, dogodila se kad sam pronašla nedovršenu noninu čipku. Ipak se tradicija šivanja čipke prenosi s koljena na koljeno, pa kad sam pronašla kušin od none na kojem su bili samo šćapi, sam početak izrade čipke, odlučila sam je i završiti. Najprije sam s osam godina upisala izvannastavni predmet šivanja čipke, a kasnije sam samostalno završila onu noninu, kazala nam je Marija koja već sad iza sebe ima oko dvadesetak svojih radova.

Također nam je otkrila kako svakodnevno šije, makar sat vremena, jer uz sve druge školske obveze nema previše vremena.

– U šivanju čipke nalazim mir, opušta me i dio je tradicije koju moramo čuvati. Mislim da bi svatko trebao pokušati šiti, makar na radionicama čipke kao što se održava ova sad na Festivalu, kazala nam je Marija dodavši da tradiciju treba čuvati i njegovati.

U krvi nam je

U Pag smo stigli za vrijeme Međunarodnog festivala paške čipke, gdje smo upoznali još jednu Pažanku koja šije čipku. Mirjana Tkalčec, odrasla je uz majku koja je šivala čipku, ali u ranoj mladosti nije se bavila time. Nakon provedenog radnog vijeka u Rijeci, a po povratku u rodni Pag opet je otkrila čipku i upisala Čipkarsku školu.

– Znala sam neke osnove jer sam vidjela mamu kako radi za prodaju. Tijekom odrastanja nisam bila zainteresirana za to sjedenje od osam do deset sati na dan. Kad sam se vratila u Pag, intenzivno sam se počela baviti šivanjem, vjerojatno me je genetski to povuklo, u krvi nam je.

Radila sam čipke za pokrivacu, sebi za cijelu nošnju košulju od čipke, a kako mi je suprug arhitekt, napravio mi je u Autocadu nacrt za čipku. Njegova je ideja bila da napravimo jaknu od čipke, a po uzoru na jaknu koju je radila moja teta za caricu Sisi u Beču. Imali smo jako puno čipki koje je radila moja mama, koju sam ja radila i po kroju smo dodali završne dijelove koji povezuju sve te skupa. Cijeli proces, da se sve nacrta i spoji jakna je trajao pet godina, kazala nam je Tkalčec.

Za kraj nam govori što njoj znači paška čipka.

– Meni paška čipka znači sve! Opuštanje, meditaciju, jedan relaks koji doživljavate dok šijete. Kako je čipka geometrizacija oblika, morate je raditi koncentrirani i morate svaki element brojati tako da je to totalno opuštanje i meditacija. Znate, imate primjere starih naših čipkarica koje su doživjele stotu, sto drugu, sto petu godinu života, a bile su čipkarice cijeli život. Moja teta koja ima sto dvije godine, do prije dvije godine je bila s nama na Festivalu, kazala nam je Tkalčec.