Anđelko Brna, legendarni je rapski svirač – svirac miha, i po tome je poznat svim Rabljanima, pa i puno šire. Možda i više od toga, Anđelko Brna poznati je slikar amater, ne samo na rodnome otoku, i ne samo u Hrvatskoj. No Brna je i puno više od slikara i svirača miha – veliki je poznavatelj, čuvar i njegovatelj rapske tradicijske baštine i kulture, rapskog tanca i narodne nošnje – njegovo etnološko znanje je veliko. K tome, Brna je osoba i s puno drugih talenata, a svakako dobar i osebujan čovjek, duše i senzibiliteta umjetnika.

Kada smo ga posjetili u njegovom domu na Brnovom brigu, točno nasuprot gradu Rabu, uveo nas je u malu verandu, u svoju malu privatnu galeriju, krcatu njegovim slikama i njegovim glazbenim instrumentima. Znali smo da je afirmirani i prepoznati slikar, i da je najbolji svirač miha, ali ta galerija bila je pravo iznenađenje. Kada nam je u njoj zasvirao na mih, pred nama su oživjeli rapski tanac i nošnja, no kada smo upoznali i njegovu suprugu Mandicu, s kojom život dijeli već šest desetljeća, znali smo da je slika o Anđelku Brni potpuna. Sam o sebi je najsažetije rekao: »Moj najveći životni izraz je u mojoj familiji, i glazbenom i likovnom stvaralaštvu.«

I pitur je kreativan

O njegovom slikarstvu i stručnjaci su, i brojne izložbe već rekli mnogo, no izdvajamo tek par misli koje je, u katalogu jedne njegove samostalne izložbe, zapisao prof. art. Marijan Jakubin: »To je likovna poetika zajedništva realnog i nadrealnog, viđenja i snoviđenja, oživotvorena jasno prepoznatljivim osobnim likovnim govorom«. A čakavski pjesnik Josip Fafanđel u istome katalogu podsjeća da je netko u slikarskom umijeću Anđela Brne »prepoznao i malu crtu one chagallovske leteće lepršavosti«, pa dalje piše: »Možda u lebdećim likovima, u kolopletu žutila i plavetnila boja ili ne znam u čemu, ali jedno je sigurno – Brna nikad nije vidio ni jednu jedinu Chagallovu sliku«.

Anđelko Brna
Foto Mirjana Grce

– Pred nekoliko godina napravio sam sliku osobe koja iz djetinjstva prelazi u mladost, u odrasli svijet. Razmišljao sam o svijetu u kakav ulazi i o tome kako ta osoba razmišlja i pokušao te njezine misli prenijeti u sliku. Naslikao sam tu osobu u sredini, a sa strane sam napisao dva teksta. Zapravo, napisao sam ono što mislim da se čovjek u prvoj mladosti pita, a mislim da se pita, kako dalje. I ovako sam napisao: »Na svijet su me ovaj poslali, sudbinu mi unaprijed zadali, a put života meni prepustili.« Tako sam osjećao za sebe: kao da mi je bilo zadano da se sa svim ovim bavim, i da se s time i malo opteretim. Ali, možda je tako i dobro za mene. Jer da se ne bavim svime ovime, da nešto ne stvaram, vjerojatno ne bih više šetao ovim otokom. U čovjekovom životu puno znači da se bavi nečim kreativnim, nečim što mu ispunjava dušu.

Možda sam za sebe zamišljao nešto drugo, ali dopalo me je da budem pitur. I kao pitur čovjek može sebe kreativno izraziti. Kao naučnik sam radio kod pitura Anđelka Domijana, koji se bavio i crtanjem, a zanat je učio kod akademskog slikara Martineka, koji je bio Čeh, i koji je prvi došao na Rab kao akademski slikar. Zaljubio se u Rab i nije htio otići, ali kao akademski slikar ovdje od toga nije mogao živjeti. Da bi na otoku mogao ostati, prebacio se na pituriju. Pitur Domijan je imao puno učenika i kod njega se izučilo puno rapskih pitura. Ja sam kod njega učio i po noći, jer Rab je tada imao svoje kazalište i mi smo po noći radili, oslikavali kulise.

Kad si pitur, uvijek ti malo boje ostane, a imao sam tu »žicu« i malo-pomalo, još u mladim danima, počeo slikati. Slikao sam i na Lošinju, dok smo tamo radili na terenu – i od tamo su neke moje slike dospjele i do Amerike. Negdje sredinom svoga vijeka, kad sam imao malo manje obaveza, počeo sam slikati i s pokojnim Marijanom Dragozetom, likovnim pedagogom. Bili smo jako dobri, zajedno smo radili, on jedan stil, ja drugi, slali smo slike na izložbe i dobro su prolazile. Imali smo i više zajedničkih izložaba. Zajedno smo kasnije otvorili Udrugu rapskih likovnih i književnih stvaralaca – Uliks, koja traje i danas. Bavio sam se i pisanjem, ne puno, ali sa zadovoljstvom. Čak sam s nekim pjesmama sudjelovao i na »Ča vrh Arbe«, a prvi put sam nastupao s glazbenom podlogom miha.

Prst sudbine

Kako ste postali svirač miha, i to onaj koji to tradicijsko glazbalo poznaje baš u dušu? Naravno, možemo pomalo razgovarati i po domaći.

– I to je neki prst sudbine, nešto meni zadano. Rođen san na Brnovon brdu va staroj kući, malo više u brdu od moje sadašnje kuće. Bil san najstarije dite i dosta živo dite, a baba me je jako volila. Imala je doma svirale, a to je glazbeni dio miha, i dala bi mi ih da se s njima igran. Te svirale su bile ostavština od moga strica, koga nisan upoznal jer je ko mlad šal na Dunav plovit, ali je u vodama Dunava završil. Od njega su ostala dva takva prebirača, dvi svirale, a na jednoj su ugravirani njegovi inicijali. Puhal sam u njih ko dite i kad sam porastal. Onda je došlo malo mladosti pa smo hodili na tanci, a na tancima je jedini instrument bil mih. Volil san tancat, a mih san slušal i užival. Nikad nisan učil svirat mih.

Kako ste bez ikakve poduke ipak naučili svirati?

– Prije oko 40 godina, kada smo telefon dobili po kućama, nazvala me je Ivana Matušan. Bila je velika aktivistkinja pa je svake je godine za 8. mart priređivala neki program. Te godine je htjela da na proslavi bude rapski tanac, ali i s muškima, jer prije su rapski tanac plesale samo žene. Zvala me je da na priredbi sviram mih uz rapski tanac. Odgovorio sam da pojma nemam o sviranju, da samo ponekad napušem mih i zasviram. Ali, rekla je da svirca na Rabu više nema, jer da je jedini već stariji, i da više ne može puhat. Nagovorila me je. Na sreću, prije nastupa smo imali nekoliko proba, plesači su svi bili moja generacija – i skupa smo u mladosti išli na tanci. I dok su se oni uštimavali, ja sam uštimaval ton miha prema njihovim plesnim koracima. Dakle, morao sam napraviti nešto sasvim novo – i tako smo uspjeli. Priredba je bila na III. Padovi, sve je bilo krcato ljudi, i bilo je dobro.

Anđelko Brna
Foto CENTAR ZA KULTURU LOPAR

Mislio sam da je s tim gotovo, ali tek onda je počelo – nastupi na trgovima, po hotelima, na priredbama. Tako se formirala plesna skupina Rapski tanac, koja i danas traje, i to mi je jako drago. Jednom prilikom kada smo nastupali u Njemačkoj, slučajno nas je vidio profesor Vido Bagur, etnolog zadužen za jadranski pojas. Poslije je došao na Rab, i pozvao nas, nagovarao da idemo na smotre folklora. Tako smo krenuli i dalje. Prof. Bagur je jako puno napravio za rapsku tradicijsku baštinu – i da je otkrije i da se sačuva. Puno sam hodao s njim po cijelom Rabu da bi se snimile narodne nošnje, muzej u Kamporu, čak smo i po grobljima išli snimati glave žena da se vidi kakve su marame nosile.

Rapski tanac

Posebno ste doživljeni već na prvoj smotri.

– Na prvu veliku smotru folklora otišli smo u Metković. Svaku večer je nastupalo oko 20 jadranskih grupa. U večeri kad smo mi nastupili, kad smo izlazili van, iz zvučnika je dolazila svirka miha. Začudio sam se: pa to ja sviram. Organizatori su, dakle, tu istu večer na izlazu pustili snimku moga sviranja miha s toga nastupa. Kasnije je bio okrugli stol na kojem su bili i voditelji grupa i profesori etnolozi, muzikolozi, a bili smo tamo i naš voditelj Rapskog tanca pokojni Tonči Matušan i ja. Govorilo se o svakoj grupi, malo pohvale, malo ča treba popravit. Za našu grupu su dali malo primjedbi za način nošenja nošnje, a za sviranje miha jedan je profesor rekao da još nisu čuli takvo sviranje: ‘Tu plesač ne može pogriješiti jer mu sviranje upravo ide potkorak’.

Išli smo posvuda – na sve i jače i slabije smotre folklora po cijeloj Hrvatskoj. Nastupali smo i u Njemačkoj, Austriji, Mađarskoj. I da, sam san načinil svaki svoj mih, a izrađujen ih i za Lado. Sam san naučil svirat, a uspil san i nekoliko mladih naučit, i sad ih ima četiri-pet baš dobrih sviraca.

Ali vi imate i samostalnu karijeru svirača miha.

– Rapski tanac je izvorni ples, kao i rapsko sviranje miha, a rapski tanac Lado ima na svom repertoaru. Lado ima izvrsne svirce, ali kad su izvodili otočne plesove, njihovi se svirci nisu toliko usudili svirati uz rapski tanac. Zvali su me da ih pratim na cijeloj jednoj turneji. Nakon što sam im prvi put svirao, njihov je umjetnički direktor rekao da ću im svirati cijelu turneju, a da njihov svirac ima drugoga posla. A Lado – njihovi plesači, svirači – oni su čudo. To je vrhunac moje karijere svirca. Svirati Ladu – to je kao da si u snu. S njima se toliko stapaju melodija i koraci da je to neopisivo.
Pune 22 godine bio sam u Rapskom tancu jedini svirac, i morao sam biti na svakoj probi i nastupu. A 10 godina sam bio u Rapskim samostreličarima, pa sam i s njima išao na nastupe. Kao penzioneri smo opet imali svoju plesnu skupinu, baš ljudi moje generacije koji su to tancali od mladosti. Uživali su. S njima je bila divota raditi. Oni su to imali u sebi izvorno.

Ništa bez nošnje

Kakav je tanac rapski tanac?

– I ja sam puno o tome naučio iz literature i od etnologa. Obično se reče rapski tanac, a u stvari rapski tanac nije ples, nego je naziv za koreografiju, za redoslijed plesova. Mi na Rabu imamo tri plesa, koji su u različitim razdobljima došli na otok. Svaki se pleše drukčije, a mi smo ih sve skupili u jedan redoslijed po starini. Jedan od ta tri plesa je starinski, za koga nije utvrđeno da li je izvorno rapski ili je odnekuda došao. Taj naš starinski, neki zovu starinski tanac, neki našega, neki po našu… To je jako težak tanac koji ima tri dijela ili, kako su ih naši stari zvali, tri motića. Ima šetanje ili šutanje, onda prsti ili šepanje, i navajer. Ta tri dijela se naizmjenično mijenjaju. Plesni koraci su jedno, a figure su drugo, jedna vrsta koreografije. Od plesnih koraka se rade figure i ima mnogo raznih figura.

Drugi ples je na Rab došao. To je mahlina, ples nastao u Portugalu ili Španjolskoj, odakle se proširio po svijetu, u Ameriku, po Europi. Tako je mahlina došla i do Raba, ne kao izvorna mahlina, ali dosta slična. Treći ples zovemo nerezinka, ali Loparani ga zovu poljka, a Dražani naraka. Najvjerojatnije je taj ples došao za vrijeme Austro-Ugarske. To je zapravo alpski ples, jer ga slično pleše Austrija, Slovenija, a na Grobniku ga zovu potresujka. Uglavnom to je vrsta polke, ali svatko ju je malo modificirao na svoj način. Mi smo ta tri plesa koji se od povijesti na Rabu plešu povezali, napravili koreografiju s različitim figurama. I naravno da svi ti plesovi uvijek idu uz mih.
Sada na Rabu ima više folklornih skupina, i nastupaju na raznim događanjima, na Rapskoj fjeri, pa u hotelima kad organiziraju večer narodnih plesova. Ali mih se sve manje i manje zove u svati.

Svega toga nema bez narodne nošnje.

– Da, a suknje i marame su najupečatljiviji dio nošnje. Na jednoj smotri folklora, na kojoj su naše žene bile u kamižotima – kad su čuli da su na Rabu prije kamižota postojale suknje – rekli su nam da u kamižotima više ne dolazimo. Dugačke suknje sa širokim naborima su najstarija rapska tradicijska nošnja, siromaška nošnja, najmanje od srednjega vijeka. Tvrdim da se i suknje i kamižoti mogu zvati narodne nošnje, ali suknja je stopostotna narodna nošnja, jer su je nosile sve žene. A kamižot je isto bio narodna nošnja jer su ga nosile mlađe žene, istovremeno dok je dobar dio starijih žena ostao u suknjama. Mnoge su suknje nosile do smrti. Kamižot je došao s Austro-Ugarskom, i prvi kamižoti su se isto zvali suknje, ali kako su te plesirane suknje postajale sve kraće nazvane su kamižot. Kamižoti su više bili modna nošnja, i trajali su kratko, jer su se žene poslije Drugog svjetskog rata počele presvlačiti u suvremenu odjeću. Tako su kamižoti novija rapska narodna nošnja.