Ako nešto može ujediniti Rijeku, to je njezina najdugovječnija utrka i s godinama sve popularnija manifestacija – tradicija utrke Homo si teć počela je 1998. godine, a zadnje nedjelje travnja proslavit će svoju veliku 25. obljetnicu.

Kada kažemo sve popularnija, ne mislimo samo na broj sudionika nego i na odjek koji ostavlja – rekreacija i sport, druženje, osjećaj zajedništva, humanitarna nota – neke su od draži koje mame tisuće ljudi u središte Rijeke.

Koga sve možemo naći usred dobro raspoložene i u licu rumene gomile? Utrku karakterizira velik broj sportaša, profesionalnih i amaterskih klubova, rekreativaca i trkačkih veterana, udruga i drugih zajednica, uključujući one malih nožica – školarce i vrtićarce. Popričali smo s nekima od njih i pitali ih što ih najviše ispunjava kod ove utrke, zašto su se priključili ili joj se vratili i kako sudjelovanje na ovoj poznatoj utrci, ali i samo trčanje, utječe na psihu i duh.

Prvi put, svaki put

Festival trčanja, kako ga naziva dugogodišnji triatlonac Damir Šegota, nešto je poput praznika za sve one koji uživaju u ovoj aktivnosti. Šegota je predstavnik Triatlon kluba Ri val i ravnatelj Srednje škole za primijenjenu umjetnost. Festival dugo surađuje s klubom, a i sam Šegota redoviti je sudionik od samih početaka.

– Događaj i sam ugođaj ove utrke s mnoštvom sudionika osobno me ispunjava veseljem i srećom što mogu biti dio jednog tako, sada slobodno mogu reći, respektabilnog sportskog događaja u našem gradu, kaže. Za njega festival budi pozitivne osjećaje i zadovoljstvo postignutim ciljem, pripadnost zajednici te razvija toleranciju i empatiju. Kako kaže, on je već godinama dio te agende.

Povezivanje sa zajednicom velika je motivacija i za Srđana Brajčića, predsjednika Atletskog kluba Rika, u kojemu se nalazi puno izvrsnih trail i cestovnih trkača, a također je i tehnička podrška organizaciji utrke Rijeka Run.

– Sudjelovanje na festivalu donosi osjećaj pripadnosti svijetu trkača. Ovakvi događaji pridonose socijalnoj povezanosti i osjećaju zajedništva, što ima pozitivan utjecaj na emocionalno blagostanje i čini nas ispunjenima, kaže Brajčić. »Tu je i suočavanje s izazovima tijekom utrke koji mogu biti i fizički i mentalni. Prevladavanje tih izazova jača našu snagu i otpornost, što se može primijeniti i izvan trčanja, u svakodnevnom životu«, dodaje.

On se sa svojim klubom priključuje festivalu prvenstveno kako bi mu sudjelovanjem dali podršku. Drugi je razlog, kaže, nadmetanje sa samim sobom.

– Svatko tko trči ima neki motiv zbog kojeg trči; važno je ustrajati, neposustati u ostvarenju postavljenog cilja.

Razvija se trka, razvijaju se trkači

Od utrka riječkim i kvarnerskim ulicama ne odvaja se ni Vlatko Kajapi. On je, uz Jadranka Matkovića, jedan od dvojice koji je istrčao sve polumaratone u Rijeci – njih 19. Kao čovjeku s iskustvom, drago mu je vidjeti u što se razvio Rijeka Run na kojemu i ove godine sudjeluje, iako ne na glavnoj utrci.

– Svima nama koji volimo cestovno trčanje, veliko je zadovoljstvo i veselje što se Homo si teć održao do današnjih dana, a nastavit će se i u budućnosti. Na festival dolaze sudionici svih dobnih skupina, od tek rođenih u kolicima do najstarijih iz svih europskih zemalja. Na festivalu sudjeluju i osobe s invaliditetom i posebnim potrebama, što daje jednu humanu dimenziju cijelom festivalu, kaže Kajapi, koji se s radošću prisjeća prvog polumaratona. Start mu je bio u Lovranu, a cilj na Mostu branitelja, a na objema točkama trkače je bodrila limena glazba.

A kako je to vidjeti da utrka navršava svoju 25. godinu, Ivanu je Dobroviću kratko i jasno: predivno!

– Utrka je mijenjala dane održavanja, godišnja doba, lijepo i ružno vrijeme, rute, mjesto starta i cilja – i bila i ostala najmasovnija utrka u Hrvatskoj. Generacije koje su nekada trčale Homo si teć ili Mići trk sada trče duže utrke. Utrka treba ostati događaj koji građani žele trčati, hodati, završiti, rekao je maratonac i trkač iz AK Kvarner koji također surađuju u organizaciji. Dobrović se, naravno, ne treba posebno pripremati za utrku, a na polumaratonu će ove godine biti tzv. zec – držat će tempo ukoliko nekome bude trebalo da ga prati.

Osim što se razvijala utrka i festival, razvijaju se i njezini sudionici – nekima od njih Rijeka Run bili su samo početni koraci prema jednom novom svijetu trčanja. Jedna od njih je i Belma Džomba, rekreativka koja je malo-pomalo došla i do cilja tokijskog maratona.

– Rijeka Run je bila moja prva službena utrka koju sam istrčala. Nakon nepunih mjesec dana treniranja u školi trčanja, odlučila sam istrčati dionicu od 10 km u pratnji svog kuma, jer treneru to naravno nismo ni prijavili. Iako smo promašili cilj i otišli u smjeru za polumaratoncima, istrčali smo je i osjetili onaj pravi runners high osjećaj. Osjećaj je to zbog kojeg svi mi trčimo, objašnjava Džomba koja je nakon Tokija bacila oko, a uskoro će i noge, na druge svjetske maratone.

Svi kao jedan

I ove godine, na Memorijalnoj utrci Milke Milinković, ponovno ćemo svjedočiti snazi i odlučnosti osoba s invaliditetom i slabovidnih osoba. Prošle se godine oko 700 sudionika pridružilo ovoj utrci, a ove godine organizatori očekuju još veći broj trkača. Dužina utrke je 800 metara, a svima je prilika da barem nakratko postanu dijelom nepravedno marginalizirane zajednice te na jedan lijepi proljetni dan svi postanu jedno.

Kako otvoriti srce i nesebično pomagati mogu nas naučiti i brojni volonteri koji sudjeluju u organizaciji i provedbi festivala. Svake godine šefica Volonterskog programa HKD-a na Sušaku Asja Brusić obavi sjajan posao u povezivanju volontera za Rijeka Run, koji su mu vrijedna podrška i neizostavna snaga.

– Festival okuplja izniman broj naših sugrađana. Njihovi različiti uzrasti, interesi i preokupacije našem gradu tijekom održavanja festivala daju posebnu energiju i osjećaj zajedništva. Upravo je duh tog zajedništva srž i pokretač našeg Volonterskog programa i prirodno je da želimo biti dio te lijepe priče. Osim toga, raduje nas i da smo, zahvaljujući uigranoj ekipi od stotinjak volontera, prošle godine opravdali povjerenje organizatora te ćemo i ove godine dati vrijednu podršku u organizaciji Festivala, rekla nam je Brusić.

Snimio Milan Đekić

Dobro poznati dm mići trk također je jedna od atrakcija zadnje nedjelje festivala. Katja Luketić kineziologinja je u vrtićima i glavna tajnica Zajednice sportova PGŽ-a. Luketić koordinira vrtiće za utrku dm mići trk, a najviše je veseli kada vidi velik broj uključene i aktivne djece. Ove godine sudjeluje u utrci za predškolce jer je, kako kaže, »s njima zabavno i veselo kroz igru odraditi utrku. Veselo je kako se trude istrčati svoju rutu i uživaju u društvu svojih vršnjaka«. Zadovoljna je što se šalje poruka da brinemo o našim najmlađim sugrađanima i njihovom razvoju.

Građani trče, grad prati…

Legendarni Homo si teć, ali i krovni festival Rijeka Run koji se razvio oko njega, jedan je od aduta Rijeke u svakom smislu, slažu se naši govornici. Ovim se događajem Rijeka svrstava u sredine koje potenciraju humanost, razumijevanje, toleranciju, empatiju za bližnjeg te zdraviji način života, smatra Damir Šegota, a da se nedvojbeno šalju poruke o promicanju zajedništva i inkluzivnosti mišljenje je Srđana Brajčića.

Ali možda je Radovan Šoljaga ipak jedan od onih koji mogu biti najponosniji na Rijeku. Sada u mirovini, Šoljaga je pokretač polumaratona i bivši predsjednik Atletskog kluba Ri Maraton.

– Sve ovo vrijeme, moja je želja bila da i riječki turizam ima koristi od manifestacije i da se Rijeka spominje na mapi trčanja. Ali ono što je najvažnije je da se ljudi na utrku dolaze zabaviti, naš najveći uspjeh je vidjeti tisuće i tisuće osmijeha satima. Trčanje vas samo po sebi uspunjava ugodom i sad zamislite tisuće ljudi koje dijele istu emociju. To je vrh ponude!, zadovoljan je Šoljaga koji će i ove godine stisnuti gumb za početak utrke. Vidjeti kako je festival narastao kroz godine, predivan je osjećaj. »To je otprilike kao da pratite svoje dijete koje se razvija i postaje uspješno, a svi u gradu znaju o njemu«, ponosan je.

Od omiljene utrke dijele nas samo dva tjedna. Bez obzira jeste li profesionalac ili rekreativac, ili samo želite biti dio nasmijane ekipe, u nedjelju 28. travnja pronaći ćete utrku za vas. Ako se odučite za legendarnu i slavljeničku Homo si teć, pripremite noge za 1,2 kilometra u središtu grada, a smijeh i zabava će se nastaviti još nekoliko sati nakon utrke. Sretan nam svima 25. Homo si teć!

Homo si fotkat

Još jedan dokaz da festival spaja naizgled nespojivo, primjer je Prirodoslovna i grafička škola Rijeka, koja organizira natječaj »Homo si fotkat«. Profesor Saša Žic pojasnio je ovu suradnju koja je počela prošle godine, a pokazala se više nego uspješnom.

– Ideja je bila da učenici škole fotografiraju završni dan, odnosno kulminaciju festivala s legendarnom utrkom građana Homo si teć, polumaraton i ostale utrke i popratna događanja te na taj način steknu vrijedno iskustvo i prezentiraju svoj talent, rekao je Žic.

Tako je realiziran natječaj na koji se prijavio veliki broj učenika svih smjerova, a prednjačili su svojim prijavama i kvalitetom radova intermedijski fotografi i medijski tehničari.

– Ove godine smo projekt proširili na sve utrke, tako da su učenici već fotografirali prvu utrku 539 skok, a vrijedno će fotografski bilježiti i utrke koje slijede te se veselimo novim kreativnim radovima, kaže profesor koji je jako zadovoljan suradnjom, jer su ove godine organizatori angažirali i jednu od prošlogodišnjih nagrađivanih autorica kao službenog fotografa – Leona Teodorović.