Foto Ivica Tomić
Obitelj uglednog vrbničkog vinara, ugostitelja i hotelijera Franje Toljanića i supruge Katarine ruši stereotipe – ima dohodovnu poljoprivredu i zaustavlja crne demografske brojke
Divim joj se. Najmanje polovinu svojih najboljih godina života provela je u trudnoći. I ma kako golema većina ljudi na to gledala s čuđenjem i nevjericom, moja je Katarina iznimno zadovoljna žena. Naprosto sretna je što imamo jedanaestero djece i što će, Bogu hvala, u drugoj polovici siječnja na svijet, nadamo se kao i do sada sretno i zdravo donijeti i dvanaesto dijete.
Kako sada stvari stoje bit će to djevojčica, mada bi zbog idealnog balansa bilo bolje da bude dečko. Da imamo šest djevojčica i jednako toliko dječaka. Mada, budite uvjereni, jedino što mi je važno je to da dijete bude zdravo i kroz život sretno.
Gledali smo ga pogledom u kojem su se miješali čuđenje i divljenje. Franjo Toljanić, ugledni vinar, ugostitelji i hotelijer, od lani vlasnik jednog od najupečatljivijih malih hotela na Jadranu, vrbničke »Gospoje« tim nam je riječima opisao sreću koja ga obuzima povodom dolaska na svijet još jednog djeteta. Da, dobro ste pročitali. Iako je Franji 44, a njegovoj supruzi Katarini tek nešto više od 40 godina, u iščekivanju su – dvanaestog djeteta!
– Ma je, malo mi je teško jer polako se bliži 23. siječnja kad mi je termin, no nema nekog posebnog pritiska. Da, sretna sam i ponosna jer djeca su, ma koliko zbog njih bilo neprospavanih noći, najveće bogatstvo, nadovezala se na čitavu priču Katarina Toljanić, jedna od hrvatskih heroina, žena iznimne ljepote i unatoč nemiru koji stvara dječja energija – zavidne mirnoće. Žena koja je po svim elementima svog duhovnog i fizičkog bića dokazala i pokazala kako se i u Hrvatskoj može imati ne samo mnogo, nego i jako mnogo djece, a biti sretan i apsolutno zadovoljan.
Vrijedne cure i dečki
Foto Ivica Tomić
A jednaku su takvu sliku pokazivale i djevojke, dok su dečki, nemirni kakvi već jesu, izjurili iz vinotela »Gospoja«. Najstarija Kate u 21. je godini i jako je dobra studentica riječkog Pravnog fakulteta. Iza nje, po ženskoj liniji, slijedi Ljubica koja je u 3. razredu opatijske Obrtničke škole gdje izučava kozmetičarske vještine. Srednjoškolka je i Marija, no ona je krenula putem krčke gimnazije i kako sada stvari stoje obitelj navija da krene na medicinu, dok su Anđa i najmlađa Karmen, koju zbog simpatične nemogućnosti izgovora glasa »r« zezaju kako joj je ime »kamen«, odnosno »kamik«, nemaju još uvijek briga oko izbora budućeg zanimanja. A Franjo i Katarina… blaženi! On je istina neprestano u »škripu« koji ga melje između investicija i realizacije, ali jednako tako sretan.
Razgovoru koji smo vodili u restoranu vinotela prisustvovala je i Franjina sestra Marija.
– Franjo je najmlađi od nas troje djece, ja sam u sredini. Moja obitelj nije toliko brojna, mada za klasične hrvatske pojmove i mi smo van standarda. Suprug Mladen i ja imamo šestero djece. Dečka su četiri – Ivan, Mate, Frane i Anton, a cure su Josipa i Ana. Josipa je ujedno i najstarija, a nakon što je diplomirala na riječkom Ekonomskom fakultetu, prva je od naše djece koja je u »Gospoji« i zaposlena. Ana studira grafički dizajn u Zagrebu i jako je s odabirom studija zadovoljna. Mi smo pak uvjereni da bude li htjela i ona kod nas može pronaći posao, pojašnjava nam Marija.
Na žalost, i iz razumljivih razloga, treća obitelj iz obiteljske zadruge »Gospoja«, Brusić gdje je četvoro djece, nije nam se pridružila. Rane i bol od gubitka supruga i oca su još uvijek – preduboke.
– Probudio sam se neku noć, malo u panici. Sanjao sam se da se opet ženim. Ali vrlo sam se brzo smirio. Jer opet je to bila Katarina! I da, kad bih još jednom birao, opet bih izabrao put s mnogo djece. Znate, zajedništvo koje se postiže u obiteljima s mnogo djece nema alternative. Ničeg nema ljepšeg. Djeca su naprosto ono najvrednije što vam se može u životu dogoditi. Novac je tu najmanje bitan, osjećaj kad djeca uz vas odrastaju u ponosne i vrijedne ljude – nema alternativu. Svi koji vam u kombinaciji straha i egoizma govore drugačije, potpuno su u krivu, naglašava Franjo.
Zarazna energija
Približava nam se još jedan Božić. U svojevrsnom konfliktu koji nam se svakodnevno događa, u sudarima između tradicionalizma i globalizma, digitalizacije i alternative koja želi da se živi u jednom prirodnom skladu, postoje i – Toljanići. Obitelj koja ruši baš sve stereotipe. Ljudi, a ima ih trenutno trinaest koji plijene radošću i ljepotom. Energija koju na sugovornike prenosi ženska linija te obitelji, ili pak potpuno nepretenciozni i zanimljivi muški dio koji predvodi Stjepan, jedini uz Kate koji je punoljetan, te Zlatko i Mihael kao i blizanci, vrckavi i simpatični, Gabrijel i Gašpar, je zarazna. Dok ih gledamo i s njima razgovaramo, što baš i nije lako jer Toljanići imaju u svom domu jedan pravi mali razred djece, i sami dobivamo neki neobični polet. Radost življenja. Brige s njima nestaju kao prebrisane mokrom spužvom.
– Ono što je u životu moje obitelji najvažnije je činjenica da nas nitko i na što nikad nije silio. Kad bismo razgovarali konvencionalnim rječnikom – pa zar mislite da je meni baš potrebno da u svojoj 44. godini čeznem za plačem malog djeteta? Ili da moja Katarina nakon jedanaestero djece sada iščekuje i dvanaesto? Nije, naravno da nije. Ali je lijepo. Kao i svaki put do sada. I baš kao što mi nakon ostvarenja sna, kapitalne investicije u vinotel »Gospoja« čija je vrijednost 35 milijuna kuna, ne treba da se i dalje kreditno zadužujem za nove investicije s kojima želim mijenjati ustaljene predodžbe kako se u hrvatsku poljoprivredu ne isplati investirati, ja to činim. Jer mene i moju obitelj to veseli. Ma vjerujte, ponekad mi je nelagodno jer ljudi misle kako smo čudaci s toliko djece, kako smo konzervativni, neki bi rekli i »zaostali«, a istina je zapravo toliko jednostavna – novi poslovi i nova djeca su sreća, motiv, poticaj, blagostanje duha, naglašava Franjo.
Foto Ivica Tomić
A čitavo njegovo izlaganje tako jednostavno, tako simpatično potvrđuje i Karmen koja veselo ispija pjenicu koja se inače stavlja na kavu kako bi se dobio omiljeni kapučino, i koju, pomalo već i sama s naznakama nekog skorašnjeg majčinstva, malim zalogajima hrani najstarija Kate.
Pansion u domaćinstvu
Bliži nam se dakle Božić. Samo što nije. A u želji da našim čitateljima pružimo novu nadu, da im razbijemo sivilo koje ih obavija u sve besperspektivnijoj stvarnosti, kojoj i medijski presing nemalo pomaže, krenuli smo u potragu za ljudima koji objedinjuju tradicionalne ali i najmodernije vrijednosti. A kad je Hrvatska u pitanju teško da za to ima bolje obitelji od one koju su osnovali Franjo i Katarina Toljanić. Uspješni poslovni ljudi koji objedinjuju najplemenitije djelatnosti, one koje bi morale pokretati Hrvatsku, zemlju potpuno posebnu u obitelji država i naroda Europske unije. Jer Toljanići obrađuju desetak hektara vinograda, imaju svoju vinariju gdje nastaju odlična žlahtina i njezin vrhunski pjenušac, ali i uistinu impresivno ugostiteljsko-hotelsko zdanje.
– Moji su se roditelji u turistička kretanja uključili prije točno trideset godina. Nastao je tada »pansion u domaćinstvu« koji se odmah počeo jako dobro razvijati. No, došao je rat koji je sve zaustavio. Nakon njega i ja sam stasao tako da smo već 1995. godine pokrenuli vinariju sa svojom etiketom vina, konobu, restoran te kušaonicu. Tada nastaje i naša obiteljska zadruga, a razvoj je permanentan. Da, kruna svega dogodila se s našim hotelom za koji mnogi, s pravom jer jedan je to od najzanimljivijih radova arhitekta Idisa Turata, tvrde kako je ne samo među najzanimljivijima na Jadranu, nego i mnogo šire, ističe Toljanić.
Ali – to nije sve. Da mu sve to nije dosta poznato je od ljetos i nama. Franjo naime želi dalje, želi više. I kao da piše udžbenik o idealnoj obnovi Hrvatske – investira u poljoprivredu.
– Zemlja vam je onaj vječni pokretač koji bi morao biti presudan za nastanak hrvatskog blagostanja. Danas vam je središnji dio Krka, ili pak područje koje se prostire od Vrbnika do Baške, zaraslo u šikaru. Nekad nije bilo tako jer Krkom su pasla brojna stada ovaca. Danas ih je možda 20 posto od nekadašnjeg broja, a kako je krenulo, uskoro na našem otoku neće biti ni jedne jedine ovce. Zbog toga smo bili prisiljeni iz ponude u našem restoranu izbaciti autohtoni ovčji sir jer ga ima jako malo, nedovoljno za permanentnu ponudu koja mora karakterizirati hotele ovakve klase. A moja je nova želja – pršutana, ponosno najavljuje Franjo.
Neprospavane noći
Pršutana? Pa kako i zašto? I sami vlasnici brenda »krčki pršut« iz Vrha posluju sa smanjenim kapacitetom jer je do kvalitetne hrvatske sirovine jako teško doći.
– Znam, poznato mi je to. I sam sam u razmatranju tog dijela proizvodnje pršuta provodio istraživanja tržišta koja su mi davala razne odgovore. Ponajprije, mislim da je Krku, ili barem poslovanju koje želim ostvariti, itekako moguća, a široj zajednici i potrebna pršutana kapaciteta do 20 tisuća komada. Postupno dakle, bez žurbe. I meni je jasno da će nam početak biti na nekih pet tisuća, ali želio bih da to u jednom razumnom roku bude količina od 20 tisuća komada. Uostalom na Krku živi 20-ak tisuća stanovnika. Na Malti, koja je čak i značajnije manja, stanovnika je 20 puta više, na njoj živi 400 tisuća stanovnika. A k tome i svaki je pedalj slobodnog teritorija brižljivo obrađen. Znači – šanse ima, itekako je sve moguće ako ste maksimalno angažirani i ako vas prate – neprospavane noći. Jer ako mala Malta, značajno manja od Krka, s brojem turista koji značajno nadilazi naš, može itekako spajati brojne djelatnosti, posebno turizam i poljodjelstvo, zbog čega to ne bismo mogli i mi, pita se Franjo.
A to već da naslutiti i nove njegove poteze. Vinogradi, restoran, hotel, pršutana. Ne treba biti posebno pronicljiv da bi se nastavilo niz. Da, Franjo Toljanić je toliko »drzak« da želi dokazati kako je na Krku moguće osnovati i – farmu svinja! Iako se većina, pa tako i stručni zakonodavci zaklinju kako je nemoguće spojiti svinjogojstvo i razvijeni turizam, Toljanić je drugačijeg mišljenja.
Franjo je od roda familije Toljanić koja oduvijek obitava u Vrbniku. Katarinin životopis je mnogo zanimljiviji. Njezin otac Slaven je Zagrepčanin, s Trešnjevke u čijem je podrijetlu i karlovačka genetika. Mama Ljubica je pak prava bodulka jer joj je otac s Brača, mama opet iz Vrbnika, iz obitelji Lukarić. Ljubica je odrasla u Vrbniku, a nakon ljubavi koja joj se dogodila sa Slavenom, odlaze na »privremeni rad« u Njemačku. Kao i većina, grade kuću u Hrvatskoj, u Vrbniku, a kad se Katarina rodila, 1977. godine, odlučuju se na povratak. Katarina je tako sa svega nekoliko mjeseci, početkom 1978. godine došla u Vrbnik, a da je u njemu zauvijek ostala kriv je Franjo. I beskrajna ljubav u kojoj se eto bliži i dvanaesti sretni dječji plač. Ono što ih ma ne brine, ali ipak traži pažnju je odabir ginekologa na porodu. Jer onaj koji je zaslužan da je do sada kod njih sve bilo u najboljem redu, ginekolog dr. Mirko Prodan je od prije nekoliko dana u – mirovini.
– Bio je pomalo ljut jer mu nisam rekla za dvanaestu trudnoću, no odmah ga je prošlo kad je osjetio našu sreću, završila je Katarina.
– Pogledajte samo koliko je na Krku divljih svinja. Jedva se uspijeva, zahvaljujući lovcima, njihov broj držati ispod brojnosti koja bi značila elementarnu nepogodu. A jedina poljoprivredna »kultura« koju ne napadaju divlje svinje je njihova – pitoma varijanta. Razmišljanje me vodi u smjeru ograđivanja pašnjaka površine desetak hektara na kojem bi se u kombinaciji slobodne ispaše i ekološke dohrane uzgajalo do pet tisuća svinja. Da se razmjeno – to je krajnji cilj. Možda i neostvariv. No, kad smo kretali u ozbiljnije ugostiteljske vode, davne 1995. godine, zar je itko mogao sanjati da ćemo dva desetljeća kasnije imati – vinotel. Uvijek se mora htjeti i smjeti jer jedino to pokreće svijet, naglašava Franjo.
Malodušnost ljudi
Te se u daljnjem razgovoru prisjeća baš tih vremena, prvih poratnih godina kad je kamata na kredite iznosila nevjerojatnih 28 posto. Danas je to dva do tri posto s tendencijom smanjenja, čak i ispod dva posto. No, oni koji su se usudili investirati na 28 posto, danas značajno lakše posluju. Kao kad trenirate s teškim loptama »medicinkama« pa vam u drugom dijelu treninga daju obične lopte. Sve vam je odjednom tako – lako.
– Ne, nikako mi nije jasno zbog čega su ljudi danas tako malodušni. Zbog čega se ne odlučuju na brak, na djecu dok im je za to biološko vrijeme. Jer sve je moguće ostvariti ali do djece, kad za njih prođe vrijeme realnog majčinstva, nije moguće. Svaka se karijera može realizirati bez obzira što se u realnom vremenu može ostvariti i neku od trudnoća. Ne smije se naprosto živjeti pesimistično, moramo se veseliti životu i onda je baš sve moguće, naglašava Katarina.
Foto Ivica Tomić
Razgovoru se pridružuje i Franjina sestra Marija. Ona je sa suprugom Mladenom također prezimena Toljanić, baš kao i najstarija sestra Ankica Brusić čiji je suprug Ivan nedavno naprasno preminuvši šokirao čitav Krk i širu okolicu, suvlasnica tvrtke, obiteljske zadruge »Gospoja« koja gospodari ne samo turističko-ugostiteljskim kompleksom nego i vinarijom.
– Vino je naš najznačajniji proizvod. Nedavno smo u modernizaciju i proširenje vinarije investirali šest milijuna kuna. Koliko je danas, ma što čitali i u medijima gledali, lakše poslovati govori i podatak da je od toga 2,1 milijun bilo nepovratnih sredstava EU fondova. Može se dakle, itekako se može samo se mora htjeti. I biti spreman raditi. Po cijele dane, naglašava Franjo.
A njegov snažni poslovni duh se prenosi na sve ostale. Djecu, ali i više od 50 stalno zaposlenih radnika najrazličitijih profila. Njihov broj prelazi 80 u srcu ljetne sezone, a polako dolazi i više od dvadeset novih djelatnika koliko je ukupno djece u sve tri obitelji koje participiraju u »Gospoji«.
– Ma nemamo vam mi mnogo djece jer »proizvodimo« radnike. Mi naprosto djecu volimo, uživamo u njihovom odgajanju, smijehu i veselju, druženju. To vam je zajedništvo naprosto neopisivo, ta požrtvovnost koja među njima vlada, činjenica da naša starija djeca danas bez problema brinu o svojim mlađim sestrama i braći. Kad vidite takvu slogu, takvo veselje – ma što vam može biti teško, ushićeno nam objašnjava Franjo.
S hridi iznad koje se smjestio vinotel »Gospoja« penjemo se prema vinariji. Iako je već pao mrak, Franjo nam zaneseno pokazuje gdje će se i u kojem smjeru razvijati novi poslovi. Ponajprije pršutana koja će dakako imati i kušaonicu iz koje će se vidjeti velik dio Primorja.
– Pršut koji želimo stvarati imat će okus kao oni nekadašnji naši pršuti. Kao onda kada je svaka obitelj u Vrbniku imala po svinju ili dvije i tih nekoliko pršuta. Okus u kakvom smo nekad uživali, u rijetkim trenucima kad bi se pršut načimao. Siguran sam da ćemo i u tome uspjeti i to do kraja 2018. godine. Za samo godinu dana, završio je Franjo.
Hrvatska priča
Odlazimo iz Vrbnika. Putem koji je uži i možda sporiji, ali nama uvijek draži. Promiču Risika, Gostinjac, Sveti Vid, Hlapa, Soline i Čižići, pa prije zračne luke na glavnu krčku magistralu. Most još jednom naglašava kako Krk nije otok. Već kontinent. Hrabrih i sposobnih ljudi. Ljudi koji su, kao u slučaju mnogobrojne obitelji Katarine i Franje Toljanića, spremni svojim primjerima prkositi depresivnoj i malodušnoj Hrvatskoj. Ljudi koji su isključivo svojim radom, stručnošću i hrabrošću porušili sve hrvatske stereotipe. Jer kad realno mlada obitelj, u njihovoj se dobi mnogi hrvatski »japiji« tek pokušavaju odlučiti na prvo i jedino dijete, ima jedanaestoro djece a dvanaesto je vrlo blizu trenutka dolaska na svijet, ima svoj hotel, vinograde, kad potvrđuje da su mogući i ratarstvo, vinogradarstvo i stočarstvo i to na poslovično siromašnim otocima, onda naprosto nešto ne »štima«.
Ili s njima ili s nama, golemom »antiprotivnom« većinom Hrvatske. Kako za Boga miloga oni mogu, a velika se većina nas upire dokazati kako je u Hrvatskoj svaki posao osuđen na propast, dok je rađati veći broj djece u najmanju ruku – neodgovorno?! Kako za Boga miloga kad je šest Toljanićevih djevojčica i pet dječaka tako lijepo, nasmijano i tako vidljivo sretno da nas je naprosto bilo sram što smo dio većine koja prečesto razmišlja kako je u Hrvatskoj najbolje od svega – odlazak od nje?!
Na skijanju nismo nikad bili, ali putujemo relativno često. Primjerice znamo za zimske praznike otići u neke od toplica, a jednom smo bili i na krstarenju. Nije za sve nas lako osigurati prijevoz. Moraju to biti ili najmanje dva kombija ili mini bus. No kako odmiče vrijeme, i sve više naše djece ima vozačke dozvole. Za sada su to Kate i Stjepan, a i Ljubica je sve glasnija u želji da se i njoj omogući polaganje »vozačkog«, ispričao nam je tata Franjo.
Božić je. I ovo jeste ciljana božićna priča. Ne holivudska. Tako naša, hrvatska. Onakva kakva će ostati i nakon siječnja kad Katarina, kako ultrazvučna medicina najavljuje, rodi još jednu djevojčicu. Onakva kakva će biti i nakon Uskrsa 2018. godine kad je planirano njezino krštenje. Onakva kakva će biti i kad mama Katarina i tata Franjo realiziraju svoje nove gospodarske iskorake. Ma i onakva kakva će biti kad već danas zaljubljena Kate, buduća pravnica i njihovo najstarije dijete, i sama postane majka, a oni baka i djed. Pa i onda kad sutra, nakon obilnog blagdanskog ručka i poneke čašice žlahtine na raznim adresama odrasli budu zapodjenuli razgovor o hrvatskim poslovnim neprilikama.
Da, nadamo se da će se i u tom trenutku netko, ili većina, ipak sjetiti priče kako je u Hrvatskoj, na njezinim otocima istovremeno moguće pokrenuti uspješnu, dohodovnu poljoprivredu i zaustaviti crne demografske brojke. Jedino što ova božićna priča ne želi je misao kako je život Toljanićevih nemoguća misija. Jer to naprosto nije istina. Osmjesi, iskreni, veseli, srdačni koje vam podaruju Kate, Ljubica, Marija, Franica, Anđela, Karmen, Stjepan, Zlatko, Mihael, Gabrijel i Gašpar su nešto neprocjenjivo. I u Hrvatskoj tako – moguće.
